Rat i ratna stradanja i razaranja, uništavanje industrije, masovno iseljavanje, ptičja gripa, svinjska kuga, poplava, led, afričke ljetne temperature, proljetni mrazevi, razne boleštine koje uništavaju urod… Sve ovo su građani Slavonije nekako preživjeli, a kako su u tome uspjeli to oni najbolje znaju. Međutim, tragovi svega toga vide se na svakom koraku, a najviše po polupraznim gradovima i gotovo praznim selima. Ipak, život se odvijao dalje, vrijedni Slavonci su se uzdali u svoje sposobnosti, znanje ali i pomoć općina, gradova, županije i države i koliko god to bilo teško napredovalo se. Polako ali sigurno. A, onda je došao srpanj 2023. godine koji bi mogao vrlo lako odrediti dalju budućnost Slavonije. Situacija je u nekim dijelovima Vukovarsko – srijemske županije toliko loša i izgubljena da ljudi naglas govore kako će odmah nakon što saniraju štetu sve zaključati i zaputiti se put Njemačke, Austrije, Švicarske i drugih država zapadne Europe jer više nemaju snage u plodnoj Slavoniji kretati od nule. Razlog svega toga je prvo afrička svinjska kuga radi koje će slavonski seljaci ostati bez svinja. Naime, kako ne postoji cjepivo niti lijek za tu bolest svinje se redom eutanaziraju radi čega brojni farmeri više neće nikada krenuti u uzgoj svinja. Kako očigledno niti to nije bilo dovoljno uslijedilo je nezapamćeno orkansko nevrijeme koje je u dva dana ovoga tjedna poharalo istok Hrvatske. O razmjerama nevremena govori i to da su brojna sela pretrpjela više milijunske štete i da je pitanje kada će se oporaviti. Orkanski vjetar uništio je plastenike, staklenike, urode na poljima, polomio voćnjake, čupao stabla iz korijena, nosio krovove s kuća, farmi, škola, srušio zvonike crkvi… Nije bilo dovoljno nevrijeme od srijede nego se ono ponovilo i u petak ali u nešto blažem obliku. Ono pak što najviše boli obične male ljude je što svi oni redom imaju osjećaj da su prepušteni sami sebi. Koliko god to netko iz Zagreba pokušavao demantirati ili to lokalni političari opovrgavali – to je jedna gorka istina. Drugačije se i ne može misliti kada postoje neka sela i dijelovi nekih sela koja od srijede nemaju električne energije i neće je dobiti barem do ponedjeljka. Samim tim nema niti signala za mobilne mreže pa niti mobiteli ne rade. Negdje nema niti vode. Drugim riječima mještani koji su ostali bez krovova kuća, ljetine i tko zna čega sve ostat će i bez mesa i hrane koje su čuvali u zamrzivačima. Poslije toga može se postaviti pitanje kakvi su to kvarovi u 21. stoljeću, u 2023. godine kada se ne mogu riješiti toliko dana. Pa Kinezi su u vrijeme kovida napravili ogromnu bolnicu u nekoliko dana. Radnici HEP-a daju svoj maksimum ali gdje je sada toliko spominjanja Uprava HEP-a, koja je kupovala plin po 47 eura pa ga prodavala po 1 cent, da organizira dovoljan broj ljudi i osigura da se opskrba električnom energijom riješiti što prije. U današnje vrijeme to je morao biti već odavno gotov posao ali nije. Nema niti osiguranih agregata pa se tako svatko snalazi kako zna i umije. Nema niti ljudi koji bi radili na popravcima krovišta oštećenih kuća. Oni koji znaju raditi takve poslove su pretrpani pozivima, a opet nadležni ništa ne čine kako bi riješili taj problem. Posebno su pogođena domaćinstva u kojima žive stari ljudi koji sami ne mogu ništa, a nema nikoga da im pomogne jer se svi bave sa sobom. Dok oni dođu na red za mnoge će biti kasno. I tu su zakazali nadležni jer ne rješavaju taj problem. Pravo je pitanje zašto Hrvatska vojska nije pokrenuta iz vojarni i poslana na teren da pomogne ljudima? Što zapravo vojnici rade u vojarnama u ovakvim situacijama kada su potrebni ljudima u nevolji? Njih 200-ak, koliko ih je na terenu, je kap u moru s obzirom na potrebe, a skrivati se iza neke papirologije, službenih poziva i slično je smiješno. A kako se radi govori i to da su vojnici angažirani na raščišćavanju parka u Cerni, a ne na sanaciji stradalih kuća!!! Ministru obrane Mariu Banožiću važnije je bilo u petak biti na obilježavanju Dana grada Vinkovaca od toga da bude na terenu sa vojnicima i ugroženim ljudima kako bi vidio koje su im potrebe. I za to svakako postoji razlog, a jedan od njih je uvijek biti u blizini predsjednika stranke jer nikada se ne zna. Postavlja se i pitanje zašto nije dignuta Civilna zaštita i to posebno ljudi iz Vukovara i Vinkovaca koji su imali sreće da ih zaobiđe nevrijeme. Angažman par stotina ljudi na terenu bi svakako značio. U ovakvim situacijama vidi se i snaga i kapacitet izabranih načelnika, gradonačelnika, župana, ministara, premijera… Naime, lako je biti nešto od toga kada sve ide kako treba i nekim svojim tijekom ali kada se dogodi neka od ovakvih situacija vrlo brzo se vidi koliko tko vrijedi, može i zna. Sada se najbolje vidi koliko su neki od njih potkapacitirani za posao koji obavljaju i s koliko su se nesposobnih ljudi okružili. Žalosno ali i dalje se gleda kod zapošljavanja stranačka pripadnost, a ne znanje, sposobnost i kompetencije. Zato nam i jeste ovako kako nam jeste. Zato imamo političare, saborske zastupnike i ministre koji nikada neće podignuti glas ukoliko su „njegovi“ na vlasti. Tako je bilo i tako je sada ali se nadam da tako neće biti ubuduće. O tome kako radi brojni lokalni šerifi dovoljno je vidjeti njihove izborne stranačke liste i vidjeti tko je od njih dobio kakav posao, gdje je tko zbrinut, je li tko dobio kakvo poljoprivredno zemljište da obrađuje i slično. I na kraju posebna je priča u svemu tome odnos Zagreba prema Slavoniji. Vidjelo se to u početku i po medijskim izvješćima koje je svako počelo sa nezapamćenim nevremenom iz Zagreba dok Slavonije nije bilo nigdje. Tek poslije dan dva, kada su mnogi ukazali na to, počelo se govoriti i o štetama u Cerni, Privlaci, Nijemcima, Starim Mikanavcima, Retkovima, Županji, Otoku… Postavlja se i pitanje gdje je sada cijela Hrvatska kojoj je Slavonija nebrojeno puta na najrazličitije načine pomagala? Nema je. O odnosu prema Zagrebu i Slavoniji govori i to da je cijela Hrvatska znala, jer su o tome izvještavale sve nacionalne televizije u svojim središnjim dnevnicima, o puknutim cijevima u Zagreba, kako dio grada nema tople vode dan ili dva, kako grijanje ne radi najbolje ili se ne odnosi smeće. Podsjećam kako neka sela u Slavoniji struju nemaju više od tri dana i pitanje je kada će je dobiti. Ali, i to je Hrvatska danas. Hrvatska je i to što će poslije dva dana izvanredne sjednice Hrvatskog sabora saborski zastupnici, koji „rade“ za plaće i do 3.000 eura uputiti se put mora. Sigurno je kako će im Slavonija i muke običnih građana stalni biti pred očima tako da neće moći se na miru sunčati, plivati, jesti po restoranima, voziti se brodicama i slično. Ipak oni suosjećaju s običnim ljudima koji ih plaćaju i sve to će ih strašno progoniti tijekom ljetovanja. Sve u svemu na kraju se može postaviti i pitanje što je Slavonija nekome toliko skrivila da se sve lomi preko nje i njenih građana. Na kraju se samo može zamoliti onoga posljednjeg da ugasi svijetlo kada bude odlazio. Bila jednom jedna Slavonija.
AUTOR: Branimir Bradarić
