Nepromišljenost, brzina i ne razmišljanje u subotu su uzrokovali smrt oca dvije maloljetne djevojčice koju je skrivio sada već bivši ministar obrane u Vladi RH Mario Banožić. Iako se sa smrti čovjeka i tugom u obitelji Šarić iz Privlake ništa ne može mjeriti činjenica je da niti sam Banožić nije dobro prošao. Zadobio je teške tjelesne ozljede radi kojih je na liječenju u KBC Osijek, prijeti mu višegodišnji zatvor, a i ostatak života morati će živjeti s tim da je ubio čovjeka. Zasigurno nije sjeo u automobil s ciljem da izazove prometnu nesreću i nekoga usmrti ali je to svojom vožnjom napravio. Neki bi rekli do subote ujutro u 6 sati imao je sve i mogao sve, ili barem puno toga, a onda se u minuti sve okrenulo te mu je zasigurno uništena politička karijera. Postupak Banožića svi osuđuju, i to s pravom, jer obilaziti teretno vozilo u magli je uvijek iznimno opasno što se sada i pokazalo. Njegova brzina i želja da što prije stigne u lov je dovela do direktnog sudara s vozilom iz suprotnog smjera, smrću jedne osobe kao i do toga da su dvije obitelji teško pogođene. Poslije njegovog ovakvog postupka nikakva isprika Banožića ili bilo koga iz Vlade stradaloga Gorana Šarića neće moći vratiti. Međutim, poslije svega postavlja se i pitanje što se to dogodi čovjeku koji kada zasjedne u neku fotelju vrlo brzo postane drugačiji. Svi se slažemo da s višom funkcijom oni dobivaju i više obveza i posla ali opet zar se mora tako i na taj način raditi. Kroz novinarski posao koji radim sada već više od 20 godina nagledao sam se slučajeva osoba koje su do izbora na neku dužnost bili jedno, a onda poslije nekoliko mjeseci na mjestu načelnika, gradonačelnika, župana, ministra, premijera, direktora nešto sasvim drugo. Odjednom postanu takvi da se ne javljaju na telefone, teško pozdrave na ulici, koriste neke stručne izraze kako bi vjerojatno postali ozbiljniji sami sebi i sl. To se, kako obični građani kažu, dogodi kada se „opanak potpapuči“. Drugi problem, a možda i najveći, je onaj što na takve dužnosti vrlo često se postavljaju osobe koje su malo toga uspjele napraviti u životu te im je onda preostala samo politika da se pokažu i dokažu. A da je tako dovoljno je pogledati životopise dobrog dijela naših načelnika, gradonačelnika, župana, ministara, premijera, saborskih zastupnika, predsjednika političkih stranaka… Jedan od takvih primjera je i sam Mario Banožić koji je jedan od onih kojemu je politika dala i omogućila sve. On je radi politike bio i pročelnik u Gradu Vinkovcima i Županiji, predstojnik Ureda državne uprave, predavač na fakultetu, a onda na kraju i ministar u dva resora. A to je li bio kompetentan za tako nešto i je li taj posao mogao raditi kvalitetno i profesionalno nikoga nije briga. Da se gledalo koliko može i zna zasigurno ne bi bio ministar ili barem ne bi toliko dugo sjedio u ministarskim foteljama. Dovoljno je da si politički podoban i imaš odgovarajuću stranačku iskaznicu. Međutim, Banožić nije jedini takav slučaj jer svi mi znamo tko obavlja kakve dužnosti, kakve škole ima ali i što je radio prije toga. I to je problem gdje nema onih političkih stranaka koje mogu reći to se ne odnosi na nas. Svi rade na taj način, a cilj je samo zbrinuti svoje ljude na dobro plaćena radna mjesta. To onda rezultira i time da oni zbrinu svoje bračne partnere, djecu, kumove, prijatelje… To što oni koji su završili fakultete i mogu više napraviti ne mogu doći do posla nikoga ne sekira previše. Onda se na konferencijama za novinare i izjavama svi čude kako se na raspisane javne natječaje nitko ne javlja. Uostalom, i zašto bi. Uvijek kao opciju imaju odlazak u inozemstvo. To što oni izabrani ne znaju i ne mogu kvalitetno raditi svoj posao je opet najmanji problem i njih i njihovih šefova jer na kraju će sve to opet platiti građani, a njih nitko ne pita. Na kraju se može reći da kada sve to znamo kako je nama zapravo još i dobro tko nas vodi ili želi voditi i tko odlučuje o nama i našim sudbinama.
AUTOR: Branimir Bradarić
