VUKOVAR, Kada govore o svome gradu Vukovarci uvijek rado ističu kako je Vukovar do početka Domovinskog rata važio kao jedan od najrazvijenijih gradova u bivšoj državi. Osnovni razlog tome bilo je jako gospodarstvo i nekada velike tvrtke koje su bile temelj gospodarskog razvoja Vukovara i okolice. Prije svega bila je to tvornica Borovo s oko 23.000 zaposlenih, VUPIK kao VUTEKS. Tvornica Borovo i danas posluje ali umjesto nekadašnjih tisuća radnika danas Borovo zapošljava nekih 600-ak radnika. Posluje i VUPIK ali niti on nije više one snage kao prije rata. I dok ove dvije tvrtke i dalje posluju i zapošljavaju VUTEKS već godinama ne postoji i samo još sjećanje najstarijih građana, kao i nekadašnje tvorničke hale, podsjećaju na tu nekada iznimno uglednu i uspješnu tvrtku.
Kada se govori o VUTEKS-u počeci njegovog rada sežu do 1930. godine i Kraljevine Jugoslavije kada je s radom započela “Tvornica pokrivača i frotirne robe Theodor Müller”. Nakon Drugog svjetskog rata i nacionalizacije tvrtka posluje pod nazivom “Tvornica pokrivača 12. IV. 1945.” kojoj je sjedište bilo u Vukovaru. Nastavlja se dalji razvoj tvrtke da bi 1951. godine bila osnovana Vukovarska tekstilna industrija “Vuteks” koja je nastala spajanjem Tvornice pokrivača i Tvornice čarapa. Idućih godina VUTEKS-u su pripajanje još neke gradske tvrtke poput Vukovarske trikotaže i predionice “VTP” i Tvornica konfekcije “Srem”.
S daljim razvojem i godinama VUTEKS postaje respektabilna tvrtka ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u svijetu. Najviše uspjeha bilježili su u proizvodnji tekstila, a posebno u proizvodnji deka gdje su bili svrstani među najveće europske proizvođače. I danas se građani širom Hrvatske, ali i šire, sjećaju prije svega “Ambasador” deka. Glavno tržište VUTEKS-a bile su države zapadne Europe, SSSR, SAD ali i države iz Azije i Afrike. VUTEKS je na svome vrhuncu godišnje proizvodio 2 milijuna pokrivača, 1,6 milijuna četvornih metara ne tkanog tekstila te 1,4 milijuna kvadrata trikotaže. U “zlatno doba” tvrtke VUTEKS je zapošljavao oko 1500 radnika koji su bili podijeljeni po pogonima: Proizvodnja pokrivača i tkanina, Proizvodnja ne tkanih tekstilnih proizvoda, Proizvodnja velura i auto presvlaka, Maloprodaja, Uslužne djelatnosti i Zajedničke službe.
A, onda je došla 1991. godina i rat koji su predstavljali početak kraja VUTEKS-a. U kolovozu te godine tvrtka prestaje s radom. Brojni nekadašnji zaposlenici tvrtke su završili u progonstvu dok je dio njih, koji je ostao u Vukovaru, već 1992. godine nastavio raditi i u vrijeme tzv. Krajine. VUTEKS je tada zapošljavao oko 600 radnika. Međutim, radi ratnih razaranja radilo se sa znatno manjim kapacitetom, a radi sankcija pod kojima je bila tadašnja Jugoslavija nisu mogli izvoziti svoju robu. Nekako u isto vrijeme u Vinkovcima se osniva VUTEKS – FENIX u kojem je posao pronašlo stotinjak radnika. Među njima je bilo i niz radnika koji su nekada radili u Vukovaru među kojima je bilo i direktora. Ono što je važno bilo je i da su u Vinkovce prenijeli i tehnologiju po kojoj je VUTEKS bio poznat. Međutim, poslije 20-ak godina i VUTEKS – FENIX zapada u teškoće i u stečaju te prestaje s radom.
„Od nekadašnjeg VUTEKS-a ostale su samo zidine i ništa više. Tvrtka je jednostavno nestala. VUTEKS je i prije rata imao problema ali su radili. U vrijeme okupacije i kako se bližilo vrijeme mirne reintegracije puno strojeva iz tvorničkih hala je završilo u Srbiji. Ostala je samo „farbara“ gdje su bili ogromni strojevi koji se nisu mogli samo tako prodati. U vrijeme reintegracije radnici su danima i tjednima sjekli te strojeve kako bi ih demontirali. Došlo se tako do toga da su ostali samo zidovi i zemljište koje je prodano zainteresiranim poduzetnicima i za potrebe Podunavske slobodne zone dok je drugu polovicu kupio VUTEKS – FENIX iz Vinkovaca“, kaže nam Nikola T. iz Vukovara prisjećajući se toga vremena.
U Podunavskoj slobodnoj zoni potom počinje poslovati nekoliko tvrtki, a tu je bila smještena i Carina. Dio tvorničkih hala nikada nije stavljen u funkciju.
Oni najstariji Vukovarci, kada se prisjećaju rada u VUTEKS-u, govore o redovnim i dobrim plaćama koje su bile iznad tadašnjeg prosjeka. Regres za godišnji odmor je bio uobičajen, a bio je osiguran i besplatan prijevoz do Jadrana u odmaralište koje sam izabere među onima s kojima je tvornica sklopila aranžman. U krugu tvornice bio je i tvornički restoran, radnici su imali osiguran sistematski pregled, a i u tvornici su bili liječnici poput internista, ginekologa, stomatologa i laboratorij. Dio radnika je svake godine dobivao kredite za gradnju stana, a neki i stanove. Onima koji su odlazili u mirovinu isplaćivalo se do najviše osam mjesečnih plaća što je ovisilo o tome koliko je radnik proveo u tvrtki. Bio je to samo dio brige o zaposlenima.
„Bila je to nekada dobra tvrtka gdje se radilo dosta ali se moglo i zaraditi. Na žalost nje više nema i toga mi je neizmjerno žao. Moglo je tu i danas raditi nešto ljudi ali izgleda da je netko mislio drugačije. Nekada mislim da nikada nije niti bio plan da se tvrtka zapravo vrati u Vukovar. Od nekadašnjeg tekstilnog diva ostala su samo sjećanja nas nekadašnjih radnika i zidovi tvorničkih hala. Na nekadašnju tvrtku podsjeća i ime nogometnog kluba koji nosi naziv po nekadašnjoj tvornici“, rekao nam je Vlado I. iz Vukovara.
AUTOR: Branimir Bradarić
