Sve što su branitelji Apševaca poduzimali u obrani, neprijatelj je stalno pratio i snimao iz zraka. Oni su ipak i dalje kopali rovove i izvlačili položaje na više stotina metara izvan sela posebice prema selu Ilinci otkuda očekuju napad neprijatelja.
Prema Ilincima je potpuno otvorena ravnica, no polja su nepregledna zbog kukuruza koji je te 1991. godine izrastao do neba. Zato je svako kretanje poljem za napadače rizično, jer nisu sigurni iz kojeg kukuruza mogu biti zaskočeni. Kasnije ujesen dolaskom kiša problem će braniteljima činiti voda u kanalima koju koriste za dolazak na položaje. Obilaze ih Ivica Grčić i Jakov Milanović–Brada iz zapovjedništva bojne iz Nijemaca. Plan u koji ih upućuju, a to im savjetuje i bojnik Ivo Petrinović je takav, da se u slučaju jakog napada povuku preko Bosuta u šumu Narać koja im je rezervni položaj. Mnogi danas smatraju i slažu se da Apševce nije bilo moguće braniti, no dodatni problem obrane biti će i promjena područja odgovornosti. Ustrojem 131. Županjske brigade u listopadu 1991. godine, područje od Lipovca do Podgrađa pripasti će zapovjedništvu te brigade. Tu će se kao pojačanje poslati ojačani vod tako da sada Apševce brani uz domaće ljude stotinjak branitelja. Može se reći da se cijelo vrijeme do 15. studenog 1991. godine od strane neprijatelja nije poduzimalo ništa osobito. Sigurno je da je neprijatelj vršio stalna izviđanja i procijenjivao situaciju ali i da je dobivao korisne podatke od njihovih igrača u našim redovima. Osječali smo mi njihovo djelovanje no nažalost nismo u razotkrivanju njih imali nekog važnog rezultata. Moj sugovornik je suglasan sa rečenim no njemu osobno najviše smetaju oni koji su igrali dvostruku igru vodeći računa da na vrijeme pretrče u pobijednički tim.
Kako smo već rekli neprijatelj nije jasno ispoljio namjera sve do sredine studenog već se sve svodilo na topničko–minobacačko–raketne napade na koje se svi branitelji vremenom nauče. Prepoznaju se zvukovi i zna se slušati tišina, koja često znači pravu opasnost. Shvatiti će mnogi i to, da je točno vojničko pravilo, u ravnici, da štihača glavu čuva.
Dan uoči 15. studenog jedan neprijateljski zrakoplov nadlijeće Apševce i bilo je očito da je u akciji izviđanja. Sat vremena iza toga jedna granata će pogoditi kuću u kojoj će poginuti jedna žena. To je vrijeme kada u ravničarskim Apševcima u podrumima ima vode i kada podrumi ne mogu biti skloništa. U voćnjaku Marka Žurića iskopano je priručno no kvalitetno sklonište u koje bi se ljudi na prvi znak opasnosti sklanjali. Dan koji će se pamtiti bio je već rečeni 15. studenog. Marko Žurić kaže: „Možemo zahvaliti Bogu što su oni slučajno ili namjerno topništvom prebacili selo i sve je padalo izvan sela u pravcu šume“. Tog dana će poginuti samo jedan stariji čovjek , što je prava sreća , s obzirom na količinu granata koji ispaljuje neprijatelj. Marko Žurić nastavlja: „Bio sam na položaju i krenuo sam u obilazak. Kada sam stigao do sredine vrta tri Miga su preletjela preko sela. Motore nisam čuo , tek kada su stigli iznad šume pojačali su rad motora i odletjeli u smjeru Nijemaca. Trči pod krušnu peć, a njima viče da se sklone u kuću. Sve su to nikakvi zakloni, jer kuće koje su pogođene, posebno starije, postaju u trenutku ruševine. Nekoliko kuća je gorjelo i nekoliko gospodarskih zgrada. Jedino što je u toj situaciji preostalo, bilo je povlačenje i Marko će vidjeti kako se četvorica branitelja iz Županje povlače prema Bosutu. Uskoro će čuti dvije snažne detonacije koje su se potpuno razlikovale od ostalih. Utvrditi će da su neprijateljski tenkovi i da su dva naišli na protuoklopne mine, što je potvrdilo koliko je Mirko Vujić bio majstor za minska polja. Na prilazima selu, još jedan tenk će biti uništen ručnim bacačem. Marko Žurić kaže: „Taj tenk je uništio Zlatko Lešić iz Županje. Pomagao mu je mladić s nadimkom Pric i to sve što su oni učinili zaustavilo je neprijateljski upad u selo. Bilo je to dovoljno da se ljudi izvuku iz sela. Dio ljudi posebice onih starijih nije htio otići“. Jedan od tih koji nije htio otići je Jakov Vujić. Jakov Vujić je svojima rekao da je on stariji čovjek i da će ostati na položaju Čekati će i boriti se. Računa se da će ih uspjeti zadržati i sigurno nekoga od napadača ustrijeliti. Kada su ga zarobili pitali su Jakova Vujića, tko je ubio vojnika koji je nedaleko ležao mrtav. Odgovorio im je, ja! Iza toga su napadači pokazali Jakovu kakva su oni vrsta neljudi.
Prelazeći Bosut u povlačenju se utopio Marko Knežević. Kako se to sve dogodilo priča Marko Žurić: „Večer prije mi smo provjerili čamce, koje smo pripremili za povlačenje. Sve je bilo u redu. Sutra kada je trebalo prijeći Bosut netko je, a mi ne znamo ni danas tko, zaključao čamce. Tako je nama za prijelaz ostao samo jedan traljavi čamac, pa smo većina morali preplivati Bosut. Onaj tko je to učinio bio je možda među nama. Stigli smo do šume gdje smo se odmorili. Nakon toga smo produžili prema Županji. Naše obitelji, žene, djeca i starci već su nekoliko dana ranije bili smješteni u Rajevu Selu, Babinoj Gredi i Gundincima“. Svi koji su toga i ranijih dana otišli, računali su da će to biti tek nekoliko dana. U selu je ostalo više od 1.500 svinja. Kasnije će starac Pero Vujić koji je ostao i preživio u Apševcima, više gladan nego sit s ironijom pričati: „Vidite, kako nas Milošević hrani, a toliko smo mu stoke dali. Kada su sve naše opljačkali i kada mi starci nismo imali što jesti, onda su nam rekli, eno vam Tuđmana neka vas on hrani“:
Marko Žurić i njegova dva sina boriti će se dalje, a sva trojica će sudjelovati u Oluji. Marko kaže: „Stariji mi je bio vezist, a za mlađeg nisam po dvadeset dana znao gdje je. Kada bi se vratio pričao bi gdje je bio. Ja sam bio u Vinkovcima gdje smo čekali zapovijed da i mi krenemo, no na žalost zapovijedi nije bilo. Mi smo se eto mirno reintegrirali“. Nakon povlačenja iz svog sela branitelji Apševaca traže da ih vrate na novo uspostavljene položaje no nailaze na odbijanje. U Županji im govore da pripadaju 109. Brigadi, a u Vinkovcima da pripadaju 131. brigadi. Na kraju u siječnju 1992. godine primaju ih u 131. Županjsku brigadu. Dobivaju područje odgovornosti u Spačvanskoj šumi nedaleko sela Lipovac i svojih Apševaca.
Sve vrijeme držanja crte obrane većim dijelom na samom Bosutu, neprijatelj nije ništa ozbiljnije pokušavao kada je u pitanju pješački napad, odnosno forsiranje Bosuta. Od pomoći su im bili pripadnici Vinkovačke samostalne satnije. Naši su stradavali od topničko–minobacačkih napada ili kada nisu mogli odoljeti svojoj staroj navici pa bi išli pecati na Bosut. Pecati su išli i pored stroge zabrane, a ginuli su onda kada su se opustili i kada nisu bili na oprezu. Marko Žurić kaže: „Oni su pokušavali prijeći Bosut, vjerojatno radi izviđanja. Jednom su to učinili pokušavajući u gumenim čamcima, no mi smo to s lakoćom riješili i onda se oni nisu više nikada odvažili učiniti bilo što slično.
Postrojba koja u sastavu 109. Vinkovačke brigade preuzima odgovornost za obranu tog dijela bojišnice ustrojena je tako da su u njoj uglavnom branitelji iz tih sela koja su privremeno zaposjednuta. Braniteljima iz Apševaca zapovijeda Marko Žurić, braniteljima iz Lipovca Vinko Stjepanović, a za Podgrađane je zadužen Zlatko Čolaković i Đuro Kremer koji je iz Lipovca. Ostati će tu do razvojačenja, a Marko Žurić će prvi puta otići u Apševce 12. kolovoza 1996. godine kada zapoćinje povratak u sela Srijemskog trokuta. Tada će u selu zateći starce i starice: Peru Vujića, Ivana Plavšića, Martina Vujića–Bricu, Maru i Josu Plivelić, Ljubu Plavšić i Ivana Plivelića–Bratana. Inače je njih u selu ostalo 28, no samo nabrojani su dočekali živi kraj patnji pod okupacijom. Marko Žurić na kraju kaže: „Stalno sam slušao priče prodano ovo za ono, no ja sam uvijek duboko vjerovao da ćemo se vratiti“. Marko Žurić se vratio u Apševce, ne želeći zaboraviti dobre ljude koji su primili njegovu obitelj. Riječ je o obitelji Grge Braškovića čiji je sin od sedamnaest godina poginuo u bosanskoj Posavini. Kada je Grga Brašković čuo da Marko Žurić ide kući, rekao mu je da sve njegove stvari iz kuće odnese sebi u Apševce. Marko Žurić priča: „Kada sam Grgi javio da odlazim u Apševce prvo me je pitao, zar me nije strah? Rekao sam mu da se nemam čega bojati, jer je sve gotovo, a mi smo i inače živjeli dva kilometra od granice sa Srbijom. Grga mi je rekao, a imao je punu kuću, jer je radio u Švicarskoj, da nosim sve osim lustera i kupaonice. Kasnije mi je govorio da smo trebali uzeti baš sve, pa i lustere. On nam je kupio i podove u kući. Eto vidiš, tu si sada u kući , imamo sve kao da nikada nismo otišli“. Ovakvih primjera naravno ima još i oni su samo dokaz, da su bila nekada neka vremena kada su naši ljudi davali ne koliko mogu ne gotovo sve što su imali. Solidarnost je zaista bila na djelu no treba reći da je bilo i onih koji su tražili da im država namiri štetu jer su im branitelji potrošili desetak metara drva u zimu 1991. na 1992. godine. Naravno riječ je o onima koji su Hrvatsku branili sa pristojne udaljenosti a usude se danas reći da je njihov doprinos obrani domovine neprocijnjiv jer su dali stotinjak njemačkih maraka za tu obranu.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje.
