Uz teške borbe, 17. studenoga do 17 sati preko mosta na Vuki koji je bio bliže Dunavu izvučeni su svi ljudi. Ante Špar toga je zadnjeg dana bio na ručku kod Zlatka Mengesa. Ponudivši ga vinom, Zlatko mu je rekao: “Pij, ovo nam je zadnje!”
Kao da je znao da će za koji sat uslijediti povlačenje.
Povlačili su se prema zgradi općine, policije i vukovarske bolnice u kojoj se nalazilo oko 250 ljudi. Prostor oko bolnice bio je još jedini slobodni dio Vukovara. Dr. Vesna Bosanac predložila je da se što više ljudi preobuče u civilnu odjeću. Marin Vidić – Bili, povjerenik Vlade, kazao je da se on neće povlačiti sve dok i zadnji civil bude u Vukovaru. Situacija je bila izuzetno složena i teška. Kako nije bilo zapovjednika obrane, tako je svatko odlučivao za se što će učiniti. Josip Tomašić – Osa držao je da su oni kod neprijatelja svi “obilježeni”, pa da je najbolje rješenje izvući se probojem prema Nuštru i Vinkovcima. Da je bio u pravu, potvrdit će i činjenica da većine onih koji su se preobukli u civilnu odjeću i ostali u gradu danas više jednostavno – nema.
S Tomašićem će se suglasiti većina branitelja Sajmišta, posebice oni koji su držali položaje na Osi. Među njima bili su i otac i sin Zlatko i Goran Menges. Zapovjednik Tomašić tražio je da se podijele u tri skupine jer bi veću grupu brzo otkrili. Pala je i zapovijed da prva skupina krene u 21,30 sati, a ostale dvije u vremenskim razmacima pola sata. Tomašić će biti na čelu, a njegov zamjenik Burić na začelju treće skupine.
Ante Špar kaže da ih je u proboj pošlo sto devedeset i troje.
“To dobro znam jer nas je brojio Mina iz Našica”, potvrđuje.
Otac Menges ističe da su prije odlaska zapalili sve dokumente po svim zapovjedništvima u Vukovaru Starom i Sajmištu tako da neprijatelju nije ništa moglo pasti u ruke.
Proboj se odvijao po kišnom i hladnom vremenu. S braniteljima je bilo i civila, među kojima i malodobne djece. Došavši do nogometnog igrališta “Sloge”, produžuju do Adice pa preko Vuke prema Dobroj vodi. Znali su da je sve okolo puno neprijateljskih vojnika i njihova oružja, pa su nastojali biti izuzetno tihi i oprezni. Sljedeći dan, 18. studenoga mokri i gladni provest će među kukuruzima. Rasporedit će i stražu. Dvopek daju djeci, a oni jedu doslovno sirovi kukuruz, zrno po zrno. Prvi ga je počeo zobati Zlatko Menges.
Čim se smračilo, nastavljaju kroz kaljužu koju su napravili neprijateljski tenkovi. Ujutro, 19. studenoga stižu do Marinaca, prelaze kanal i ponovno zastaju u jednom kukuruzištu. Tomašić s Krešom Čuturom i Milom Markovinovićem odlazi u izviđanje kako bi odabrali pravac kojim bi se lakše mogli provući do Nuštra. Avaj, dok su oni bili u izviđanju, jedan iz skupine bježi na – neprijateljsku stranu.
Ovaj će kukavički bijeg odrediti sudbinu čitave skupine. Čim su se vratili, izviđači će shvatiti da ih opkoljavaju. Neravnopravna borba počinje u 11,30 sati. Dio ljudi gine istoga časa. Drugi se dio uspijeva probiti. Najveći dio ljudi ostaje opkoljen, gotovo kao na streljani. Uspaničeni civili počinju preklinjati Tomašića da se preda ako zbog ičega, a ono radi djece, što on na koncu i čini.
Od toga časa pa sve do 22. rujna 2003. godine o Gorana Mengesu ništa se nije znalo. Otac Zlatko je dotle pokušavao na svim mogućim stranama ući u trag sudbini svoga sina, no uzalud. Po običaju, mnoštvo nevjerojatnih priča… Rasplet će početi tek 17. veljače 1998. kad su na katoličkom groblju u Marincima otkopana trupla petorice ljudi. Patolozi dr. Blažanović, dr. Lauc i dr. Dumenčić nakon mukotrpnog posla identifikacije zaključit će da su sva petorica ljudi bili vezani žicom i da su bili strašno mučeni. Jednome od njih čak su razbili lubanju nekim tvrdim predmetom. Na ogoljelim kostima ove žrtve još se nalazila jedna čarapa, potkošulja, džemper i remen.
I majka i otac Menges složili su se da je to njihov sin Goran. Prepoznali su remen, potkošulju i džemper – tek krajnja potvrda da su crne slutnje bile točne. Sva nadanja da je Goran možda živ rasplinula su se…
