Pišući gotovo trideset godina o Domovinskom ratu, nisam uspio shvatiti kako je uopće moguće ubiti čovjeka. To više što nije riječ o pojedinačnom slučaju, nego o tisućama zvjerstava, najokrutnijih ubojstava osoba bez obzira na spol i dob, vjeru i naciju, stajališta i ideologiju. Što je navelo agresora da to čini, pokušava se objasniti na različite načine, a najčešće se kao pokretač njihovih zlodjela ističe mržnja koja za posljedicu ima pomračenje uma. No, sve je još stravičnije kad se zna da su godinama vođene pripreme agresorske strane koje su do toga dovele. Radila je to ta tzv. JNA po uzoru na svoje ideološke komunističke učitelje iz Rusije i kako to obično biva nastojali su svoje učitelje nadmašiti u zlu. Kada sam već pomislio da se tako nešto nije više moguće ponoviti, Putin i onaj dio njegove Rusije me je potpuno razuvjerio čineći to u Ukrajini. Sve zlo koje smo mi proživjeli, u Ukrajini se iskazalo u svom najgorem izdanju, pa i sama matrica koju je provodio Milošević i njegovi sljedbenici u Ukrajini se ne samo ponovila, već je vidljivo da je u nekim oblicima vođenja agresije ona kopirana pa Čečeni ovdje glume četnike. Wagnerovci glume Arkanovce i onda će sve to zlo i zločine koji čine Putin i njegova klika sve pripisati njima, svojim četnicima, kada jednom budu privedeni pravdi.
Uz to, danas nas zabrinjava lakoća prihvaćanja stanja i posljedica, kao i izostanak traženja oprosta i kajanja. Bojim se da se nalazimo ponovno u vremenu u kojem se istina gura pod tepih. Takav nas je postupak u razdoblju od 1945. do 1991. i doveo do onoga čemu smo nažalost bili svjedoci. Izostaju studije, analize. Izostaje govor o tome s dužnim poštovanjem prema žrtvi. Dostojanstvo je ono o čemu najčešće slušam u razgovoru s braniteljima, a što im je do kraja i nemilosrdno pogaženo. Užasava zadnji čin kojim mnogi branitelji dižu ruke na sebe, ali još više začuđuje lakoća kojom se od raznih birokrata čuju objašnjenja o tome. Isti oni koji su evidentno krivi, jer nisu učinili ništa ozbiljno kako bi spriječili barem jednu nepotrebnu smrt, jeftinim političkim frazama i demagogijom opravdavaju svoj nerad. Posebna priča su institucije međunarodne zajednice koje nisu, a mogle su sve to zlo spriječiti. Danas mnogi od njih tvrde da je zapravo riječ o građanskom ratu, a ne o agresiji, želeći tako skinuti sa sebe odgovornost i izbjeći odgovornost za zločin nečinjenja. Svojim stihom iz poznate svoje pjesme: “Nije moja duša prazna da bi protiv sebe moro”, danas pokojni, moj prijatelj Krunoslav Kićo Slabinac, spasio je mnoge živote i učinio daleko više od onih kojima je to bila dužnost.
Kada pogledate snimku četničkog skupa u Jagodnjaku u Baranji 21. travnja 1991.godine, onda lako možete zaključiti da je grupa ratnih huškača građana Republike Srbije došla na hrvatski teritorij poticati građane Republike Hrvatske da ustanu oružjem protiv vlasti i građana nesrba, odnosno, svojih susjeda u republici u kojoj žive. Isto tako je moguće zaključiti da su i slušatelji ovih iz Srbije bili oduševljeni pozivom na ubijanje svojih susjeda i rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj. Pred okupljenima u Jagodnjaku su govorili četnički vojvoda dr.Vojislav Šešelj, srbijanski narodni poslanik profesor arheologije Milan Paroški i ministar u Vladi Srbije Stanko Cvijan. Arheolog je tvrdio da su u Mađarskoj prestala arheološka iskopavanja, jer gdje god zakopaju nailaze na srpske kosti, a potom zaključio, da tko kaže da Baranja nije srpska da ga se može „ubiti kao kera kod tarabe“. Šešelj se ljutio na srbijansku Vladu što nije već tada Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pripojila Srbiji i naravno, kao i uvijek spomenuo je granice „velike Srbije“ do crte Karlobag- Ogulin- Karlovac- Virovitica. Ovo pravo Srbije na te granice Šešelj je opravdavao da Srbiji pripada sve ono otkud je Otomansko tursko carstvo stiglo u svojim osvajanjima u srednjem vijeku. Treba se sjetiti da je onaj skup dobio odobrenje Policijske uprave Osijek.
Nakon ovog skupa Vojislav Šešelj je uhićen, a načelnik Policijske uprave Josip Reihl – Kir je novinarima u Belom Manastiru rekao da je PU Osijek podnijela kaznenu prijavu protiv Vojislava Šešelja, Milana Paroškog i Jovana Ostojića zbog „izazivanja vjerske i nacionalne mržnje, te pozivanja na razbijanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Dva dana kasnije u Belom Manastiru o političko – sigurnosnoj situaciji u Baranji razgovarali su predsjednici mjesnih zajednica i čelnici političkih stranaka ovog područja. Kronologiju događaja u Jagodnjaku objasnio im je načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl – Kir i ustvrdio da je tamo rečeno puno toga što je „davalo valjanu osnovu da policija zadrži Vojislava Šešelja i s njim obavi informativni razgovor. To smo i učinili pa je on sam čak pitao, kako to da ga puštamo?. Pustili smo ga, jer nismo ustaška policija kako nam on to pripisuje“. Treba reći da je to vrijeme kada je od hrvatskog vrha bila stalno upućivana preporuka o smirivanju situacije, jer su vođeni intenzivni pregovori predsjednika jugoslavenskih republika u kojima je Hrvatska nudila labavu federaciju ili miran razlaz. Zauzimala se i za referendum na kojem bi se građani Hrvatske izjasnili, da li su za ostanak u SFRJ ili izlazak iz nje.
Bez obzira na ove pregovore Srbi u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu su provodili, kako je rekao zamjenik ministra MUP-a RH Slavko Degoricija „barikadnu revoluciju“ i sve više slušali uputstva iz Beograda i Knina. Kako smo vidjeli, sve češće su tu vidljivi i nevidljivi emisari i ratni huškači koji putuju s mitinga na miting, a dobro su prolazili i oni koji su dežurali na barikadama jer su za noćno dežurstvo dobivali 100 njemačkih maraka. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj je govorio 14. travnja u Borovu Selu, gdje je zapravo pripremio teren za ono što će se u ovom mjestu dogoditi 2. svibnja 1991. godine.
Kako objasniti činjenicu da je u Baranji tijekom neprijateljske okupacije učinjen zločin nad obitelji Vodenik, a da za to nitko nikada nije odgovarao. Reći će netko, bio je rat i u ratu se svašta događa. Baranja jest šaptom pala, no tada je, u studenom mjesecu 1991. odgovornost za sigurnost civila imala ta okupatorska vlast, a prije svega tzv. JNA. Mi bismo trebali zaboraviti i oprostiti da su u obiteljskoj kući, 25. studenog 1991. godine, ubili Franca Vodenika, rođenog 11. ožujka 1945. u vojvođanskom selu Ravna, kod Novog Sada, njegovu suprugu Maricu, rođenu Pintarić, 1. studenoga 1948. i njihovog sina Gorana rođenog 28. travnja 1970.
Franc se kao dijete doselio u Dardu, gdje će se oženiti i stvoriti obitelj. Njihov sin Goran napunio je te 1991. godine 21 godinu života i nije učinio ništa zašto bi bio smaknut u svojoj roditeljskoj kući zajedno sa svojim roditeljima. Često zaboravljamo koliko su bile bitne i neophodne pravodobne pripreme za ono što nam se spremalo i što je bilo neizbježno. No, kako je u Baranji na prvim poslijeratnim demokratskim izborima pobijedio SDP, odnosno, preko noći reformirani komunisti – izostale su nužne pripreme za obranu. Za vjerovati je, da je bila organizirana obrana, ne bi se dogodile tolike nepotrebne žrtve. Termin “puzajuća agresija” ovdje se može upotrijebiti u punom smislu jer je preko mosta na Dunavu kod Batine tijekom ljeta 1991. uz potporu jugovojske stizao svakojaki ološ. Istodobno su mostom na Dunavu kod Bogojeva isti takvi stizali na područje od Vukovara do Osijeka, a posljedice njihova dolaska su stotine ubijenih. Ovi pristigli imali su naravno potporu domaćih bez kojih oni nisu mogli činiti sva ta zla.
Kada je puzajuća agresija u Baranji prešla u stvarnu, predsjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju Vladimir Šeks izjavio je 1. kolovoza 1991.: “Stanje je vrlo teško, no osnovan je ovaj Krizni stožer za Slavoniju i Baranju. I on je smjesta prišao poduzimanju najodlučnijih koraka i obrambenih mjera kojima je cilj usklađivanje obrambenih mjera, kojima je cilj usklađivanje obrane zajedno sa ZNG – om i policijom.” Šeks će još reći: “Rat je velika nesreća. On je Hrvatskoj nametnut, donosi patnje, razaranja, donosi smrt.” Neprijatelj je tih dana krajem srpnja i početkom kolovoza uspio izbiti u blizinu Osijeka od istoka i juga, što će učiniti i sa sjevera u Baranji, gdje nije očekivao jači otpor.
Policijska postaja Beli Manastir je vrlo često upozoravala na ono što se događa, primjerice, 4. kolovoza zaustavljen je automobil Milorada Senića iz Belog Manastira s kojim je bila Vida Mandić, predsjednica SDS Srbije za Bačku, a u prtljažniku njihova automobila nađena je veća količina oružja. Tog dana su u Belom Manastiru letjeli u zrak kiosci i poslovni prostori nesrba, a pojavile su se i barikade u mjestima sa srpskom većinom. Selo Jagodnjak je u svemu prednjačilo; iz njega su minobacači tukli susjedna sela, među kojima i selo Petlovac. Prema kraju kolovoza sve su češći ispadi, koji su u hrvatskom političkom govoru označavani kao ispadi terorista, no bila je to potpuno smišljena i organizirana djelatnost kojom upravlja tzv. JNA. Dalje se moglo samo bilježiti da se povećava broj ispaljenih mina i granata i broj mjesta otkuda su organizirani napadi. Primjerice u noći 19./20. kolovoza iz sela Švajcarnice je na Dardu ispaljeno 30 minobacačkih granata. Braća Goran i Zoran Vodenik bili su u to vrijeme pričuvni policajci Hrvatske policije te obavljali svoje obrambene zadatke. Nakon što su postrojbe tzv. JNA ovladale većim dijelom Baranje, 22. kolovoza vođene su borbe za Dardu, a sudbina je htjela da je Zoran, koji je živio izvan roditeljske kuće, bio među onima koji su se povukli prema Osijeku. Goran je ostao u Dardi s roditeljima, koliko se zna, strepeći svakodnevno od okupatora među kojima glavnu riječ vode domaći, baranjski Srbi. Njegov brat Zoran zabrinuto je osluškivao vijesti koje su stizale iz Baranje, a one nisu bile dobre; govorilo se uglavnom o zločinu i pljački.
Vijesti su govorile o pljački IPK Belje i otimanju RTV odašiljača preko kojeg je dobar dio Slavonije mogao pratiti program Hrvatske televizije. Vladimir Šeks, predsjednik Kriznog stožera Slavonije i Baranje, izjavio je 28. kolovoza: “Republika Hrvatska je u Baranji imala malo svojih oružanih snaga, dok je u selima Bolman, Jagodnjak, Uglješ, Švajcarnica i Novi Čeminac vojska naoružala tamošnje mještane Srbe vrlo jakim naoružanjem, posebice minobacačima. U Baranju su stigli uvozni četnici, te je u tim selima stvoren mostobran, dok je Policijska postaja u Belom Manastiru neprestano napadana. Situacija je postala beznadna kada su u mjesto ušli tenkovi.” Vijest o padu Baranje potvrdio je Šeks i riječima: “Riječ je jednostavno o tome da oružja nije bilo.”
Nakon ovoga događaja započelo je okupljanje dragovoljaca u ZNG za obranu Baranje. No, kako se tu nije moglo učiniti više ništa, Baranjci će se uključiti u obranu Osijeka i u tom gradu proživljavati sve njegove teške trenutke. Tako je i sa Zoranom Vodenikom koji je uključen u obrambene aktivnosti Hrvatske policije. On je svakodnevno slušao vijesti i raspitivao se među Baranjcima jesu li što čuli o sudbini njegovih roditelja i brata. Odmah po padu Baranje kružile su različite neprovjerene vijesti o zločinima, no potkraj studenoga 1991. crne priče – da su njegovi roditelji i brat ubijeni – potvrdio mu je kum Franjo Posavac. Prvo će od Franjina sina Željka čuti tu tužnu vijest, a onda se, kao i uvijek, počelo govoriti o mogućim počiniteljima: spominjana su mnoga imena, uglavnom domaćih baranjskih Srba. Zoran će se i dalje raspitivati tražeći istinu o tome što se doista dogodilo 25. studenoga u njegovoj roditeljskoj kući.
Taj strašni zločin dogodio se neposredno nakon pada Vukovara kada su u Srbiji mnogi političari zločinci najavljivali naseljavanje Baranje svojim ljudima. Da bi se to postiglo, trebalo je Mađare i Hrvate zaplašiti ovakvim okrutnim zločinima i potaknuti ih da preko Mađarske odu, kako su im govorili, u “Lijepu vašu”. Zoran će vidjeti zapisnik koji je učinjen nakon ovoga, još uvijek nekažnjenog zločina, i zapaziti detalj o tome da je u kući na stolu nađena “nepopijena kava”. Dakle, riječ je bila o očekivanim gostima i očito je da su prije zločina pušteni u kuću. Franc, Marica i Goran pokopani su nakon zločina na mjesnom groblju u Dardi.
Zoran se vratio u Baranju nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u svojoj roditeljskoj kući nailazi na tri stanara – uvezene Srbe. Zna da je kuća već prije njih opljačkana i da su ubojice njegovih roditelja i brata odvezli stoku, auto, dva motobicikla i sve kućanske uređaje. Kao i mnogi u ovoj našoj državi, poharanoj i unesrećenoj bezbrojnim zločinima, tako i Zoran želi znati što je zapravo bilo i tko su ubojice njegovih roditelja i brata, pitajući se kako je moguće da Srbi danas toliko žele sudjelovati u hrvatskom političkom životu i traže prava za svoju nacionalnu manjinu, a bez odgovornosti i obveze da otkriju ubojice u mnogim slučajevima kao što je i ovaj. Kako je moguće živjeti u lažima i obmanjivanju samih sebe i bezobzirno tražiti podjelu krivnje, pa i optuživati Hrvatsku i Hrvate, i tako sve vraćati na početak. Pitanje je – je li se dovoljno samo ispričati ili je nužno svojem srpskom narodu reći istinu. Treba imati puno volje i snage, ali i morala, pa priznati zločine nad Hrvatima i pomoći da se dozna istina, jer samo ona oslobađa nečistu savjest. No, sadašnje srbijanske vlasti kao i srpske vođe u Hrvatskoj, kao uostalom i mnoge druge političare, zanima samo postizanje što veće materijalne koristi za sebe i svoje najbliže suradnike. Stoga i ne čudi izjava jednog dobrog poznavatelja prilika u Slavoniji i Baranji koji kaže: “Oni sada imaju veća prava nego što su imali za vrijeme kralja Aleksandra u prvoj Jugoslaviji.” Papa Ivan Pavao II. više nije među nama, no prisjetimo se njegove izjave o Božiću 2002.: “Bez pravde nema mira, bez mira nema praštanja.”
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
