VUKOVAR, Željka Sabu, nekadašnjeg SDP-ovog gradonačelnika Vukovara, pripadnika 204. vukovarske brigade i zatočenika srbijanskih ratnih logora zna svaki Vukovarac, bez obzira pripada li lijevoj ili desnoj opciji ili se nalazi u centru ili mu politički svjetonazor uopće nije bitan, ali mu je bitan Vukovar, i Stari i Novi, i Vuka i Dunav.
„Vukovar je grad koji smo voljeli, za koji smo bili spremni poginuti, jer ga nismo htijeli dati”, progovora kratko o vlastitom značenju riječi Vukovar Željko Sabo, koji se nalazi u utrci za saborski mandat kao 14. na listi Restart koalicije u V. izbornoj jedinici i to, kako kaže, samo iz razloga jer misli da je u stanju progurati interese Vukovara na državnoj razini.
Kada mu se 2009. godine, voljom Vukovaraca, pružila prilika da sjedne u fotelju prvog čovjeka grada na Dunavu, pokušao je, kaže, pokretanjem brojnih projekata, vratiti bar dio prijeratnog života i radosti u Vukovar.
Žičarom uz Dunav čija bi prva prva stanica bila Gradski muzej, druga Vodotoranj, a treća Vučedol
„Smatrao sam da trebamo ostvariti nove atraktivne sadržaje u Vukovaru koji bi zadržali i zainteresirali ljude koji dolaze u Vukovar, ali i za one koji u njemu žive. I da, bio sam na dobrom putu, putu oporavka. Obnovljena je Adica i izgrađen novi restoran sa prekrasnim dodatnim sadržajem, sobama za boravak. Želio sam nakon uređenja Vuke i izgradnje brane, izgraditi još neki sadržaj. Zamislio sam taj prekrasan prirodni sadržaj spojen sa starim koritom rijeke Vuke, koji bi se pretvorio u raj za ribiče i sportske rekreativce”, govori dodajući i kako je obnova Vodotornja njegova ideja, dio koje je bila i namjera da se gornja kupola vodotornja okreće, kako bi taj simbol obrane grada bio što atraktivniji i zanimljiviji ne samo Vukovarcima već i svima onima koji dolaze u Vukovar upoznati taj grad i njegove ljude.
I na tome nije mislio stati. Jedan od prioriteta bila je i obnova Vučedola te uređenje Orlovog otoka koji bi povezivala mala žičara.
„I onda sam żelio sve to povezati, spojiti sa centrom grada sa novom šetnicom uz Dunav, dugom oko 5 kilometara. Pješačke i biciklističke staze, vidikovci te najveća riječna marina sa oko 1.500 vezova, bili bi sadržaji iste. A sve bi to bilo povezano sa žičarom uz Dunav čija bi prva prva stanica bila Gradski muzej, druga Vodotoranj, a treća Vučedol”, govori sa sjetom uz napomenu kako još uvijek vjeruje u te projekte jer, kako kaže, trebaju Vukovarcima koji više ne žele da ih se neprestano vraća u prošlost dok se dolazak mnogih posjetitelja izvana u grad svodi na odavanja počasti, obilazak spomen obilježja i paljenje svijeća uz polaganje vijenaca.
Naše Vukovarsko pivo popijte u Vukovaru, a ne u Zagrebu
„Da, i ja odlazim na groblje, zapalim svijeću i cigaru svojim prijateljima. Ponekad i zaplačem jer ih nisam stigao oplakati ’91. kada su poginuli. Ali, to mi koji živimo u Vukovaru činimo u određene dane u godini. Svaki dan nekoliko autobusa s turistima krstari Vukovarom, obilaze groblja i memorijalna mjesta, a nakon toga organiziran je obično odlazak u Ilok, na degustaciju vina te zajednički ručak. Sve one koji dolaze u Vukovar pozivam da nas ne napuštaju tako brzo. Imamo i mi dobre restorane, odličnu hranu i fiš koji traži isto tako odlično vino, a u vukovarskim podrumima ga ima. Naše Vukovarsko pivo popijte u Vukovaru, a ne u Zagrebu”, poručuje Željko Sabo koji sadašnjim gradskim vlastima zamjera što su Vukovar pretvorili u grad spomenik, oduzevši mu dušu i nekadašnju razigranost koja je sretnima činila sve naraštaje Vukovaraca koji su ostajali u svome gradu jer im je on nudio ljubav, zaštitu, mogućnost zaposlenja i ostanka.
„Nažalost, današnji Vukovar puno toga više ne nudi. Želim vratiti perspektivu i Vukovaru i njegovim građanima. I mislim da, ukoliko voljom birača uđem u Hrvatski sabor, mogu to i ostvariti, zalaganjem i lobiranjem za interese Vukovara”, poručuje Željko Sabo.
