Hrvoje Klarić policijski je službenik u PU vukovarsko-srijemskoj i odmah na početku razgovora smo se složili da o poslu – nećemo. Kaže mi da radi normalno, možda malo slabijim intenzitetom, no tu se ništa drastičnoga nije promijenilo.
Ali smo zato razgovarali o onome što mu nije posao, nego strast. Hrvoje je predsjednik dvije sportske udruge građana – FCT i Instituta za unaprjeđenje kvalitete života – koje posljednjih godina dobar dio naših sugrađana dovode u formu kroz nekoliko zapaženih projekata. Sve je počelo grupom entuzijasta koji su se počeli baviti grupnim funkcionalnim treninzima u jednoj od gradskih teretana. Nastavak priče bilo je otvaranje javnih vježbališta na otvorenom: 2017. u Nuštru, godinu kasnije u Starim Jankovcima i Babinoj Gredi, te početkom ove godine u vinkovačkim Lenijama. No vrhunac sportske poduzetnosti realizirali su krajem prošle godine otvorivši „In-spector gym”, moderno opremljen fitness centar za svoje članove, koji je na ovim prostorima jedinstven jer radi 24 sata na dan, svaki dan. U centru su se radili grupni i individualni treninzi i članovi su bili prezadovoljni kako je sve krenulo, no zbog posebnih mjera koje su na snazi posljednjih mjesec dana fitness centar su morali zatvoriti do daljnjeg. Kako članovi ne bi ostali potpuno neaktivni, udruga je odmah pokrenula YouTube kanal na kojem se može pogledati desetak treninga koje je moguće raditi kod kuće. Zanimljivo je da su uvrstili i dva treninga osmišljena posebno za djecu. Hrvoje mi kaže kako su baš ti treninzi odlično primljeni u javnosti, te da su ih neki prosvjetni radnici uvrstili u svoje programe nastave na daljinu. Po informacijama koje dobiva, kaže da se treninzi sviđaju i klincima, a misli da će i u budućnosti nastaviti s praksom snimanja i objavljivanja treninga.
Priča mi Hrvoje kako su ove godine planirali u suradnji s gradom i županijom organizirati četiri utrke na području grada. Prva je bila planirana za kraj ožujka, a radi se o utrci od 10 km pod nazivom „Cener”. Hrvoje mi pojašnjava da je za „Cener” pristiglo stotinjak prijava domaćih i stranih trkača, te da je za sada samo odgođena i da će se održati najkasnije 15 dana po ukidanju zabrane okupljanja. Druga planirana utrka trebala bi se održati početkom lipnja, a radi se o drugom izdanju utrke „Valens victorius”, adrenalinske utrke s preprekama u dužini od 3 km koja se održava u sklopu vinkovačkih „Rimskih dana” i predstavlja pravi izazov izdržljivosti, agilnosti i ustrajnosti natjecatelja. Naravno, tu je i međunarodni „Half Marathon Vinkovci” kao treća utrka, planiran za početak rujna. Udruga je lani odradila prvi vinkovački polu-maraton na kojem je sudjelovalo preko 500 trkača iz zemlje i inozemstva. Bude li se sve normaliziralo do tada, organizatori se nadaju da će ovaj polu-maraton biti uvršten na službeni kalendar utrka i da će trkača biti i više nego lani. Četvrta utrka koju planiraju organizirati ove godine je „Božična petica”, utrka od 5 kilometara koja bi se uklopila u vinkovački Advent. Koncept utrke bio bi i sportski i zabavan – planiraju utrku užim centrom grada, od štanda do štanda. Hrvoje ističe kako sva ova događanja – i ona realizirana, a i ona planirana – ne bi bilo moguće realizirati bez potpore grada i županije, raznih sponzorstva i velikog zalaganja nekolicine organizatora.
A privatno, Hrvoje ne miruje ni ovih dana kad ne održava grupne treninge. U ponedjeljak je sa sinom Rokom sudjelovao u „Vir(tu)alnoj utrci 2020 – Jači od korone!” u kojoj je on istrčao, a Roko odbiciklirao 10 kilometara. Posebnost ove virtualne utrke je u tome da je svatko trčao ili hodao sam za sebe, u vrijeme koje mu odgovara i rutu koju je sam odabrao. Trčati se moglo vani, na bilo kojoj stazi, ili pak doma, po dnevnoj sobi. Bila je to utrka bez okupljanja, bez pobjednika i bez nagrada – jedino je bilo bitno sudjelovati, uslikati se s majicom sa službenim logom i postati te slike kako bi se promoviralo zdravo življenje i u ova bolesna vremena.
Hrvoja pomalo ljuti cijela ova situacija, ima osjećaj da nas svako malo nešto iznenadi, da nemamo rezervni plan i da se stalno oporavljamo od nečega i krećemo iznova. Ljudi su pod pritiskom – ostaju bez posla, suočeni s smanjenjem prihoda i ograničenim slobodama. Osobno je razočaran jer je nešto u što godinama ulaže puno truda, rada i energije jednostavno zaustavljeno, i neizvjesno je do kada će to trajati.
Kaže mi da mu nedostaje socijalni kontakt koji ostvaruje kroz rad u grupama. Kaže:”Nije problem odraditi trening sam, ali nedostaje ti okruženje drugih ljudi na koje si navikao, šale, a i druženja nakon treninga.”
Kad ga pitam o budućnosti, veseli se vremenu kad će ponovo moći trenirati s ljudima, no najviše se veseli tome što će sina moći izgnjaviti i poljubiti bez straha od virusa. Vrlo je vezan za Roka koji je i sam sportski nastrojen i rado sudjeluje u tatinim sportskim poduhvatima, pa mu od svega najteže pada upravo taj nedostatak normalnog kontakta između njih dvojice.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
