Vukovarska bolnica, simbol stradanja grada – iz koje je na 20. studenoga 1991. nakon sloma obrane grada odvedeno najmanje 260 osoba od kojih je 200 pogubljeno na obližnjem poljoprivrednom dobru Ovčara, bila je tijekom tromjesečne opsade Vukovara pogođena mnogima od nekoliko tisuća dnevno ispaljenih granata na grad dok su se liječnici i ostalo medicinsko osoblje s nadljudskim naporima borili da pruže kakvu takvu zdravstvenu skrb ranjenicima i ostalim pacijentima.
Do 1991. toj je zdravstvenoj ustanovi gravitiralo oko 84.000 stanovnika. Tijekom Domovinskog rata u bolnici je bilo smješteno oko 3000 ljudi koji su u njoj potražili sklonište, a procjenjuje se da je kroz nju prošlo oko 2500 ranjenika. Bilo je dana kada je u bolnicu dnevno stizalo i do 90 teških ranjenika. Najmlađi ranjenik imao je šest mjeseci, a najstariji osamdeset osam godina. Tijekom opsade rođeno je šesnaestoro djece i jedno nedonošće koje je umrlo trećeg dana od poroda.
“Meni kao majki, kao ženi i djelatnici u ratnoj bolnici, najtužnije je bilo vidjeti djecu da kako umiru. To mi je bilo najteže u životu”, kaže Rozalija Jakumetović koja je bila jedini farmaceutski tehničar koji je tijekom razaranja ostao u vukovarskoj bolnici. Sve do 14. rujna 1991. držala je vanjsku ljekarnu, dok nije bila bombardirana i uništena.
“Tada sa svim prikupljenim lijekovima dolazim u bolnicu i ostajem uz ranjenike i svoj grad”, dodaje.
Od 1040 djelatnika koliko ih je bilo na početku Domovinskoga rata u bolnici je na početku ratnih sukoba ostalo svega 350, a za vrijeme same opsade Vukovara broj uposlenih sveo se na 250.
Hitna služba Medicinskog centra Vukovar, 2. svibnja 1991., uključuje se u zbrinjavanje ranjenika u Borovo Selo, a tijekom srpnja formirana je ratna kirurgija i opremljeno protuatomsko sklonište. Prve granate počele su padati na bolnicu, 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza 1991. bolnica je bila meta avionskog napada. Liječnici i ostalo osoblje danonoćno je radilo u vrlo teškim uvjetima, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode.

Foto: Glas Slavonije
“Sve negdje do polovice listopada većinom smo imali lijekove, ali velika je sreća što su nam lijekove o ostale medicinske potrepštine dok se moglo bacali iz poljoprivrednih aviona. Moj zadatak je bio sve te strane lijekove prevesti na hrvatski jezik i tako izdavati”, navodi dodajući kako lijekova nikada nije baš u potpunosti nestali, ali bilo je slučajeva kada se jedna tableta dijelila na dva pacijenta.
“A što se tiče zavojnih materijala, kao i dezinfekcijskih sredstava, i toga nam je jasno nedostajalo. Srećom su naši branitelji postavili baš u krugu bolnice kotao za pečenje rakije, pa smo smo skupljali vodu, kišnicu i iz radijatora, prokuhavali ju i tako sam pravila rivanol koji je bio potrebno za dezinfekciju rana.”, prisjeća se rada u vukovarskoj ratnoj bolnici.
Priča i kako je nakon što su JNA i srpske paravojne postrojbe ušle u Vukovar i vukovarsku bolnicu uspjela u zadnji tren spasiti svoga supruga.
“Stati pred majora Šljivančanina i tražiti svoga supruga nije me bilo nimalo strah, A kad pomislim na to da tko sam ja u to doba bila. Jedna mala djelatnica, farmaceutski tehničar koja staje pred majora i traži svoga supruga. On je odveden prema Ovčari, a spasila sam ga u trenutku kada je stigao do vojarne. Da nisam tako postupila i išla trčati za njim, mislim da bio streljan na Ovčari”, govori uzbuđeno iako je od toga događa prošlo 35 godina. Ali, takve stvari, kako ističe, pamte se cijeli život i nikada ne zaboravljaju.
Toga, 20. studenog 1991. odvedeno je iz vukovarske bolnice najmanje 260 ranjenika i civila od kojih je i pogubljeno na Ovčari 200 , a među njima i 18 djelatnika bolnice.
Đuro Karalić
























