„Ako su svi bili heroji, onda nitko nije bio heroj“, kaže Drago Adžaga, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, dragovoljac Domovinskog rata i jedan od ljudi koji su prošli najteže dane obrane Vukovara. Njegovo ratno iskustvo obilježili su odgovornost zapovijedanja, ranjavanje, proboj iz opkoljenoga grada i, desetljećima poslije, želja da se od zaborava sačuva priča o vukovarskoj vojnoj policiji i njezinim pripadnicima.
U proboj iz opkoljenoga Vukovara krenuo je u noći sa 16. na 17. studenoga 1991. godine, iako je samo dva dana ranije još hodao na štakama. Bio je u skupini vukovarskih zapovjednika i branitelja koji su pokušali pronaći put prema slobodnom teritoriju.
„Okupili smo se navečer u sjedištu vojne policije i netko je predložio da prije nego krenemo izmolimo Oče naš i zazovemo Božju pomoć. I tako smo krenuli. I uspjeli proći kroz minska polja, prešli Adicu, a rijeku Vuku malim plastičnim dječjim čamcem na napuhavanje. Prošli Lovački dom i vikend naselje i uhvatili se kukuruza i pravca prema vinkovačkom području, da bi u konačnici zaobišli Cerić jer nismo bili sigurni čiji je Nuštar i izbili kod trafostanice na Žankovcima“, prepričava taj put.
Od vatrogasca do zapovjednika vojne policije
Adžagin ratni put počeo je prije same opsade Vukovara. U godinama prije rata radio je kao vatrogasac, a u listopadu 1990. godine pristupio je policiji iz koje 1991. prelazi u ZNG na poziv zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića i Branka Borkovića da oformi vojnu policiju te postaje njezinim prvim zapovjednik.
U ratnom Vukovaru vojna policija obavljala je iznimno zahtjevne poslove, često i one koji su nadilazili njezin uobičajeni djelokrug. Grad nije imao razvijen sustav institucija i službi kakav je postojao u drugim sredinama, pa su pripadnici postrojbe morali preuzimati različite zadatke.
„U Vukovaru, ured za obranu, razne institucije i organizacije poput civilne i narodne zaštite zbog uvjeta u koji a se odvijala obrana grada nisu mogle djelovati kao u ostalim gradovima u Republici Hrvatskoj. U takvim uvjetima niste o tome niti razmišljali, nego kako izvršiti zadatak koji je stavljen pred vas“, objašnjava Adžaga.
„Pokušali ste dati sve od sebe i prema suborcima se odnositi kao čovjek. Kada sam bio zapovjednikom, nikada nisam suborcima pristupao s visoka, zapovijedajući im da nešto urade. Ne. Uvijek je to bilo: Ajmo, ljudi, idemo. Ako mi to ne napravimo, neće nitko drugi. Idemo.“
Povjerenje, sumnje i teške odluke
Ratne okolnosti donosile su i nesporazume, sumnje i napetosti, čak i među ljudima koji su se zajedno borili za obranu grada. Govoreći o odnosu s Brankom Borkovićem, zapovjednikom obrane Vukovara, Adžaga se prisjeća kako je Borković ponekad bio sumnjičav prema ljudima iz svojega okruženja, uključujući i pripadnike vojne policije.
„Srbi su vjerojatno imali ‘oko’ koje je nadziralo događaje oko zapovjedništva i kada bi bilo nekih većih kretanja oko zapovjedništva, počele bi padati granate. I onda je zvao nas da pretresemo okolne kuće, što smo mi i činili, ali bezuspješno. Čak je sumnjao da to dojavljuje netko od nas, tako da su ljudi znali biti ljuti na njega. I ja sam bio ljut pa sam u nekoliko navrata, kada bi mi bilo previše njegovih sumnji, tražio da nas pošalje na neki položaj, a sebi neka ustroji drugu postrojbu vojne policije kojoj će vjerovati“.
Unatoč teškim okolnostima i nedostatku svega što je bilo potrebno za obranu, motivacije nije nedostajalo. Branitelji su znali što brane i za što se bore. Ipak, Adžaga ne idealizira rat niti sve sudionike obrane promatra kroz istu prizmu.
„Bilo je herojskih smrti, herojskog sudjelovanja u obrani, ali i neprihvaćanja postavljenih pravila, samostalnog postupanja, napuštanja položaja, stradavanja upravo zbog nepoštivanja zapovijedi“, iskreno govori.
Svoje viđenje često sažima jednom rečenicom:
„Ja uvijek kažem, ako su svi bili heroji, onda nitko nije bio heroj.“
„Atila Vukovarski“ – da sjećanja ne nestanu
Više od tri desetljeća nakon vukovarske tragedije Adžaga se odlučio vratiti ratnim danima, ali ovoga puta kroz pisanu riječ. Zajedno sa svojim suborcima radio je na knjizi „Atila Vukovarski“, čiji je autor, želeći dokumentirati ratni put postrojbe, sačuvati svjedočanstva njezinih pripadnika i zabilježiti događaje koji su obilježili njihovu borbu.
Knjiga na gotovo 250 stranica donosi dokumente, fotografije iz ratnog Vukovara, svjedočanstva sudionika i podatke o ratnom putu postrojbe, a dio fotografija dosad nije bio objavljen.
Za Adžagu to nije samo knjiga o jednoj vojnoj postrojbi. To je prije svega spomen na ljude s kojima je dijelio ratne dane, na poginule, nestale i preminule suborce, ali i na njihove obitelji koje zaslužuju znati da njihova žrtva i doprinos nisu zaboravljeni.
„Godinama sam razmišljao o toj knjizi, a prošlo je 35 godina. To je razdoblje koje omogućava da se neke stvari sagledaju objektivnije. S druge strane, treba više truda da se vrate sva ta sjećanja, jer smo ih godinama potiskivali kako bismo mogli normalno živjeti i funkcionirati“, govori Adžaga.
Njegova je želja da knjiga ostane trajni dokument jednog vremena i svjedočanstvo o ljudima koji su sudjelovali u obrani Vukovara. Jer povijest grada ne čine samo velike bitke, poznata imena i obljetnice, nego i tisuće pojedinačnih sudbina, odluka, strahova i hrabrosti.
Priča Drage Adžage zato nije samo priča o preživljavanju i izlasku iz opkoljenoga grada. Ona je i priča o odgovornosti prema suborcima, o potrebi da se o ratu govori bez uljepšavanja te o obvezi da se budućim generacijama ostavi vjerodostojno svjedočanstvo. Jer ono što nije zapisano lako može biti zaboravljeno. A ljudi koji su branili Vukovar zaslužuju da se njihova imena i njihove priče sačuvaju.
























