U susret središnjim priredbama 58. Vinkovačkih jeseni, donosimo nekoliko tekstova vinkovačkog književnika, slikara i novinara Davora Runtića, koji je 70-tih godina prošloga stoljeća bio angažiran i u organizaciji Vinkovačkih jeseni. Svoje uspomene na to razdoblje, događaje i ljudi koji su ga obilježili, Davor Runtić pretočio je u nekoliko priča, u pokušaju da današnjim naraštajima približi ondašnje vrijeme, a one nešto starije podsjeti na godine koje su nudile niz mogućnosti i prilika, ali i izazove koji su uslijed političkih previranja često znali imati i loše svršetke.
Prije nego što nastavim pisati o “Vinkovačkim Jesenima” održanim 1973. i 1974. i moga djelovanja i rada u te dvije godine, moram nešto reći o onome što sam ostao dužan i što nisam zapisao, a imalo je vezu s ljudima s kojima sam se upoznao radeći na već održanim “Jesenima” 1971./1972. godine. Nakon što smo izgurali “Jeseni” 1974. godine ja sam nakon niza najava uspio dobiti stan u novom naselju “Lapovci”, zahvaljujući Marijanu Rubiću i upornom nastojanju Mirka Meštrovića – Mikija. Miki je to stavljao na dnevni red niz puta i povlačio za rukav odgovorne i onda se u jesen 1974. godine to i dogodilo. Konačno smo moja supruga Nada i sin Hrvoje, koji je imao nešto više od godinu dana mogli napustiti Orolik. Sve ću to potanko opisati u tekstu koji slijedi, no sada želim progovoriti o trojici ljudi, vrhunskih umjetnika, ali prvenstveno o njima kao ljudima. Riječ je o Vici Vukovu, Ivici Perclu i Toniju Kljakoviću. Njih trojicu sam odabrao od mnogih s kojima sam surađivao zbog toga što sam ih doživio kao ljude kojima je na prvom mjestu bio njihov odnos prema pozivu kojim su se bavili.
Kada smo 1971. godine imali prvi sastanak Predsjedništva kulturno prosvjetne zajednice, pao je dogovor nakon održanih “Jeseni”, da se za iduće “Vinkovačke jeseni” angažira Vice Vukov i ja sam dobio zadatak da s njim to dogovorim. Kao i u ranijim prilikama kada sam trebao stupiti u kontakt s nekim tko nam je bio važan za naš program nazvao bi Jurja Baldanija, Dubravka Horvatića, Ivu Ficija ili Kseniju Urličić. Pitanje je bilo brzo riješeno, jer je Ksenija Urličić imala više kontakta i uskoro sam se ja našao u stanu Vice Vukova, koji je već kada sam ga zvao i rekao da su u pitanju “Jeseni” odmah pristao i tražio da dođem u Zagreb da dogovorimo detalje.
Objasnio mi je kako doći do njegovog stana i da je to u blizini HNK i nedaleko Kazališne kavane, koja je među umjetničkim glumačkim svijetom prozvana “Kavkaz”. Tako je i bilo i nakon što sam došao na opisano mjesto ubrzo sam se našao u ugodnom okruženju gospođe Diane i gospodina Vice Vukova, a kako su naše valne dužine bile iste, sve je oko dogovaranja proteklo glatko. Našao sam se u stanu ljudi koji su dijelili isti svjetonazor i gdje se nisi bojao govoriti i reći što misliš. Vice je otvoreno rekao da mu je drago i posebna čast nastupiti na “Vinkovačkim jesenima”, manifestaciji na kojoj je tako jasno iskazan hrvatski identitet kroz narodno stvaralaštvo.
Vice Vukov je pristao nastupiti na “Vinkovačkim jesenima” 1972. godine, no bio je jedan uvjet, a to je, ako bude dogovorena turneja i niz koncerata koje je očekivao u Australiji i Novom Zelandu, onda bi on došao u Vinkovce prvom drugom prilikom. Dogovor je da će mi sve potvrditi na dodjeli “Zlatnog vijenca studija”, koji je te godine 1971. organiziran u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Vice Vukov mi je rekao da će me na blagajni kazališta čekati ulaznice i da se onda vidimo na kraju programa kada će mi reći konačnu odluku. Sve je bilo tako kako mi je rekao i kada sam na blagajni rekao da očekujem ulaznice koje je ostavio Vice Vukov, blagajnica mi je rekla “izvolite druže Runtiću tu su ulaznice koje je ostavio drug Vukov i naglasio da ih mogu dati jedino vama”.
Kada je priredba bila gotova pristupio sam u blizinu gospodina Vukova i on je odmah ostavio sve one koji su ga okružili i pozvao me na stranu. Rekao mi je da iskreno žali što se 1972. godine neće moći pridružiti našem slavlju hrvatskog narodnog stvaralaštva i hrvatskog duha, no da se duboko nada da će to biti na prvim sljedećim “Vinkovačkim jesenima”. Rastali smo se u uvjerenju da će biti tako i ja sam se posvetio drugim poslovima, jer život mi je u tom vremenu bio ispunjen mnogim obvezama. Kada danas razmišljam o tom vremenu i kada listam samo kataloge izložbi koje sam imao, bilo samostalno, bilo s “Grupom 3” u kojoj su uz mene djelovali Branko Skender i Ivan Herman, čini mi se nemogućim tolika angažiranost. Moj život je i inače bio ispunjen različitim interesima i čestim mijenjanjima tih interesa, no konstanta je do današnjih dana ostalo slikanje i pisanje.
Dok sam te 1971. godine, koja se približavala svojem kraju, bio sam svakodnevno na poslu u Vinkovcima i u stanu u Oroliku, primjećivao sam naročito za putovanja autobusom da se većina ljudi uvukla u svoje misli. Bilo mi je jasno da se nešto sprema i onda se dogodilo Karađorđevo i slom “Hrvatskog proljeća” i progon koji je poprimio široke razmjere. Svakim danom sam u razgovorima s Mirkom Meštrovićem i ponekim kome sam mogao vjerovati, razgovarao, što bi moglo biti s nama i našim poslom, dogodio mi se pretres stana u Oroliku. Tako je bilo i u slučaju gospodina Vice Vukova kada je početkom te 1972. godine bio na turneji u Australiji. Vukovu su nepozvani gosti došli 11. siječnja 1972. godine. Dakle u prvom valu, a znali su da onaj koga traže nije kod kuće. Supruga Diana mu je sljedećeg dana kada ju je nazvao savjetovala da se ne vraća i da čeka kako će se stvari rasplesti. Vijesti su sljedećih dana bile sve gore i mnogi su nakon pretresa završili na višegodišnjoj robiji, a Hrvatsku je zahvatila posvemašnja šutnja.
Nakon završetka turneje po Australiji Vice Vukov je otputovao u Pariz i uvidjevši da neće kući moći tako brzo upisao je studij prava, ekonomije i društvenih znanosti na “Institutu za visoke međunarodne studije”, gdje je diplomirao 1976. godine. Iste godine se vraća u Zagreb, oduzimaju mu putovnicu i dvije godine će tražiti bilo kakav posao, a dobiti će ga u “Matici hrvatskoj” 1978. godine.
Sustav se sustavno obračunavao s Vice Vukovim, jer je on htio samo to da kao Hrvat na jugoslavenskoj estradi bude tretiran kao ravnopravan, a ne da oni koji su bili lošiji imaju bolji status. Javno se suprotstavljao tom nejednakom tretmanu i to ga je koštalo izbacivanjem iz Šibenske gimnazije, jer je u pismenom radu iz povijesti napisao da Oktobarska revolucija nije bila revolucija već pobuna. Upisati će u Zagrebu 1955. godine studij filozofije i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu, no diplomirati će tek nakon povratka iz Pariza.
Prvi koji mu je dao šansu bio je direktor Opatijskog festivala Josip Stojanović i on je na svom prvom nastupu 1959. godine pobijedio pjesmom “Mirno teku rijeke”. Prije toga je bio član folklornog društva “Ivan Goran Kovačić”, gdje je upoznao suprugu Dianu s kojom je skladno živio i dobio 1962. godine sina Emila, a 1978. godine kći Ivanu. Vice Vukov nije bio sustavu kriv samo zbog toga što je javno i u svakoj prilici vidio nepravdu, reagirao i iskazao se kao Hrvat, već i zbog toga što je za mnoge kolege bio nepodnošljivo dobar pjevač. Prvi su njegove pjesme skinuli s programa urednici Radio Sarajeva, a razlog je bila: “šovinistička i nacionalistička pjesma” tekstopisca Drage Britvića i kompozitora Alfia Kabilja nastala 1970. godine. Bila je to pjesma u kojoj se niti na jednom mjestu ne spominje Hrvatska, ali pjevati to da “Tu ćeš naći uvijek dom, srce koje kuca za te, ruku da te prati, majku da te shvati, znat ćeš sve što treba znati”, bilo je dovoljno da mrzitelji Hrvatske i njenog imena znaju da se to pjeva o Hrvatskoj. Sve je jasno, jer pjesma dalje kaže “Znat ćeš kako boli plač, kada tvoja zemlja pati, ali iza svega, sigurno ćeš znati, što ti znači ovaj kraj”. Ono što je prvo učinio Radio Sarajevo nastavile su sve radio postaje diljem Jugoslavije i Vice Vukov je bio izbrisan, no javna memorija će biti trajna i on zapravo nikada nije nestao iz hrvatskog nacionalnog bića. Dalje pjesma Drage Britvića kaže: “Tu je stari temelj, tu na kršu tvom, tuđin i oluje kidali su nju, al još uvijek tu je, sve dok mi smo tu, bit ćeš bogat ko i mi, kralj što ne zna što je kruna, al na svojoj grudi, ko i ovi ljudi, bit ćeš velik ko i mi, to je tvoja zemlja tu sagradi dom”. I nakon što su mu pretresli stan i time poslali poruku, što sile zla misle i što mu spremaju. Sve njegove ploče iz svih trgovina širom bivše države nestale su preko noći i mislili su da su ga izbrisali, no svi mi koji smo živjeli u to vrijeme, znali smo stihove Drage Britvića, koji na kraju citirane neslužbene Hrvatske himne kaže:, a Vice Vukov pjeva: “To je tvoja zemlja tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom, tuđin i oluje kidali su nju, al još uvijek tu je sve dok mi , mi smo tu, mi smo tu”.
Potvrda memorije naroda na Vicu Vukova iskazala se 1990. godine kada je četrnaest koncerata u nizu održao u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” i nakon kojih je svima bilo jasno, da niti jedna sila, a svaka sila ima rok trajanja, ne može izbrisati iz svijesti naroda tako jasnu poruku. Neću nastaviti dalje, jer bilo bi jasno svakome da smo se prevarili, jer došlo je vrijeme kada više ništa ne znači ono za što su bili spremni toliki poginuti i dati svoj život, a sada jedini izlaz vide u tome da odu.
Vice Vukov je u našoj novoj državi stvorenoj u domoljublju postao saborski zastupnik, ali i veleposlanik u Švicarskoj i sve vrijeme duboko u sebi nosio je ožiljke učinjene od jednog svirepog i nehumanog sustava. Rodio se u Šibeniku 1936. godine, a umro u Zagrebu 2008. godine nakon 34 mjeseca borbe za život nakon nesretnog pada na stubama Hrvatskog sabora. Još moram ovome dodati, kada je netko označen Hrvatom, a to je automatski značilo i ustašom i nacionalistom i šovinistom i sve ono negativno što se može vezati uz to. Kada si sumnjiv jednom društvu koje je bilo nedemokratsko i nehumano, to će te pratiti cijeli život, bez obzira što se sustav promijenio. Mnogi su mi to potvrdili, a Goran Grguričin prijatelj iz Šibenika to objašnjava činjenicom da mi jesmo dobili rat i novu državu i oslobodili se beogradsko srbijanske klike, ali u novi sustav su se ugradili oni čiji se svjetonazor nije promijenio. Kako se oni u dubini svoje duše nisu odrekli onoga sustava, oni smatraju da i svi oni koji su progovorili, da su krivi i to tako ostaje i to tako funkcionira.
(nastavlja se)
