Svojim intervencijama u Ukrajini i Siriji, Rusija je proteklom desetljeću pokazala do tada već viđeno, ali nešto agresivnije i ambicioznije lice svoje vanjske politike. Ono čime je na neki način iznenadila Zapad jesu nove sposobnosti i specifične metode kojima su se Rusi poslužili za postizanje svojih ciljeva.
Rusija je izvršila vojnu agresiju na Ukrajinu i u ožujku 2014. godine anektirala poluotok Krim, te nakon toga otpočela vojnu ekspanziju u Donbas.
Teoretičari i analitičari prvoga rata Rusije i Ukrajine često navode kibernetičke napade kao jednu od primijenjenih metoda ratovanja koje se oslanja na nove tehnologije i koje je Rusija u tom sukobu zdušno koristila. Napade u kibernetičkom prostoru teško je detektirati, potvrditi ili pripisati nekome odgovornost za njihovu provedbu, no postoje prilično čvrsti dokazi da je Rusija prije i tijekom prvoga rata u Ukrajini vrlo učinkovito eksploatirala kibernetički prostor. Osim DDoS napada na ukrajinske mrežne stranice i preusmjeravanja malicioznog koda, kibernetičke špijunaže i širenja propagande, Rusija je u jeku situacije na Krimu zloćudnim programom Turla zarazila nekoliko desetaka računalnih sustava u vlasništvu ukrajinske vlade i diplomacije. Radi se o trojanskom softveru za kojeg se sumnja da ga je razvila jedna od agencija pod patronatom ruske vlade, a namjena mu je presretanje komunikacija zaraženog računala.
Može se reći da je Rusija rano prepoznala široke asimetrične mogućnosti koje nudi internet. Vojna reforma koja je provedena u zemlji prije invazije na Ukrajinu bila je odlučan zaokret i odmak od tradicionalne predodžbe vojne sile, a omogućila je Rusiji stvaranje visokosposobnih snaga dobro prilagođenih ciljevima ruske hibridne politike, te vođenje informacijskih operacija s ciljem agresivnog nametanja vlastitog narativa.
Jedan od ilustrativnih primjera tomu jeste tragedija u Odesi koja se dogodila 2. svibnja 2014., a u kojoj je život izgubilo 48 osoba. Nakon niza relativno mirnih prosvjeda i protuprosvjeda grupacija koje su podržavale novoizabranu kijevsku vladu i onih koji su tražili federalizaciju Ukrajine, nezadovoljni odlaskom pro-ruskog vladajućeg aparata, situacija je eskalirala početkom svibnja sukobom koji je započeo na ulicama grada, a završio zapaljenjem zgrade Sindikata u kojoj je smrtno stradalo na desetke osoba, većinom pro-ruske orijentacije.
Rusija je vješto iskoristila tragediju ovog pokolja u Odesi i organizirala medijsku kampanju koju Ukrajina nikako nije mogla pratiti. Televizija Russia Today u svojim je izvješćima iznosila najbrutalnije detalje koje je bilo nemoguće provjeriti, a legije trolova su pomoću društvenih mreža takve vijesti proširile svijetom. No i sama Rossiya Segodnya, odnosno Russia Today, ima(la) je impresivan doseg – emitira se diljem svijeta na engleskom, arapskom, francuskom i španjolskom jeziku, a digitalni sadržaj objavljuje još i na njemačkom i ruskom jeziku. 2013. godine RT je bila prvi televizijski kanal koji je premašio 1 milijardu pregleda na YouTubeu.
Kako je priča o pokolju u Odesi dobivala na zamahu, detalji su postajali sve krvaviji. Informacije je bilo nemoguće provjeriti, dokazi nisu postojali, no za tim nije niti bilo potrebe – stvar nije bila u tome da izvješća budu istinita, nego da unaprijed opravdaju invaziju koja je uslijedila nedugo potom.
Rusija je upotrijebila društvene mreže da bi zapalila vatru prvog konflikta, ali i kako bi stvorila nešto što bi se mirne duše moglo nazvati Schrödingerovom ratom – sukob koji jeste, a istovremeno nije, koji je zaokupljao percepciju, izokretao stvarnost te postojao u dvjema paralelnim državama. Bio je to hibridni rat u kojem su ciljevi bili postignuti prije nego što je protivnik uopće shvatio što se događa, kako je to formulirao jedan od visokih vojnih zapovjednika NATO-a.
Ruski se hibridni model ratovanja posljednjih godina u velikoj mjeri oslanja na informacijske operacije, i to zato što su one usmjerene na kognitivnu domenu protivnika. Naime, u svom novom pristupu ratovanju Rusi kognitivnu domenu smatraju najvažnijim bojnim poljem, za razliku od dotadašnjih konvencionalnih strategija koje su bile fokusirane na logističke i materijalne resurse. Prošavši kroz transformaciju svojih oružanih snaga Rusija je razvila sposobnost brze prilagodbe okolnostima.
Cijelo vrijeme trajanja prvoga rata i okupacije Rusi su poticali informacijske konflikte, posebice putem društvenih mreža. Ruska vojska trolova pomoću društvenih mreža promovirala je proruske stavove, a potkopavala NATO i EU.
Na djelu je bio proces koji se pripremao godinama unaprijed: konglomerat od oko 75 obrazovnih i istraživačkih ustanova bio je posvećen proučavanju upotrebe podataka kao oružja, a njime je koordinirala nasljednica KGB-a, Federalna sigurnosna služba. Bio je to nov i radikalan način razmišljanja o sukobu.
Cilj nove ruske strategije najbolje je izrazio general Valerij Gerasimov rekavši da je porasla uloga nevojnih načina postizanja političkih i strateških ciljeva, a u mnogim je slučajevima svojom učinkovitošću premašila snagu oružja. Ta su zapažanja poznata kao Gerasimovljeva doktrina koja je ugrađena u rusku nacionalnu vojnu strategiju od 2014. godine.
Strategija proizišla iz te doktrine opisuje se kao 4D – Dismiss (obezvrijediti) kritičare, Distort (iskriviti) činjenice, Distract (odvratiti) pozornost od glavnog problema i Dismay (zgroziti) javnost.
Vjerojatno najočitije oruđe tog pothvata jest Russia Today, čiji slogan „Više preispitujte” zapravo ne znači pronalaženje odgovora, nego širenje zbunjenosti, nereda i nepovjerenja.
Ruska informacijska ofenziva u Ukrajini 2013. i 2014. toj je doktrini dodala i peto D – Divide, odnosno podijeliti.
Gordana Ilić Ostojić
