Oduvijek postoji veza između činjenica i istine, odnosno između stvarnosti i njezine verbalizacije – činjenice jesu, istine se govore.
Do spoznaje uvijek dolazimo aproksimacijom: shvatimo jedan dio, pa pogledamo pažljivije i shvatimo malo više i tako pronalazimo poveznice koje nam omogućuju pomnije razmatranje i produbljivanje znanja. Ovaj je postupak već stoljećima poznat kao hermeneutički krug spoznaje.
No jesmo li u današnje doba na početku novog poglavlja u povijesti istine, kako tvrdi profesorica povijesti s Harvarda Jill Lepore u svom radu „After the fact”?
Navedeni članak propituje koliko je jednostavno utjecati na društvo u smislu razlikovanja onoga što je doista istina, od onoga što ljudi percipiraju istinom. Glavna nit njezina rada jest teza kako „mjesto koje su nekada zauzimale činjenice, danas preuzimaju podatci”. Autorica također naglašava kako je pojedince vrlo lako namamiti (ili navući) na vjerovanje određenim tvrdnjama, jer se niti ne trude provjeriti tu ‘istinu’, niti svoje mišljenje ili stav utemeljiti na razumnom rasuđivanju.
Članak iznosi tvrdnju kako ljudi ‘znaju’ nešto jer su to nešto pronašli na Internetu. Internet nam je postao primarna forma eksterne memorije, pri čemu je informacija kolektivno pohranjena izvan naših mozgova. Pa umjesto da smo prisiljeni pamtiti ideje i činjenice, možemo ih jednostavno proguglati, čime štedimo vrijeme koje bi nam razmišljanje oduzelo. Povrh toga, Internet će nam najčešće pružiti i potvrdu i dokaz kako je ono što ‘znamo’ doista i istinito.
Iako internet kao izvor informacija ne mora nužno biti loš koliko se nekima čini, on nam ipak oduzima dio sapiensa – blagodat da mislimo svojom glavom. „Više ne preuzimamo odgovornost za svoja vjerovanja, a ponestaje nam i kapaciteta da sagledamo kako se djelići činjenica uklapaju u širu cjelinu”, navodi Lepore. Pozivajući se na internet kako bi opravdali i/ili potvrdili svoje ‘činjenice’ ili dobili odgovore, propuštamo priliku razumjeti u kakvom su odnosu ti odgovori jedan naprama drugome i kako se uklapaju.
No, sam internet nikako ne može objasniti lakoću kojom lažne informacije i vijesti kruže i dopiru do masa, jer masovni komunikacijski mediji koji dopiru do milijuna postojali su puno ranije. Činjenica da se u današnje vrijeme proizvodi i širi tolika količina gluposti počiva i na tome da je neistina – odnosno fake news – dio poslovnog modela velikih internetskih kompanija. Google, Facebook, Twitter i slični žive od oglašavanja, koje pak treba privući pažnju, a to je najlakše postići nevjerojatnim vijestima.
Povijest interneta kaže kako su krajem 2009. godine tražilice Google i Yahoo počele personalizirati rezultate pretraživanja za svoje korisnike. Isprva se ta praksa činila potpuno bezopasnom: pri svakom pretraživanju zabilježi se ono što tražimo, pa u kasnijim pretraživanjima tražilica pronađe samo ono što nas zanima. Taj se fenomen naziva filter mjehurićima. Ukratko, radi se o personaliziranim rezultatima pretraživanja, koji uključuju rezultate za koje pretraživač misli da su relevantni za vas; dio filtra je rezultat uklanjanja stvari koje niste ni tražili da se uklanjaju. Dakle, ako Google, Facebook ili Yahoo misle da nas određene činjenice ne zanimaju, one nam neće biti prikazane, a filter mjehurić pri prenošenju poruka osigurava da svi dobiju samo onaj dio ‘istina’ koji odgovara njihovom svjetonazoru.
Nekako 2016. godine su pozorniji korisnici YouTubea primijetili da im se nakon prvog videozapisa koji su sami odabrali, preporučuju sadržaji koji su radikalniji. Pojednostavljeno rečeno: pretragu započnete s trčanjem, a nekoliko videozapisa poslije završite na ultramaratonu. Ovakva radikalizacija se pogotovo primjećuje kod političkih sadržaja. Na svijetu je oko 1,5 milijardi korisnika YouTubea; ta brojka premašuje broj kućanstava koja posjeduju televizor. I ta gomila ljudi širom svijeta gotovo milijardu sati dnevno gleda videozapise čiji je sadržaj automatski radikalniji od njihovih stajališta. Ono što korisnici gledaju oblikuje algoritam koji identificira kojih 20 videozapisa će biti automatski emitirano nakon onoga kojega je korisnik inicijalno potražio. Namjera YouTubea je samo jedna – držati vas prikovanima za ekran što je duže moguće.
„Algoritmi za pretrage i preporuke YouTubea su strojevi za plasiranje krivih informacija” komentirala je takvu praksu Zeynep Tufekci, međunarodno priznata sociologinja i kritičarka tehnologije.
Radikalizacija kao princip rada YouTubea postala je javno poznata zahvaljujući bivšem zaposleniku Googlea Guillaumeu Chaslotu. Chaslot, informacijski inženjer koji je doktorirao na umjetnoj inteligenciji, izradio je specijalizirani softver koji pokušava ‘razbiti’ misterij funkcioniranja YouTubeovog algoritma. Istraživanja koja je proveo pokazala su da su preporuke koje servira algoritam generičke i nemaju veze s poviješću pretraživanja – odnosno nisu personalizirane – te da se kroz preporuke sistematično nameću video-zapisi koji su senzacionalni, promiču teorije zavjere ili polarizaciju mišljenja. YouTube preporuke dovode korisnike na kanale koji šire teorije zavjere, jednostrana stranačka mišljenja i obmanjujuće videozapise čak i ako ih takav sadržaj ne zanima. A pokažu li korisnici političku ili inu sklonost prema onome što odaberu za gledanje, algoritam će im obično preporučiti videozapise koji se podudaraju s njihovim predrasudama, ali često s ekstremnijim stavovima.
Kao i YouTubeu, i Facebooku je poslovnim temeljima oglašavanje. Kako bi ova najveća društvena mreža s više od 2 milijarde članova svojim korisnicima pružila što personaliziranije oglase, Facebook prikuplja njihove podatke i analizira ih na sve rafiniraniji način.
Aleksandr Kogan programirao je 2014. godine Facebook aplikaciju pomoću koje su korisnici ove društvene mreže mogli riješiti test osobnosti. To je i učinilo 270 000 ljudi, no nisu imali pojma da time Facebooku na raspolaganje nisu dali samo svoje osobne podatke, nego i podatke svih svojih prijatelja – njih ukupno 87 milijuna.
Sličnom dinamikom i rasponom društvenim se mrežama šire i lažne vijesti. Pored opisanih mehanizama automatske radikalizacije, to je još jedno svojstvo društvenih medija – automatsko naglašavanje laži, odnosno gubitak istine u društvu. Jer laži se šire mnogo brže od istine, posebno putem interneta. To potvrđuje i rezultat studije koju su 2018. godine u časopisu Science objavila trojica znanstvenika s MIT-a. Studija obuhvaća otprilike 126 00 istinitih i lažnih priča, koje su podijeljene oko 4,5 milijuna puta između 3 milijuna ljudi u razdoblju od 2006. do 2017. godine na komunikacijskoj platformi Twitter.
„Utvrdili smo da se neistine šire puno dalje, brže i šire nego istina, u svim kategorijama informacija, te u mnogim slučajevima u vrlo značajnoj mjeri”, istaknuo je Sinan Aral, jedan od koautora studije.
Konkretni nalazi studije kažu da su lažne vijesti retvitane 70% češće nego istinite vijesti, a istinitima je trebalo šest puta više vremena da dopru do 1 500 korisnika negoli je trebalo lažnim vijestima da dosegnu isti broj ljudi.
U svim razdobljima povijesti, u svakome kutku svijeta bilo je ljudi koji su glasno trubili gluposti. No, koliko god da su glasno vikali, puno ljudi ih nije moglo čuti i da je to htjelo. Samo suvremeni masovni mediji – prije svega internet sa svojim društvenim mrežama – omogućuju nekome da ne kaže ništa ili nešto potpuno lažno, a dosegne milijune ljudi. Čak i one koji to ne žele čuti.
Gordana Ilić-Ostojić
