Ivica Čutura spada u red onih branitelja Domovine koji su nakon što smo obranili svoje krenuo najpoštenijim putem kojim je smatrao da treba iči svaki branitelj kojem nije bila na pameti samo osobna korist. Naravno da je to teži put ali on je izabrao baš taj put jer je htio da svakome može pogledati u oči. Kada je upisao studij ekonomije on je htio i uspio da sve bude legalno i da njegova diploma bude plod njegovog truda i predanog rada na svom obrazovanju. Smarao je da mu je znanje potrebno i da ništa ne treba dobiti zato što je branio svoju domovinu i kada je za taj sveti cilj bio spreman i poginuti. Da je sve to točno nisam doznao od njega jer on nije onaj koji previše priča o onome što je bilo zapreka i prepreka njegovom putu. Moj česti nočni pozivač, tijekom rata bio je redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u osijeku dr. Ante Lauc, s kojim sam dijelo brojne informacije o onome što se događa pozivao me je više puta da njegovim studentima govorim o naše domovinskom ratu. Svaki put mi je govorio o jednom studentu branitelju iz Vinkovaca koji ne traži nikakove privilegije već bira najteži put da stekne što više znanja. Znao je profesor Lauc da ja znam Ivicu Čuturu no on mi je svaki put upravo govorio ponovo o njemu i tražio vezu između čestitog branitelja i čestitog studenta.
Ivica Čutura je upravo zbog toga što nije tražio lakši put i veze imao problema da njegova firma dobije posao redovnim putem. Znao je da je redovni put onaj u kome ti “prijatelj” kaže”, “Sredit ču ti to ja”, a to je uvijek značilo samo jedno, samo je bilo pitanje koliko. Ipak nije završilo kako su svi mislili, da će on popustiti i pridružiti sa mnogima koji su popustili ili pak odustatli pa napustili zemlju koju su branili. Nažalost potencijal koji su činili Hrvatski branitelji nije iskorišten, razjedinjeni su na bezbroj udruga u kojima nekoliko pojedinaca rade samo za svoj interes, naravno da ima časnih iznimaka koji samo potvrđuju da je ono prvo zapravo postalo pravilo.
Vratimo se vremenu kada je bilo jasno da će se Vinkovci nači na putu otvorene agresijr tzv. JNA., kojoj su predhodili mnogi napadi koji su započeli masakrom u Borovu Selu gdje gine dvanaest Hrvatskih redarstvenika od kojih su destorica iz bivše opčine Vinkovci. Slijedile su brojne aktivnosti branitelja koje su sve odreda pokazivale da su Vinkovci ključni u obrani Vukovara i da toga nisu svjesni, samo oni koji nisu sudjelovali u obrani ili su pak vrlo zlonamjerni ili pak blago rečeno neupučeni. Posebno se treba sjetiti napada tzv. JNA i njenih paravojnih trabanata iz Mirkovaca 19. srpnja 1991. godine no za ovu priču nužno je ispričati kako se u svemu tome našao Ivica čutura.
Rodio se u Ivankovo gdje završava osnovnu školu nakon čega roditelji sele za Vinkovce gdje će završiti srednju školu, a 1982. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Prištinu. Upravo tu u Prištini on će proći prvu veliku životnu školu i sve će mu postati bjelodano jasno da je država u kojoj živi propala stvar i da se sve to zlo kojem su izloženi Albanci na Kosovu čeka i Hrvate. Dolaskom u Vinkovce odmah se zapošljava kao kondukter na tadašnjoj Jugoželjeznici. Treba znati da su željezničari bili uvijek prvi u promjenama koja su zahvaćala društva naročito takvih ideoloških sustava u kojem je bila tadašnja Jugoslavija. Na željeznici je osnovan i prvi samostalni sindikat u bivšoj državi i Ivica je tu kao pripadnik vlakopratnog osoblja. Slijedom tih događaja i njegovog angažiranja u društvenim zbivanjima toga vremena logičan je slijed njegovo pristupanje i uključivanje u rad Hrvatske demokratske zajednice. Učlanio se sasvim slučajno u kafiću “Marinita” i nabraja mi te ljude koji su, u tim još uvijek opasnim vremenima za bilo kakovo političko djelovanje, radili da se ukine jednoumlje. Ističe Josipa Pečija, Njegomira Maršića – Čarlija, Ivana Lazanina – Lazu, Željka Mišića – Vojvodu, a za Lazanina ističe da je on i njegov suborac iz ulice bana Josipa Jelačića.
Nabraja mi sve važne događaje o pripremama za prve višestranačke demokratske izbore i sve ono što je bilo logično očekivati kada u Vinkovcima postoji tako jak garnizon tzv. JNA , “Đuro Salaj”. Posebno ističe događaj od 3. Travnja 1991. godine kada je na najotvoreniji način tzv. JNA demostrirala svu svoju sirovu silu a sve se dogodilo na željezničkom kolodvoru Vinkovci.
Sjedili smo moja obitelj i ja pripremajući doručak i sve je bilo uobičajeno a čekali smo samo baku Dragicu koja je otišla da kupi još nešto kako bi svojim unucima učinila proljetne jutro još ljepšim i bezbrižnijim. Baka Dragica se vratila i vidno potresena nam je rekla da su kod željezničkog kolodvora tenkovi i vojska ali i puno ljudi koji demonstriraju. Od doručka što se tiče mene nije bilo ništa, kratko sam obavijestio svoju redakciju HINE i javio da se ponovo javljam kada dobijem informacije sa lica mjesta. Prvo što sam vidio bilo je naguravanje gnjevnih građana koji su opkolili Oklopne transportere tzv. JNA koji su ušli u područje kolodvora. Kako sam znao više ljudi za koje znam da su upućeni u situaciju odmah sam dobio informaciju da se na području željezničkog kolodvora nalaze dvije kompozicije i da ih se očekuje još koje se sastoje od teretnih vagona na kojima su tenkovi, oklopni transporteri, teški topovi i druga vojna oprema a u pratnji je 240 vojnika pod punom ratnom spremom. Izbrojano je da se na vagonima uz ostalu tehniku nalazi 80. tenkova. Rečeno mi je da je zapovjednik Vinkovačkog garnizona “Đuro Salaj” potpukovnik Slobodan Marković izjavio da je na Željeznički kolodvor poslano 9 oklopnih transportera i stotinjak vojnika koji imaju zadatak štititi vojne transporte. Iz istog vojnog izvora doznajem da su ranije kroz Vinkovce prošle dvije kompozicije, da dvije stoje a da od Šida stižu još dvije i da im je odredište susjedna republika Bosna i Hercegovina odnosno područje grada Doboja.
Nazočio sam dalje situaciji koja zamalo nije izmakla kontroli i tragičnim posljedicama jer vidio sam presdstravljene mlade vojnike i potpuno od straha izbezumljenog nešto starijeg od njih poručnika i upravo taj strah je bio najopasniji jer nije puno trebalo da neko od vojnika zapuca. Prema onome što su izvikivali okupljeni od tzv. JNA se tražilo da se povuku i da se bave stvarnim problemom a to je stalno demonstriranje sli i stajanja redovito na stranu rtnih huškača posebice Vojislava Šešelja. Da se ne dogodi najgore, jedini razumni postupak je izvela postrojba za posebne namjene Policijske uprave Vinkovci, tako da je smirila situaciju i postigla dogovor da se vojska povuče. Time se pokazalo da Hrvatska vlast želi mirno riješenje problema i da je protiv bilo kakove rskalacije sukoba. Treba reći da su ripadnici te tzv JNA nastavili i nakon toga po svome poklenom planu kojeg je rezultat da će na najsvirepiji način biti ubijeno dvanestorica redarstvenika tek koji tjedan kasnije u Borovo selu. Bježeći sa Željezničkog kolodvora Vinkovci vojnici su ispustili suzavac i to onda kada su se našli na pristojnoj udaljenost.
Naravno da se Ivica Čutura angažirao u ovom prosvjedu nakon kojega su na svim ulazima u grad pojavili transparenti postvljeni preko cijelih ulica sa natpisom: “ZLOČINAČKA JUGOVOJSKA VAN IZ HRVATSKE”. Toga dana u 13. sati radnici su HŽTP Raskrižja Vinkovci organizirali su na istom mjestu prosvjedni skupu na kojem je zatraženo prestanak kretanja tzv. JNA i da se proglasi velikosrpskom i četničkom. Predstavnici Samostalnog sindikata željezničara Hrvatske sa svih strana poslali su brzojave potpore svojim kolegama u Vinkovce.
Ovo je prilika zabilježiti visoki stupanj suradanje Policijskih uprava Vinkovci i Osijek i načelnika Josipa Đaje i Josipa Reihrl – Kira i njihovoj jednakoj odanosti ideji uspostave mira i besprekornoj poslušnosti Hrvatskom vrhovništu pa se špekulacije da je neko bio više za mir od drugog nisu istinite. Na sastanku tog dana u Vinkovcima i konferenciji za novinare obojica načelnika kao i predsjednik skupštine opčine Vinkovci Tihomir Zovak su objasnili puštanje na slobodu dvojce vođa pobunjenih Srba Gorana Hadžića i Bore Savića kao doprinos održanju mira i općem smirivanju stanja.
Razgovaramo dalje, i Ivica mi tvrdi da zapravo od ovog susreta tzv. JNA i naroda kojega je po prirodi svoga imena trebala štititi nije bilo mira a o tome on kaže: “Gotovo svi oni s kojima sam surađivao mi smo često govorili o tome što se događa i što bi moglo biti. Redovito smo išli na posao a sve slobodno vrijeme smo bili dežurni no nova kriza je bila početkom srpnja kada je bilo jasno da su se oni malo po malo ubacili u prve kuče u ulici bana Jelačića. Odluka je da se to mora rješiti no odluka je da prvo pomognemo Vukovaru odnosno Borovu naselju izbaciti one koji su se iz Borova sela ubacili o rubne djelove naše obrane ovog djela vukovara”. Kako je to bilo vrlo uspješno i kako se pokazalo da obrane ove dvije općine moraju surađivati, pogotovo zbog toga što su pripreme u Vinkovcima puno dalje odmakle sve iz Borova sela ponovljeno je u ulici bana Jelačiće i rubnim djelovima Vinkovaca od ljeve obale Bosuta, Silosa, Radićevog bloka i Male Bosne.
Potreba da se makna sve one koji ugrožavaju obranu Vinkovaca iz smjera Mirkovaca, naselja koje od grada dijeli samo željeznička pruga postala je nužnost a pogotovo kada je krajem lipnja a onda još više početkom srpnja iz Beograda krenula tzv. JNA sa nepreglednim kolonama ispračena cvječem i općim slavljem naroda. Sve je prikazano kao opći i konačni obračun sa ustašama kojima treba da se “zatre seme” i da se dovrši ono što nije učinjeno kako treba 1945. godine. Svi koji su bili zaduženi za obranu ZNG i MUP su izvršili su zadatak jednako kao i dan ranije u Borovo naselju i tada postavljena crta obrane neče se mjenjeti sve do mirne integracije. Sljedećih dana nastaviti će se utvrđivanje položaja i svi koji su u tome sudjelovali jednako kao i Ivica Čutura činili su to potpuno predano s dubokom vjerom da će se obraniti
Imao sam priliku sa ekipom HRT – a i novinarkom Silvanom Menđusić obići područje od kuda su otjerani uljezi i vidjeti o kome i o čemu je riječ. Bilo je vidljivo da su imali namjeru ostati tu trajno a sve oružje koje su u bježanju ostavili za sobom bilo je iz arsenala tzv. JNA, jedino ono čime su se kitili imalo je četnička obilježja.
Cijelog mjeseca srpnja i kolovoza napadi na Vinkovce i druga mjesta općine Vinkovci su svakodnevni. Strojnice i minobacači su glavno oružje, a s vremena na vrijeme će se uključivati i zrakoplovi. Aktivni su najviše upravo Mirkovci, a iz vojarne srbijanski rezervisti koji bi nakon četničkih pjesama izveli po koji topnički ili minobacački napad. U Vinkovcima ima iza svakog od tih napada poginulih i ranjenih a od 2. svibnja do 11. rujna 55 ljudi je poginulo. Ljude su jako iritirale izjave da su to samo čarke, što je zapravo točno, uzimajući u obzir ono što nas je čekalo.
Događaj o kojem dalje razgovaram s Ivicom Čuturom je događaj od 11. rujna kada je rat već u Vukovaru udaljenom, samo desetak kilometara, bjesnio punom silinom. Toga dana iz vojarne “Đuro Salaj” su pucali po gradu, a u 15,30 sati iz Mirkovaca se pojavila vojna kolona. Ivica kaže: „Na čelu je išla jedna `praga’, pa jedan zatvoreni kamion, jedan transporter, dva kamiona s ceradom i na kraju jos jedna `praga’. Mi smo ih zaustavili, a tu je i patrola naše policije. Dogovorili smo se da ćemo ih zadržati i pregledati. Razlog tome je što je bilo sve jasno a mene je smetalo i to što mi znamo da je u Vukovaru grozota, a ipak ove puštamo da se šeću. Sve smo ih izveli iz vozila i postrojili ih uza zid i da nam okrenu leđa. Oficirima i podoficirima smo oduzeli oružje. Iznenadilo nas je da su obični vojnici bez oružja. U razgovoru doznajemo da su svi Mađari, njih trideset te jedan Hrvat i jedan Srbin. Kažu nam da su tek sada shvatili gdje su, jer da su im rekli da idu na vježbu koja će trajati trideset dana a Subotici.”
Uz oficire i podoficire bilo je nešto i redovite vojske koja je takoder bila naoružana. Naši im predlažu da prijeđu na našu stranu i kažu im da oni koji to žele neka se izdvoje. Čine to svi odreda. Tako su se predala 32 rezervista. Naši im kažu: “Ne morate se vi boriti za nas, mi ćemo vam dati civilno odijelo i možete ići kuda želite.” Cijelo vrijeme sa novinarom Mladenom Kevom sam pratio taj događaj i ja sam svaku novu situacije javljao u HINU. To što se događa u Ulici bana Jelačića brzo se razglasilo i dolazi tu Željko Mišić -Vojvoda i očito je sve gotovo i predaja je završena. Ivica otvara vrata ‘prage’ i vozača koji je redovni vojnik također nagovara na predaju. Doznaje da je iz Mostara i da mu je također ime Ivica. Taj Ivica iz Mostara kaže da on ne bi, jer mu je ostalo samo deset dana. Naši uzimaju tu `pragu’ i Ivica i pokojni Satan Panonski, poznati vinkovački panker kojemu je ime Ivica Čuljak, te Željko Kloss, voze tu `pragu’ kroz grad. Satan Panonski je sjeo na cijevi te `prage’. Nisu znali voziti `pragu’ nego traže od Ivice iz Mostara da im je ubaci u drugu brzinu i tako se oni u drugoj brzini voze gradom. Dovoze se do bolnice i tu je predaju Mišićevoj samostalnoj satniji. Poslije će ta `praga’ djelovati u Ceriću, no tamo će i ostati i pasti u ruke svojim bivšim vlasnicima. Od te `prage’ jednu registracijsku pločicu uzima Ivica, drugu Vrba i kaže mi: “Dan danas imam tu pločicu.”
Vojnici su svi odvedeni u općinu. Tu im je donešena civilna odjeća i na brzinu su se presvlačili. Razgovarao sam tada s nekima od njih. Bili su to uglavnom ljudi od oko 30 godina i jako uplašeni i u nevjerici. Postupno ih je napetost popuštala kada su se uvjerili da nisu u rukama nikakvih ustaša. Svi odreda su izrazili želju da ih se otpremi u Mađarsku i tamo su stigli u trenutku kada je iz vinkovačke vojarne ostvarena prijetnja i počeo opći napad na grad.
Ultimatum iz vinkovačke vojarne upućen gradu glasi: “Ako do 18. sati ne vratite rezerviste, sravnit ćemo grad sa zemljom.” U 18,05 sati u Vinkovcima je označena opća opasnost, a u 18,15 iz vojarne je započeo najavljeni napad. To do tada nije viđeno i uskoro su svi dijelovi grada bili obavijeni gustim dimom. Nalazio sam se tada u konjičkom klubu gdje je o tom klubu Darko Dovranić spremao prilog za HRT. Tutnjava je bila zaglušujuća i grad je gorio. Umjesto priloga o plemenitim životinjama, konjima, napravljen je prilog o divljim zvijerima koji je ubrzo obišao svijet. Ivica kaže: “Mi smo odlučili da `pragu’ ne vratimo sve dok je u našim rukama, a kada smo je dali Mišiću, nije nas se to ticalo. Bili smo uporni i znali smo da je došlo vrijeme obračuna i da nam nema natrag.”
U međuvremenu je Ivica došao u stan kod oca na Lapovce, da se okupa. Kada je bio u kadi čuo je eksploziju granate koja je pala pred zgradu. Jedan geler je uletio a sobu. Izlazi van jer je to uvijek tako bilo, da se kod kuće može biti najduže sat vremena. Vidi da su automobilu kojim se dovezao izbušene gume sa sve četiri strane od gelera. Ne razmišlja o tome već vozi takav auto do Ulice bana Jelačića. Zna da je bilo ludo ali tada se nije razmišljalo već se uvijek kada napad počne išlo na svoje mjesto, na položaj. Govori o naivnosti jer nisu znali koliko mogu biti razorne granate. Mislili su da je dovoljno stati iza nekog zida. Ono malo zaklona i rovova što imaju sada se pokazalo kao ništa i da se treba bolje utvrditi. Ivica tvrdi da je svemu razlog što nisu znali ništa o ratovanju, a tome doprinosi i to što oni nemaju među sobom nikoga s vojnim znanjem. Zamjera Hrvatima koji su bili oficiri u JNA što nisu na vrijeme pomogli i naučili ih. Da ih je tada bilo toliko koliko ih danas ima u Hrvatskoj vojsci ne bi bilo sigurno tih problema. Ivica se pita kako to da nitko od njih iz Ulice bana Jelačića niti iz rezervnog sastava ZNG, niti MUP-a nije danas a Hrvatskoj vojsci. Zar to, kaže, nikoga ne zabrinjava?
Dalje mi svjedoči i Ivica Blažević – Brzi koji je svjedok onoga što se događalo kada je iz vinkovačkog garnizona „Đuro Salaj“ stigla prijetnja da će Vinkovci biti sravnjeni sa zemljom. Brzi smatra da smo u Mirkovcima morali ići do kraja i riješiti to do kraja, a onda bi crta obrane Vinkovaca bila ispred Starih Jankovaca. Danas ipak možemo o tome reći i činjenicu da su tada oni koji su se odlučili za agresiju na Hrvatsku, učinili nepopravljive greške, jer je iza svake akcije bilo sve jasnije tko je žrtva a tko agresor. Isto tako treba znati da je broj onih koji su se dragovoljno uključili u obranu, a i količina oružja koja je tada bila na raspolaganju, bila ne mala nego potpuno nedovoljna.
Sve što nismo imali nadoknađivalo je srce branitelja koji su odlučili žrtvovati se za konačno rješenje hrvatskog pitanja. Brzi iz Ulice bana Jelačića posebno ističe Juru Čulo, Božu Vukovića, pokojnog Tihomira Majdančića – Mačka, Ivicu Čuturu – Nosonju, Željka Higla, Krunoslava Ančića i njegovog pokojnog brata Antu. Oni i mnogi drugi su svakodnevno tijekom kolovoza na svojim mjestima. U Ulici bana Jelačića oni na kontrolnom punktu vrše stalnu kontrolu vojnih konvoja koji su svakodnevno po nekoliko puta prolazili relacijom Mirkovci – Ulica bana Jelačića – vinkovačka kasarna tzv. JNA. Sva vozila su morala biti prijavljena, a ona koja to nisu bila naši su vraćali. Tako su jednom naši uzeli dva VBR-a, ali su ih brzo vratili jer je vojska počela ozbiljno prijetiti. Željko Dajak je u jednoj takvoj kontroli iz jednog kamiona uzeo minobacač koji je od noge do noge “nestao”. Dugo su ga tražili da ga naši vrate na to se nije nikad dogodilo.
Nabrajamo dalje ljude koji su branili Vinkovce u Ulici bana Jelačića: Dragan Colarić – Rambo, pokojni Ivica Bekavac, pokojni Ivica Perković i njegov sin Tomislav, Rukavina kojem ne zna ime, Davor Cuport, braća Zvonko i Željko Suhić, Đuro Hrvojević – Zlaja, Vice Ančić, Franjo Marić – Prnja, koji je imao šesnaest godina, ali koji je znao sve o oružju, a tu je naravno i zapovjednik Željko Kloss – Vrba.
Vračamo se u razgovoru jo š jednom na taj dan kada je zapravo počeo otvoreni napad na Vinkovce. Vukovar je krajem mjeseca kolovoza 1991. započeo svoju devedesetodnevnu obranu, a otvorena agresija na Vinkovce započela je 11. rujna u 18,15 sati. Toga dana izgledalo je da će biti jedan običan dan, koji će obilježiti minobacački napad i vatra iz pješačkog oružja. Iz smjera Vukovara čula se grmljavina koja se sastavljala u neprekidnu jeku. Još uvijek se branio svatko za sebe i tek je sazrijevalo mišljenje da to tako neće moći ići. Dakle toga dana, negdje iza podneva, na kontrolnom punktu Hrvatske vojske na željezničkoj pruzi razdjelnici Ulice bana Jelačića i Vuka Karadžića, zaustavljena je kolona vozila tzv. JNA. Ranije je javljeno iz Starih Jankovaca da su iz te kolone pucali po kući Đure Vinaja i da bi moglo biti provokacija. Naši vrše pregled što od vozila ide, koliko vozila ide i što je sve najavljeno. Redovito su se ti iz te vojske pravili glupi, tvrdeći da nešto može proći iako nije prijavljeno. Događalo se da su naši onda to što nije najavljeno uzeli. Jednom prilikom uzet će dva višecjevna raketna bacača, no nakon silnih pritisaka će ih vratiti.
Ponovo mi i Brzi i Nosonja govore da se ta kolona koja je zaustavljena činila čudnom i provjera je pokazala da su bili u pravu. U jednom vozilu hladnjači, zatvoreni u potpunom mraku i bez zraka nalazilo se tridesetak ljudi mađarske nacionalnosti. Ispostavilo se da su iz Sombora i Apatina, i da im je rečeno da idu na vojnu vježbu u Suboticu. Drugi su bili iza zatvorenih cerada i svi su izrazili veliko čuđenje otkud oni u Vinkovcima. Naši traže da svi izađu van da utvrde tko su i kuda idu. Nastaje natezanje, no kada su se našli vani naši su im počeli nuditi, posebice Mađarima, mogućnost predaje. Rečeno im je da mogu ići kućama, da mogu prijeći na našu stranu ili nastaviti u vinkovačku vojarnu. U jednom kamionu, vozač kamiona je rekao da mu oficir drži uperen pištolj u glavu. Brzi je brzo reagirao – uperivši zolju prema oficiru, kaže: “Ako već hoće izaći, zašto mu ti braniš? Ti ne moraš”. Tada je oficir popustio. Drugi oficir počeo je galamiti na naše što oni to rade i kako se usuđuju, zapitavši ih da li oni znaju koga su zaustavili. Netko od naših mu je mirno i hladno rekao: “Majore, ovdje ti nisi komandant parade. Ovdje sam ja zapovjednik”. Na to se i taj povukao i sada u tom natezanju, koje je po Brzom trajalo više od dva sata, netko je predložio da Mađari mogu ići u Mađarsku i da će im to naši omogućiti. Varijanta da idu kućama pa da ih ponovo ulove i pošalju u rat nije im bila prihvatljiva. Naši su im rekli: “Tko želi neka dođe ovamo u hlad”. Brzi kaže: “Prvi je krenuo jedan visoki, a onda je krenulo. Na kraju ih je prešlo 30 Mađara, 9 Albanaca, 1 Hrvat i 1 Slovenac. Tom Slovencu sam ja dao svoje traperice i on se presvukao odmah nasred ceste. Javio se iz Mjesne zajednice roditeljima u Sloveniji i za njega je to bilo veliko olakšanje”.
Tog poslijepodneva sve će se odvijati munjevitom brzinom. Onima koji nisu slijedili Mađare, Brzi je rekao da će se do večeri sigurno pokajati i tako je i bilo. Kako sam već objasnio naši su zarobili protuzrakoplovno vozilo Praga i njime vozili počasni krug po gradu. Uskoro će se sve uozbiljiti, jer je iz vojarne stigao ultimatum da će grad sravniti sa zemljom, ako do 18 sati ne vratimo rezerviste Mađare. Mi to nismo mogli i da smo htjeli, jer su oni prije 18. sati bili već u Mađarskoj. Radio Vinkovci su odmah po dobivenom ultimatumu započeli upozoravati pučanstvo da se skloni. Tako je počelo ono što su mnogi očekivali, ali u što nisu vjerovali. Od 18,05 sati iz vinkovačke vojarne i iz Mirkovaca započele su kanonade svih mogućih topova, haubica, minobacača i višecjevnih raketnih bacača. Gorjelo je na sve strane, a i snajperisti su djelovali, pa se pokazalo koliko je bila dobra odluka da se sve potencijalne petokolonaše istjera iz grada.
Brzi i njegovi iz Ulice bana Jelačića djelovali su brzo i civile sklonili po dogovoru u tzv. Ciginu kuću, mehanizaciju poduzeća “Hrast” i još nekoliko podruma. Važno je da oni nisu uspjeli ubiti toliko civila koliko su namjeravali, a ljudi su brzo shvatili da se od svake granate ne gine i da svaki metak ne ubija. Sljedećih dana oni koji su mogli biti samo smetnja braniteljima, polako odlaze. Odlazit će i oni koji nisu morali, no Brzi za to ima svoju posebnu ali prirodnu filozofiju, tvrdeći da od takvih može biti samo štete i nikakve koristi. To objašnjava time da uplašeni ljudi mogu stvoriti veću paniku od neprijatelja.
Govorimo dalje o tome koliko je ljudi zapravo branilo Ulicu bana Jelačića i obrambene točke za koje se on brinuo. “Bilo nas je 18, pa se broj povećao na 28. Onda su došli dečki iz Sesvetskog Kraljevca, pa nas je bilo više, ali nikada više od pedesetak”. Prvi zapovjednik je Tihomir Majdančić, a onda je po dogovoru zapovijedanje preuzeo Željko Kloss – Vrba. Ubrzo se pokazalo da će se morati organizirati prehrana koja mora uključivati dva topla obroka. Brzi je to rekao zapovjedniku, a on mu je odgovorio: “Da li bi se ti toga prihvatio?” On je bez razmišljanja pristao na to. Tako počinje njegova aktivnost koja će mu opravdati njegov nadimak Brzi. Svakodnevno se mijenja izgled Ulice bana Jelačića i svaki dan je sve manje čitavih kuća, no naši su se utvrdili i napravili sustav rovova povezanih za sigurno kretanje. Neprijatelj osim sustavnog svakodnevnog rušenja kuća i zasipanja raznim projektilima, pokušava ubaciti skupine pješaka, ali to je bilo suludo i pravo samoubilačko djelovanje. Sve je tako utvrđeno i minirano da nema onoga tko je u stanju slati svoje vojnike svakodnevno u sigurnu smrt. Udaljenost od neprijatelja mjeri se brojem od nekoliko kuća. Tako ispred gradskog smetlišta koje je bilo nešto povišeno, pola ulice držimo mi, a pola oni. To je ulica koja u luku ide ispred bolnice od Male Bosne do prvih kuća u Mirkovcima. Preciznije do Beljinih kuća koje su prve kuće u Ulici Vuka Karadića, znači u Mirkovcima s desne strane. Brzi objašnjava da je praktično udaljenost na pedeset metara a Ivica Čutura ovu priču zaključuje riječima: ” Bili smo udaljeni pedeset metara jedni od drugih a redovita shema je bila, oni tuku granatama, a mi smo onda u zaklonu ili rovu. Kada stanu s topničkim ili minobacačkim napadom, mi znamo da će pokušati nešto sa pješaštvom i izađemo na položaje. To će tako biti od Borova Sela, znači od svibnja 1991. godine, do sredine svibnja 1992. godine. Ja nisam legao u svoj krevet u svojoj kući punih 18 mjeseci. Kada je sve počelo, moj pokojni otac, teški invalid, rekao mi je: Idi sine, znaš što ti je činiti. Odlučio si gdje je tvoje mjesto. A ja sam mu sin jedinac.
