Ovo je priča o jednom čovjeku kojem je glavna vrlina bila skromnost a uz to uvijek ide i ono što najviše može uzdignuti čovjeka, poštenje. Nikda on od svog junačkog života, koji se posebno ogledao u zapovijedanju obrane Vinogradske ulice, mjesta teških i krvavih obračuna s neprijateljskom silom koja se upela iz svih snaga da ovu čudnu ulicu stavi pod svoju kontrolu. Sve ono što će u ovoj priči biti zapisano o Mati Vulčiku doznao sam od njegovih suboraca i to je upravo zato što ovaj čovjek, branitelj svoga kućnog praga i svoga grada i naravno, domovine Hrvatske, smatra da je bolje da o tome progovore drugi.
U vrijeme pisanja svojih knjiga “Tako smo branili Vukovar”, a naročito kada sam više godina nakon toga prikupljao svjedočenja za pisanje Knjige “Bitka za Vukovar”, koje smo autori Mile Dedaković – Jastreb, Alenka Mirković – Nađ i ja , često su branitelji isticali borbe za i u Vinogradskoj ulici, a Mato Vulčik je redovito spominjan s posebnim i biranim riječima.
Odmah na početku ove priče nužno je istaknuti ono po čemu je posebnost obrane ove ulice, koja je dužine jednog kilometra, a udaljenost neprijatelja je u najboljem slučaju samo pedesetak metara, jer cijeli bok ulice je okrenut prema neprijatelju. Prvu obranu je činilo nešto više od dvadeset domaćih ljudi a onda su dobili i pojačanje đakovačkih dragovoljaca. Da oni koji će čitati ovu priču shvate što su i od koga tih dvadesetak ljudi branili Vinogradsku ulicu nužno je reći gdje se ona zapravo nalazi. Mnogi iz svih krajeva Hrvatske, kada dolaze izraziti svoje štovanje ljudima i gradu kojeg su branili, u grad ulaze preko Bršadina i tu prijeđu most na Bobotskom kanalu. Prije toga su na ljevoj strani ceste vidjeli veliki silos i zatim niz gospodarskih objekata, koji su poznati pod zajedničkim imenom “Vinkovački odvojci”. Obranu Vinogradske ulice izdvaja činjenica da to nije tipična ulica, koja ima dvije strane, jer to je ulica čije su kuće okrenute prema željezničkoj pruzi Vinkovci – Vukovar, a vrtovi, odnosno dvorišta su okrenuti prema Bobotskom kanalu, odnosno prema neprijatelju.
Kada je 19. rujna tzv. JNA i njeni sateliti zaustavljena na Trpinjskoj cesti koju su hrabri branitelji pretvorili u groblje tenkova, ta vojska je odustala od plana da za sedam dana zauzme Vukovar i započeli su nove pripreme u kojima više nije bilo roka. Obraz im je uprljan i oni zaključuju da po novom plnu trebaju ići do kraja i da za Vukovar ne važe nikakva primirja niti sporazumi. Što se tiče Borova Naselja, odlučili su da bi mogli uspjeti prelaskom preko Bobotskog kanala i udarom na Vinogradsku i Jadransku ulicu te Ulicom Vase Đurđevića izbiti na Borovsku cestu. Toj odluci išla je na ruku činjenica da su branitelji morali napustiti silos “Đergaj” i “Vinkovačke odvojke” i da je po njihovoj procjeni naša obrana tu malobrojna. Mato Vulčik je izvodio do toga dana sve ono što je bilo logično, kada se ima tako malo ljudi. Zapovijedio je klasično ukopavanje koje je imalo za cilj držati neprijatelja na oku i ne dopustiti mu da prijeđe Bobotski kanal i sve je bilo tako do 16. listopada 1991. godine kada je započela nova ofanziva, kada s područja “Vinkovačkih odvojaka” i prostora poduzeća “Medika”, “Čazmatrans” i “Građevinar” kreće opči napad pješaštva i oklopa neprijatelja. Malobrojnim braniteljima je nedostajalo svega, osim motiva, jer su oni iza svojih leđa u svojim kućama imali još uvijek dijelove svojih obitelji.
Mato Vulčik je preko veze kojom je upravljao Mirko Nikolašević – Brko zatražio pomoć, a i Marijofil Andrijanić se uputio da izravno izvijesti Blagu Zadru što se događa. Ivo Kovačić, Blagin zamjenik situaciju opisuje riječima: “Mi smo vidjeli da to nije običan napad i da je napadajući sve naše položaje neprijatelj nas htio zavarati, da nam razvuče snage, ali vrlo brzo smo shvatili da je glavni cilj Lužac i naravno Vinogradska ulica otkuda smo izravno na udaru. Sve je izgledalo bezizlazno, no uskoro će naša obrana uzvratiti. Najteže je bilo upravo u Vinogradskoj, iako je one branitelje koje je imao dobro rasporedio, nije mogao zaustaviti neprijatelja. Kao i uvijek u takvim prilikama Vulčik je tražio da svi oni koji su manje ugroženi pošalju pomoć. Ovdje ističem da je u tome vladala izvanredna solidarnost i nikada nije bilo kalkuliranja. Svi koji su mogli krenuli su prema Vinogradskoj i Lužcu i to je ona situacija kada se bez puno dogovora sve zna. Nažalost tako je i Blago Zadro u žaru borbe i beskrajnoj želji da se neprijatelja izbaci izgubio život.
Kako sam taj događaj opisao u priči o Blagi Zadro, sada je nužno opisati tko je sve i kako doprinio ovom još jednom izbacivanju neprijatelja. Prvo je stigla ekipa Ivana Kapulara i oni su, kako je koji tenk ušao u Vinogradsku, istog i uništili. Time su ih natjerali da se koriste vrtovima uz Bobotski kanal, a bilo je uskoro jasno da im je cilj prijeći željezničku prugu Vukovar – Vinkovci u razini Majevičke ulice. Tu se posebno uz Kapularove istaknuo Marinko Antunović – Bosanac, koji je na položaj došao s ranjenom nogom, a pišući o njemu sam zabilježio: “Ustao sam nekako, a Ivan i još nekoliko boraca uzeli su kontejnere za “Ose” i krenuli smo. Oni su bili ispred mene i stalno se okretali da vide kako sam. Ja sam vukao nogu, nosio “Osu” i pušku. Napokon smo došli do vaktarnice otkud se upravljalo rampom na cesti od koje se spajaju Trpinjska i Borovska cesta. Uskoro smo vidjeli da su ravno pred nama dva tenka jedan kraj drugoga i jedan transporter iza zadnje kuće kod tenkova”. Antunović je uzeo dva kontejnera, prešao prugu, jer je samo s druge strane mogao iza jednog nasipa neprimjećeno napasti. Tvrdi da mu je tih četrdeset metara puta bio najduži puz u životu. Vukao je nogu i dok prelazi tračnice neprijateljska zrna su se zabijala u pragove pruge. Prvom Osom nije uspio, a to je navelo ove uljeze u Vinogradskoj da svi otvore vatru u njegovom smjeru. Uspio je očistiti cijev a jedan branitelj mu je priskočio u pomoć i Marinko uspijeva, jedan, a potom i drugi tenk pogoditi i kada se pridigao iza benta – nasipa vidio je da gore ne samo oba tenka nego i transporter. Svi su Marinku pomogli da se vrati do vaktarnice i u čudu gledali kako jedan čovjek može to učiniti. Nakon rata se angažirao u okupljanju branitelja pod jednu zajedničku udrugu, ali kada je shvatio da to politika nije htjela oduzeo si je život. Njemu vječna slava, a neka se sramote svi oni, koji Hrvatsku nikada nisu htjeli, koji su ga blatili i o njemu lažno pisali. Jedan od njih me je nazvao nakon objave priče o njemu i pitao znam li ja čime se on bavio prije rata a odgovorio sam da dobro znam čime se on bavio u ratu i da o tome pišem.
Druga skupina koja je i u ovoj prilici kao niz puta ranije i poslije stigla u pomoć, je skupina branitelja kojima je zapovijedao na Domu tehnike Zoran Šipoš. Nužno je zbog povijesti i istine zapisati tko su ti koji dolaze u ispomoć. Bili su to prvo trojica braće: Ivica, Davor i Zlatko Lojdl, Dragan Nacega, Mladen Novak – Mrakan, Alen Došen, Mato Šimić, Ivica Mikula, Tomica i Miroslav Josić. Svakako moram reći da su Mati Vulčiku stigli u pomoć i “Šumari”, specijalisti za ovakve situacije, Vojna policija, a uključili su se i topnici poznati “Bikovi” čija je precizna vatra doprinijela i to znatno, našem uspjehu. Svi koji su došli znali su govoriti da gotovo nigdje nisu vidjeli takovog borca kao što je Mato Vulčik.
Ivo Kovačić koji je sve to proživio svjedočio mi je o tom danu za povijest riječima: “Tražio sam od Šoljića s Mitnice da pomogne minobacačima, a onda su upotrijebljeni i topovi kojima je zapovijedao Zvonka Milas. Ove “Milasove haubice”, su bile usmjereni na pješaštvo, a to je onda funkcioniralo savršeno, jer su tenkovi bez pješaka nemoćni”. Nama je bitno zaključiti za ovu priču da je do 17.00 sati tog dana neprijatelj zaustavljen, tako da su najprije pobjegli pješaci, a onda su tenkovi nemoćni. Svi koji su svjedočili takvim prilikama govorili su mi kakva je to radost vidjeti takve scene, jer sve što je moguće vidjeti u ratnim filmovima nije ravno ovome što se gleda u stvarnosti.
Sve ovo kroz što se toga 16. listopada prošli branitelji Borova Naselja tražilo je da se sve dobro proanalizira i spremno dočeka novi napad. Točno je da su se stvari ovdje odvijale toliko brzo da nije nije bilo vremena za velike priče i Borković je morao pustiti da oni koji su u “vatri” odluče što je najbolje. Odluka je da se na Lušcu i Vinogradskoj ojačaju položaji i to uglavnom sa Đakovčanima pa Lušcem zapovjeda Zvonko Rajić – Okac a Vinogradskom specijalac iz Rakitja Dragan Dragojević – Pop. Mato Vulčik i dalje ostaje autoritet kojeg se uvijek pita što bi bilo najbolje učiniti a posebno se cijenilo to što je on uvjek bio među prvima u svakoj obrani. Dragojević će zapovijedati do kraja listopada kada je bio teško ranjen jer ova ulica niti jednog dana nije ostala bez pokušaja da je zauzmu. Zabilježiti ću i to što su mi branitelji Vinogradske u više navrata ispričali, a riječ je o smjeni i dolasku novih snaga jer nikada oni koji odlaze nisu upozorili nove odakle tuče snajper ili dolazi neka druga opasnost. Pustili su svoje da nauče na najgori način gdje su zapravo stigli. Njihovim zapovjednicima nije bilo važno koliko će vojnika poginuti što je zapravo karakteristika svih komunističkih vojski.
Nakon Dragojevičevog ranjavanje novi zapovjednik je Pero Janjić – Tromblon jedan od onih čija je uloga i junaštvo neupitno ali i stručno znanje i on je bio onaj koji se ne povlači i koji ima uvijek riješenje za najteže situacije. Ovdje je prilika reči da ju u Borovu Naselju bio kvalitetan Aero klub i mnogi su završili padobranski tečaj a to je glavni uvjet kod regrutacije da te pošalju na odsluženi vojnog roka u Niš. Tako će i Pero Janjić biti poslan u Niš i tamo na jednoj vježbi uspjeti obilježiti sedamdesetak oklopa koji bi u stvarnoj situaciji bili uništeni.
Obadvojica ovih branitelja koji su preuzeli zapovjedanje Vinogradskom ulicom su priča za sebe i o njima bi se moglo napisati ne samo priče nego romane i snimiti filmove . Da se kod nas snimi o tom vremenu film koji bi imao težinu Vrdoljakove “Duge mračne noći” jednostavno nema iskrene želje ni volje jer oni koji su na tu temu nešto pokušali teže izjednačivanju agresora i žrtve. Njima nije jasano da rat može biti pravedan i kako onda to napraviti kada se želiš svidjeti onima koji smatraju da je rat uvjek nepravedan i da je isto braniti svoj kučni prag i ubiti nekoga jer on brani taj svoj kučni prag. Za Popa i Peru tromblona njihovi suborci nalaze samo riječi hvale i ističu ne samo njihovo znanje i odvažnost za koju je teško naći suvislo objašnjenje osim da su oni duboko bili svjesni toga što je to Domovina i kako znaju da sudjeluju u stvaranju suverene i smostalne države Hrvatske. Dakle Vinogradska ulica se branila sve do samog kraja srčano i odvažno i to je u svakom smislu svjetli primjer funkcionairajna naše obrane. Nakon predaje i zarobljavanja neprijateljske obavještajne službe su poduzele sve da slože sliku tko su ti među braniteljima koji su im nanjeli najviše gubitaka i koje treba kazniti.
Nakon privremenog zauzimanja Vukovara i predaje Borova Naselja Mato Vulčik je završio u zarobljeništvu i bio je posebno izdvojen za mučenje i istragu. Svako od branitelja koji se posebno isticao u obrani svoga grada imao je posebni tretman a to je značilo primjena svih metoda mučenja svojstvenih vojskama koje su imale korjene u komunističkoj ideologiji. Više onih koji su bili u logoru s Matom Vulčikom u Stajičevu, Srijemskoj Mitrovici i Vojnoistražnom zatvoru u Beogradu svjedočili su mi o tome kako su i na koji način lomili ovog čovjeka. Svi odreda su tvrdili da on nikada nije popustio a onda se jedan od istražitelja u Stajičevu odlučio na drastičniju metodu. Tražio je od vojnih policajaca da mu donesu soli i papra i zapovjedio čuvarima da ga čvrsto drže dok je on u usta Mate Vulčika istresao sol i papar. Mati je rekao odlazeći iz prostorije da će on: “Njemu propjevati kada se on za sat vremena vrati”. No on nije računao s tim da među zvjerima uvijek ima i netko tko to nije i koji ima susječanje sa žrtvom pa je tako jedan od vojnika odveo Matu u susjednu prostoriju i dao mu vode da ispere usta. Tako je Mato mogao nastaviti po svome a pjevanje koje je očekivao istražitelj je propalo dok je Mato trajno stekao među braniteljima status koji i danas trideset godina nakon svega ne blijedi.
Kako se ovih dana u Osijeku sudi Vojislavu Mediću o kojem sam u više navrata pisao i koji je ostao poznat prvo po tome, da se ubacio u Borovu Naselju u naše redove, podsječam da ga je upravo Mato Vulčik prvi označio kao špijuna nakon čega ovaj bježi a pojavljuje se u Stajićevu kao oficir tzv. JNA. Danas taj Medić tvrdi da su ga zamjenili s nekim drugim Medićem i na tome njegov odvjetnik temelji njegovu obranu. Čini to unatoč brojnim svjedocima koji su ga prepoznali kao mučitelja ili kako se on sam predstavljao kao mesara iz Dalja.
Nakon što je obavještajni aparat te zločinačke tzv. JNA završio ishođenje mnogih priznanja metodom mučenja i nakon što su od domačih pobunjenih Srba prikupili iskaze koji su plod beskrajne mržnje prema svakome tko nije njihov. Upravo na osnovu tih istražnih radnji koje nebi niti jedan normalni sud prihvatio, u vojno istražni zatvor dovedena je skupina branitelja. Podignuta je optužnica na kojoj su i ljudi iz vrha hrvatske vlasti i koji nisu bili dostupni, pa je nužno nabrojiti sve one koje je obuhvatila optužnica a svima se navodi da su optuženi kao civili. Prvi je na popisu Vladimir Šeks, civil iz Osijeka, slijede ga Ivan Vekić, civil iz Osijeka, Branimir Glavaš, civil iz Osijeka, Tomislav Merčep, civil iz Borova Naselja, Jure Marušić, civil iz Borova Naselja, Martin Sablić, civil iz Borova Naselja, Mirko Nikolašević, civil iz Borova Naselja, Ante Vranjković, civil iz Borova Naselja, Pero Marić, civil iz Borova Naselja, Željko Leventić, civil iz Borova Naselja, Branko Solin, civil iz Vukovara, Mate Mandić, civil iz Vukovara, Mirko Milanović, civil iz Sotina, Ivan Banožić, civil i Bapske, Erdovan Pršlja, civil iz Vukovara, Dražen Gaže, civil iz Borova Naselja, Vinko Leko, civil iz Borova Naselja, Mato Vulčik, civil iz Borova Naselja, Josip Lulić, civil iz Borova Naselja, Vlado Lulić, civil iz Borova Naselja, Željko Dukić, civil iz Borova Naselja, Marko Prgomet, civil iz Borova Naselja, Vinko Kolak, civil iz Borova Naselja, Ante Đapić, civil iz Vukovara, Rafe Alandžaka, civila iz Vukovara, Frane Nefranovića, civil iz Privlake, Mirka Mihaljevića, civil iz Vukovara, Darka Mihaljevića, civil iz Vukovara, Zdenka Čolaka, civil iz Vukovara, Ante Damjanivića, civil iz Vukovara, Ivice Matanovića, civil iz Vukovara, Tomislava Josića, civil iz Borova Naselja, Franje Raguža, civila iz Vukovara, Ante Raspudića, civil iz Borova Naselja, Nikole Čibarića, civil iz Borova Naselja, Željka Marića, civil iz Borova Naselja, Željka Šandora, civil iz Borova Naselja, Dragana Mikulića, civil iz Borova Naselja, Josipa Gnezde, civil iz Borova Naselja, Franje Vodopije, civil iz Borova Naselja, Ivana Friščića, civil iz Borova Naselja i Drage Vasilja, civil iz Vukovara. Istićem da su svi ovi ljudi pripadnici Hrvatske vojske no neprijateljska tzv. JNA želi izbjei bilo što čime bi priznala da je ona agresor na republiku Hrvatsku.
Kada se čita sva ta sila optužnica i presuda vidljivo je da je to besmisleno i da je to proizvod jednog preživjelog sustava kojemu je “socijalizam sa ljudskim licem”, kako su zapravo zamaskirali komunističku diktaturu i istinu o jednom propadajućem poretku i ideologiji kojoj je temelj mržnja. Druga riječ kojom se može obilježiti to vrijeme i te oficirčine kojima je šačica hrvatskih branitelja, naoružanih samo beskrajnim domoljubljem i hrabrošću izmakla ispod nogu tepih sustava njihovih nakaradnih vrijednosti. Znali su oni da je društvo nepravde, hijerarhije, privilegija, jednoumlja, laži i mržnje na izdisaju i da odlazi u prošlost. Danas oni i dalje, u susjednoj državi, se i dalje ne mogu suočiti s istinom. Mato Vulčik je znao da je on na strani istine i pravde i da je bio na strani svetog prava na obranu svoje domovine i svog kućnog praga u svojoj Vinogradskoj ulici.
