Vraćamo se još jednom Mitnici i Matija kaže da je prvi stožer Mitnice bio Šoljić – Veliki Džo, Filip Karaula, Zdravko Komšić, Branko Solin i on. Tu su pri stožeru u mjesnoj zajednici bili Hrvoje Džalto, Ivica Ivanjika i Andrija, kojem Matija ne zna prezime. Zna da je prošao Križni put. Ja hoću da mu saznamo ime i prezime, a Matija zove Luku Hrgovića koji kaže da se zvao Andrija Gašpar.
Prehrana branitelja Vukovara u početku je išla preko glavnog zapovjedništva iz Gradske kavane, poslije je dovožena iz Borova Naselja. Na Mitnicu su hranu dovozili Marko Vučković i Fumić do mjesne zajednice, a onda su je branitelji razvozili do položaja. Na Mitnici su civili uglavnom sami kuhali. To je dio grada gdje su ljudi držali svinje i živad, a imali su i velike vrtove. Cijelo vrijeme je bio nedostatak to što nije bilo kvasca. Sredinom listopada situacija je već toliko teška da se hrana iz Borova Naselja nije mogla dovoziti. Tada će prehranu preuzeti Civilna zaštita, a može poslužiti i kao primjer kako se to može činiti u opkoljenom gradu. Matija kaže da se tada jelo bolje nego ikad, jer su se klale svinje koje su ljudi planirali za svinjokolje. Hrana nije bila problem – što je vrijeme više odmicalo, problem su bile cigarete. Prema Matiji na Mitnici je najteže bilo onima koji su prevozili hranu i ranjenike. Puno lakše bilo je biti na položajima. Položaji su bili utvrđeni i branitelji su se držali kuća, a rovove su imali na Dudiku i kod Dunava. Mitnicu su neprijateljski topnici tukli uglavnom s pristojne udaljenosti i svako kretanje bilo je lutrija. Pitam Matiju o glasinama i pričama koje smo slušali iz srpskih medija, a on kaže: “O Mitnici je kružila fama da je brani tri – četiri tisuće okorjelih ustaša. To je jedan od razloga da se nisu usudili ići u pješačke prodore, a kada su nekoliko puta to i probali – loše su se proveli”. Ja dodajem da su i naši pričali nevjerojatne priče o tome da smo mi imali nekoliko linija rovova i da smo četnike i srbijansko – crnogorske rezerviste puštali u prve rovove i potom ih dizali u zrak. Priča se da su na taj isti trik četnici nasjeli više puta. Matija se na to smije i kaže da je i sam tu priču čuo nedavno u jednom kafiću i kaže: ‘“To su samo priče za gostionicu i uveseljavanje naivnih”. Tome Matija dodaje: “Važno je znati i to zašto su oni uporno išli na Trpinjsku cestu. Početkom rata je tamo došao čovjek iz Zagreba kojeg je, navodno, poslalo Ministarstvo obrane. Mi smo ga poslije vidjeli u logorima – jer je on ispitivao mnoge naše branitelje. On se zvao major Medić i on je neprijateljskoj, odnosno svojoj strani javljao da tu nema naših snaga u velikom broju. On je zapravo javljao točno kako je bilo, a četnici i jugovojska nikako nisu odustajali vjerujući svom čovjeku da tu mogu proći. No, kako je to u Vukovaru uvijek bilo, dosta je onih koji su imali hrabrosti da dočekaju i da im unište nekoliko tenkova. Iza toga uvijek je nastala panika i opći metež u njihovim redovima.” Kažem Matiji da imam svjedočenja da su i oni sami uništavali svoje tenkove, jer bi onda posada imala izgovor da se može povući i pobjeći. Matija kaže da mu je to logično i prihvatljivo. Govorimo dalje o organizaciji obrane Mitnice i Matija tvrdi da je ta obrana savršena i da je to prije svega zasluga Velikog Džoa koji je držao sve konce u svojim rukama i ljudi su mu “beskrajno vjerovali, a on je bio savršen u obmanjivanju druge strane”. Kažem Matiji da sam čuo o Šoljiću i takve priče da je očito riječ o čovjeku koji zaslužuje ostati u našem pamćenju. On mi govori o Šoljićevim razgovorima na motorolama. Primjerice, zove ga Jastreb i pita “treba li ti jedna grupa Mire Barešića”, a Veliki Džo odgovara: “Što će mi, imam one koje si mi jučer poslao, ne znam ni što ću s njima”. Tako jednom prilikom za vrijeme topničkih napada na Mitnicu, Jastreb ga pita gdje pada, a sve pada iza položaja branitelja Mitnice prema Dunavu, no Šoljić odgovara: “Tuku mi ulicu Narodnih mučenika! Ako nastave, počet će i po meni”. Ulica Narodnih mučenika je ispred branitelja Mitnice. Tada četnici iz Negoslavaca poprave vatru i počne sve padati u Dunav. “Da je ono što je palo u Dunav palo na nas – ne bi nas pola preživjelo”.
Kad je riječ o ljudima koje svakako treba zapamtiti, Matija mi priča o Vinku Bartuloviću koji je imao nadimak General. “Rat bi u Vukovaru vjerojatno poprimio sasvim drugi tijek da nam nije na početku rata po-ginuo Vinko Bartulović – General. To je bio čovjek koji je puno znao i koji je bio u stanju zauzeti vojarnu. Išao je do jednoga uništenog tenka i transportera i tu je naišao na mine kombijem”, kaže Matija. To što su odmah na početku rujna, čim su krenuli, četnici ostali bez tenkova, Matija smatra najvažnijim. Zbunilo ih je i odvratilo to da im mi možemo uništiti tenkove. Moje je iskustvo isto, jer gdje god je došlo do otpora -oni su stali, a kad bi im bio uništen tenk, trebalo im je dosta vremena da se ponovno odluče krenuti.
Dalje u priči Matija smatra važnim i to da im na Mitnici nisu nikada ušli u kuće. Na Ristićevom salašu bilo je topništvo, a zapovijedao je Vlado Ošust, direktor OZ “Croatia”. Branitelji Mitnice na Ristićevom salašu imali su dva minobacača od 120 mm, dva od 82 mm, jedan laki raketni bacač od 128 mm, dva topa B-1 kojima je zapovijedao Oto Blažević. Jedan od ta dva topa nije imao kotača i Oto ga je zvao “šepo”. Imali su ZIS kod Matanovića kod gostionice “Res”, ZIS na Dudiku i minobacač 82 mm. Govorimo o policajcima i njihovim postrojbama zato što ima kojekakvih priča. Matija to energično niječe i tvrdi da su se policajci uključivali u sve akcije i da tu nije bilo nikakvih razlika.
“Slavko Marić na Ristićevom salašu, Ivica Stojanović kod “Resa” ili Milan Geza, koji je nestao iz bolnice, i mnogi drugi, bili su pravi borci. Ne može se o policiji govoriti neistina.” Zaključujemo da je svugdje bilo manje ili više hrabrih i odlučnih, no i onih koji su stalno nešto računali. Jedna je skupina mjesec dana prije pada prešla čamcem u Vojvodinu i tamo se predala Srbima. Nakon mjesec dana logora Srbi su ih pustili, no i oni su sada veliki borci.
Govorimo o prvoj pomoći, sanitetu, i kako je to funkcioniralo na Mitnici. Svakako da je vrlo važno bilo što prije dopremiti ranjene do bolnice. Matija kaže: “Dok se moglo, to je bilo tako da smo zvali Brzoga. Prvi Brzi bio je mali Krajinović iz Sotina. Brzi bi došao i vozio u bolnicu, no to je vrlo brzo postalo nemoguće. Mi smo se onda sami organizirali. Brzi je nestao iz bolnice i ne zna se za njega”. Samoorganiziranje znači da su odmah pružali pomoć, a to su radile djevojke iz saniteta. Kažem da jednu od njih poznajem, da je to Kata Bandov i da s njom namjeravam razgovarati, na što mi Matija kaže: “Točno, pitaj Katu i ona će ti sve reći”.
Točno je da smo mi za žene, starce i djecu činili sve, i to nas je držalo. Zbog njih smo se predali. Inače bi, da nije bilo njih, išli u proboj
Pitam ga jesu li to činili onako kako danas gledamo u Sarajevu. Matija kaže: “Da, ja sam na kraju neke ranjene morao voziti u ‘peglici’ i možeš misliti kako je to”. To su uvjeti u kojima se za svaku priliku traži rješenje, jer cilj je stići u bolnicu što prije. Oni koji poznaju Vukovar znaju da je udaljenost od Mitnice do vukovarske bolnice 5 km i da je u uvjetima kakvi su bili prava lutrija uspjeti proći svaki put. Naravno, nije rijetko da su život izgubili oni koji su spašavali živote drugima. Matija kaže: “Mi smo imali i beskorisnih ljudi, onih koji su sjedili i čekali u podrumima da im se donese hrana. Nisu uzeli pušku, a mogli su. Mi smo se morali za njih brinuti, pa su tako mnogi ranjeni noseći im hranu. Bilo ih je koji su tako i poginuli”. Tu treba reći da je bilo i onih koji su bili hranjeni, a poslije su pokazivali prstom tko je hrvatski vojnik. Ja pripominjem da je tih 10-12 tisuća civila, od kojih je bilo 2000 djece, bilo razlogom otpora i da takvo mišljenje prevladava. “Točno je da smo mi za žene, starce i djecu činili sve, i to nas je držalo. Zbog njih smo se predali. Inače bi, da nije bilo njih, išli u proboj,” kaže Matija.
Došli smo u ovoj priči do veoma važnog trenutka, a to je pitanje zašto se Mitnica predala. Prije nekoliko dana sam u vinkovačkom hotelu “Slavonija” vodio duži razgovor s generalom zbora Martinom Špegeljom i kažem mu: “Gospodine generale, bio sam vam vrlo blizu i čuo sam što ste pred pad Vukovara razgovarajući telefonom s mladim Jastrebom Brankom Borkovićem rekli – “Ja ti ne mogu ništa zapovijediti, ali ti predlažem što da činiš: možete se predati, možete ići u proboj, a možete se nastaviti boriti”. General mi potvrđuje da je to točno tako rekao. Pitam ga dalje je li se Vukovar mogao braniti, a on mi kaže “ne” i dodaje: “Iz Vukovara je trebalo izaći dvadeset dana prije. Bio sam tu kada je tijekom jedne i to ne cijele noći palo na Vukovar i Borovo Naselje 7 000 projektila. Ti naši ljudi tamo su bili izuzetno hrabri. Oni se nikada, mislim na ove iz JNA, nisu usudili izvesti jedan pravi pješački napad, oni za to nisu imali ljude. Blago Zadro je javljao Gorinšeku u Osijek da imaju samo trideset metaka po čovjeku i po jednu ručnu bombu. To je bilo dvadeset dana prije pada Vukovara. On je dakle javio, što se tiče njih i oružja, da je pri kraju. Mi smo, po mom mišljenju, trebali udariti sa strane po Mirkovcima i po Pačetinu i izvući te ljude. Točno je i to da nismo tu smjeli ući u odlučujuću bitku po svaku cijenu i možda izgubiti sve”.
To i jest prava dilema i to je ono što je srpska strana očekivala, tu su oni pleli za nas zamku u koju smo se trebali uloviti i izgubiti sve. Srbi su smatrali, jer je to u njihovom vojničkom mentalitetu, da se sve može riješiti jednom velikom bitkom. Dodajem ovome da nisam još sreo vukovarskog branitelja koji misli da se nije Vukovar mogao dalje braniti. Čak štoviše, dosta ih je koji misle da smo imali priliku tu poraziti neprijatelja.
Pitam Matiju o još jednoj priči koja kruži o Mitnici, a to je da je na Mitnici bilo puno više oružja i da su se oni s dosta oružja predali. “Da, postoji priča da smo mi puno bolje stajali u ljudstvu, oružju i hrani. Tu je točno samo to što se tiče hrane. Mi smo i bolnici vozili hranu. Već sam govorio da je Mitnica radničko i seljačko naselje i da su tu svi ljudi imali svinje i zalihe brašna, ulja, šećera, jer dugo se govorilo o nestašicama i da se treba imati rezerve. Rijetko tko nije imao koju vreću brašna. Civilna zaštita je tu izuzetno odradila, a radio je to najprije Ivan Kojić, koji je poginuo u rujnu, pa Marko Deronja, pa Srbin Marko Đukić, koji je s Deronjom klao svinje. To se radilo planski. Tu je bilo još nekoliko ljudi i žena, no ni izbliza toliko koliko ih danas govori da su to tamo na Mitnici radili”. To je uvijek tako. Malo je onih koji hoće i čine, a onda se poslije čuju priče i pretjerivanja, no to je samo za uveseljavanje ljudi.
Očito da su streljiva u početku imali svi dovoljno, no kako je vrijeme odmicalo, svi su počeli oskudijevati i tražili ima li tko viška. Iz vojarne ZNG Opatovac dovezeno je dosta granata za minobacače 60 i 82 mm. U više navrata je i Matija išao dovesti, a išli su i drugi. Sve što je dovezeno u Vukovar kada se moglo, itekako je dobro iskorišteno. Treba znati i to da kako je oružja i streljiva nestajalo, branitelji su često u akcijama oti-mali oružje od neprijatelja, a Matija kaže, streljivo rjeđe. Policija je dosta oružja i streljiva dala braniteljima, kao i jedan laki raketni bacač 128 mm, a drugi su dobili iz Borova Naselja kad je Jastreb otišao u Vinkovce. Topništvo s Mitnice davalo je podršku cijelom Vukovaru i Borovu Naselju. Na Ristićevu salašu branitelji su sušili granate pokraj peći jer su bile vlažne. Municija se zadnjih dana skupljala od čovjeka do čovjeka da bi se pravilno rasporedila. Ima dosta i onih priča koje trebaju umanjiti značaj Vukovara i Borova Naselja, a naravno i Bogdanovaca. To se najbolje može ako se ljude podijeli. Protuoklopna sredstva su ono čega nikada nije bilo dosta i na što su se svi žalili. O tome Matija kaže: “Krajem listopada tenkovi su ušli u Lužac. Mi smo pokupili zadnje kumulativne ručne mine i ja sam ih donio u štab. Tu smo ih ja i Srna, odnosno Ivica Franić, sklapali.”. Znam taj kritični čas. Javljao sam u Hinu da je kritično. Sad saznajem da su dečki otišli rano ujutro u akciju na Lužcu i onda više nisu tenkovi ušli. Ostali su u Lužcu. To su bili oni nevjerojatni preokreti kad se činilo da je sve gotovo, a onda bi se opet dogodilo čudo. Neprijatelj se oslanjao isključivo na snagu željeza, a to se pokazalo nedovoljnim. Poznato je da je uvijek kad bi pravio novi raspored trebao više dana, a da je pri tome uvijek polazio od školski naučenih pravila. Branitelji su se lako i brzo premještali – sve što im je za to trebalo imali su na sebi i sa sobom, a za svaku akciju su odlučivali prema situaciji na terenu. Neprijatelji su za svaku akciju morali čekati što će se odlučiti u Generalštabu u Beogradu. Puno toga će nam biti jasnije kad se ozbiljno budemo bavili fenomenom Vukovar. Ovo što zapisujem razgovarajući s braniteljima tek je početak.
Veliki Džo je nekoliko dana prije pada Mitnice smijenjen, i to pismeno, a to je učinio Mladi Jastreb
Na onu upadicu o tome tko je imao više a tko manje oružja, Matija još dodaje: “Kod predaje se najbolje vidjelo što nam je ostalo – niti jedna granata, streljiva maksimalno 10 do 20 komada po branitelju. Ima i priča da je na Mitnici izgorjelo skladište s municijom, što nije istina, što je izmišljotina kao i mnoge druge”.
Znam tu priču. Gorjela je zgrada VUPIK-a, gdje je bilo zapovjedništvo i tu je bilo dosta municije za strojnice i topove 20 mm, ali zapaljivih, koje nitko nije htio. Matija potvrđuje to i dodaje da su, iako je bilo jako opasno, za trajanja toga požara izvukli nekoliko sanduka 7,62 mm i za topove 20 mm, a poslije kome god su nudili to streljivo, nije ga htio. Pitam ga za Velikog Džoa, jer znam da nije ostao do kraja kao zapovjednik Mitnice. “Da, Veliki Džo je nekoliko dana prije pada Mitnice smijenjen, i to pismeno, a to je učinio Mladi Jastreb”. Velikoga Džoa zamjenjuje Pilip Karaula. To smjenjivanje je također plod nepoznavanja situacije. Mislilo se da Mitnica ima ali ne da, a Veliki Džo nije slao pomoć tamo gdje je Borković tražio. No, pitanje je što je to slanje pomoći i što je tko gdje mogao pomoći. Poslati samo tri – četiri čovjeka s nekoga punkta značilo je ozbiljno oslabiti taj punkt. Još Matija dodaje: “Šoljić je rekao Borkoviću: ‘Evo ti Našičani, Zagrepčani i policija, ali domaće ne mogu natjerati jer neće ostaviti svoje’.” Ti domaći imali su više razloga zašto nisu htjeli ići. Prije svega zato što su tu imali nekoga svoga među civilima, a drugo, tu su im kuće i oni su najbolje poznavali područje koje brane. “Ja isto nisam dao da idu Mijo Brenda – M3 i Josip Brajčić, jer su mi to bili oslonci na punktovima koje su držali”.
Matija još dodaje: “Mi smo svi rekli Džou: ‘Ti si za nas zapovjednik, bez obzira na tu zapovijed’, no on nije tako mislio”.
Ovu priču čuo sam i od drugih, a riječ je o tome da su Veliki Džo i Ivica Ivanjika odlučili preplivati Dunav i otići na vojvođansku stranu. Na vojvođanskoj strani Džo je imao imanje, nešto kao salaš. U više navrata čuo sam priču da su uspjeli sredinom studenoga preplivati Dunav i s druge strane su signalizirali baterijom da su stigli. Matija kaže: “Džo je tamo oko Plavne imao salaš, no od tada se njima dvojici gubi svaki trag. Danas postoje priče da su oni još uvijek tamo negdje i da su živi, a to mi je u rujnu 1993. pričao i Jastreb kad sam bio kod njega”. Danas znamo kako nije tako i kako je junak Domovinskoga rata – Veliki Džo zarobljen i ubijen. Njegovo je tijelo u proljeće 2003. godine razmijenjeno, a sahranjen je na vukovarskom novom groblju u Aleji branitelja.
Ja sam im stalno govorio da nisu u pravu i da su oni napali nas, a ne mi njih
Saznajem kako su se na predaju Mitnice odlučili 17. studenoga u večernjim satima. U zapovjedništvu su na motoroli čuli da neprijateljska strana poziva Jastreba na predaju. Matija je upravo došao iz Glavnoga zapovjedništva i znao je da se Mladi Jastreb već uputio prema Vinkovcima, da je otišao u proboj. To je bio glavni razlog zašto se oni odlučuju na predaju. Na onaj poziv Jastrebu da se preda odazvat će se Pilip Karaula i reći da on može pregovarati za Mitnicu. To je bilo 17. studenoga u 21 sat. Dogovor je da će se sutra ujutro ponovno čuti. Tako je i bilo. Dogovor je da oni prestanu tući Mitnicu i, prema onome što će se događati, to je poštivano. U 10,30 sati na pregovore odlaze Pilip Karaula, Zdravko Komšić i Matija Mandić. Prema dogovoru, na Bugarskom groblju su trebali biti predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa i novinari, strani izvjestitelji. Kad su stigli predstavnici Mitnice, vide da je to poštivano. Na tim pregovorima ekipu Međunarodnoga Crvenog križa vodit će onaj gospodin kojega će cijeli svijet vidjeti na TV snimku gdje mu ratni zločinac major Šljivančanin drži lekciju o tome kako se treba ponašati. S Bugarskog groblja svi odlaze na Pojićev salaš kod Vučedola. Tijekom pregovora nije bilo nikakva nateza-nja niti postavljanja bilo kakvih teških uvjeta. Naši pregovarači traže da civili idu odmah za slobodnu Hrvatsku, a da se s vojnicima postupa u skladu s međunarodnim ugovorima. Neprijateljski zapovjednik, pukovnik Nebojša Pavković jasno će reći kako se pregovori vode s predstavnicima Hrvatske vojske. Tada će neprijateljska strana tražiti da se kaže koliko je vojnika – branitelja, i kad naši kažu da ih je 200, -nastaje tajac, muk, zabezeknutost i nevjerica. Oni to jednostavno nisu mo-gli vjerovati. Pregovori su nakon toga odmah bili gotovi i pristupilo se rea-lizaciji. Karaula i Komšić bit će za to da se sve obavi 19. studenoga. Mati-ja će čuti od jednoga majora neprijateljske strane, koji mu je to nasamo rekao, da je to najbolje učiniti danas. Rekao mu je doslovno: “Vi to mora-te učiniti danas, jer ako vam dođu oni četnici sa Sajmišta, nitko vam neće moći pomoći”. Matija na to navaljuje na svoje i oni pristaju, a sve će biti pripremljeno za predaju 18. studenoga do 16 sati. To je bila dobra pre-poruka i dobra odluka, jer taj major neprijateljske vojske je bio u pravu. Sama predaja bila je odvajanje civila, koji odlaze na jednu, i branitelja, koji idu na drugu stranu. Točno ih je 182 koji su se odlučili predati s oružjem. Dio branitelja se predao kao civili, a zapovjednici Mitnice ostavili su svakom na slobodnu volju da odluči na koji će se način predati. Neprijatelj će ipak sve muškarce od 18 do 60 godina odvesti u logore. Svi će proći torturu i batine, a nakon toga će se doznati tko jeste a tko nije bio oružani branitelj Mitnice. Branitelji koji su se predali kao branitelji, kad su predavali oružje, stalno su pitani: “Je li to sve što imate? Zar nemate ništa drugo?” Stalno su s nevjericom u njih gledali. Nakon predaje, s Mitnice ih odvode na Ovčaru u hangare. Devetnaestog ujutro s Ovčare ih u četiri autobusa odvoze u Srijemsku Mitrovicu.
Tu će početi križni put našega Matije i njegovih supatnika. Najprije je tu tzv. “odbor za doček”, a to je kordon policije kroz koji prolaze, koji udaraju palicama i čime stignu. Nakon toga slijedi pretres i svima oduzimaju sve osobno i sve ih smještaju u jednu sobu. Ta soba ima drveni pod namazan starim uljem, a to će biti spavaonica sljedeća tri dana. Trećega dana u dva sata noću izvode dvadesetoricu iz sobe, vežu dvojicu po dvojicu žicom i ugone u autobuse, pa na put u Aleksinac.
Matija kaže: “E, tu je pravi odbor za doček – i to s električnim palicama. Jauci na sve strane. Nekoga su pitali tko nam je zapovjednik, a ja čujem svoje ime i prezime. Pitaju gdje je taj, ja se javljam, a tada počinju batine i prava obrada”.
Nakon tih obrada tovare ih ponovno u autobuse i voze u Kazneno – popravni dom u Niš. Matiju, Antu Damjanovića, Nebojšu Balena iz Našica i Miju Bendru odvode u samice. Ostale zatvaraju u zatvorske zgrade. Tih dvadeset iz Srijemske Mitrovice u Nišu je s gotovo šest stotina ljudi iz Vukovara. U samici je Matija pet dana uz mizernu hranu, koja uvijek dolazi uz batine i psovke.
Nakon pet dana vraćaju Matiju u sobu broj jedan, tzv. “ZNG sobu”, a tu su prema mišljenju istražitelja oni najekstremniji, iako ima među njima onih koji nisu pušku imali u ruci. Stalno se iz te “ZNG sobe” odvodi nekoga na ispitivanje i taj se uvijek vraćao pogrbljen, krvav i nitko se nije vratio da je mogao normalno hodati. Matija je vođen svaki dan na ispitivanje, i to po dva do tri puta. Pitam ga zašto i da li je što rekao. Kaže mi: “Samo ono što se nije moglo zatajiti, što su oni već znali – o broju ljudi i oružju koje smo imali. A upravo zato što im nisam htio reći što su očekivali, tukli su me, a ja sam im stalno govorio da nisu u pravu i da su oni napali nas, a ne mi njih”.
Polovicom prosinca 1991. trideset trojicu iz sobe ZNG-a mučitelji će potrpati u autobus i odvesti u jednu vojarnu kod Aleksinca. Tu ih u jednoj prostoriji drže cijeli dan. Moraju stajati okrenuti zidu s rukama na leđima. Odvode jednoga po jednoga. To čine i drugi dan. Cijela ta predstava izve-dena je samo zbog toga što je u to vrijeme u Nišu Međunarodni Crveni križ, koji popisuje zarobljene iz Vukovara. Sakrivanje ipak nije uspjelo jer je Dubravko Dujić – Mati Dunja znao engleski i on je njima iz Međunarođnog Crvenog križa rekao da su trideset troje ljudi sakrili. Neprijatelji nisu znali tko je pripadnik ZNG. Pored svega mučenja, ipak to nisu otkrili, a dokaz je Dubravko Dujić koji nije držan u ZNG sobi. Nakon nekoliko dana pojavit će se predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i popisat će i njih trideset i troje.
Zadnji dan 1991. godine oko 16 sati dolaze po Matiju i odvode ga u samicu, jer nema smisla da Novu 1992. dočeka sa svojima u sobi ZNG. U toj ćeliji ostaje Matija dvadeset dana, bez ležaja, bez deke, bez čizama – u vojničkoj jakni, hlačama i čarapama. U ćeliji je WC šolja i jedna slavina za vodu, koja je uglavnom bila smrznuta. Od hladnoće su se Matiji podigli nokti i odvojili se od mesa. Kaže mi: “Vidim da ispod ovih rastu neki drugi nokti”. Svaki ga dan ispituju i tuku. Nakon tih dvadeset dana prebacuju ga u drugu samicu, a tu je već komfor – ima madrac i jednu deku. Tu mora cijeli dan stajati po poznatom četničkom principu “glavu dolje, ruke na leđa”. Ispred Matije je hladan radijator. Kroz špijunku ga stalno gledaju stoji li “po propisu”. No, Matija će koristiti svaki časak da vježba, trči po toj maloj sobici samo da se ne smrzne. U to vrijeme ima 75 kilograma. Prije dolaska u Niš imao je 96 kilograma. Sve ovo traje do 14. veljače kad Matiju vraćaju u sobu ZNG-a. Pitam ga kako sada zna točno svaki datum, svaki sat. “To je zato što sam u Vukovaru stalno bio u trku i nisam mislio na to što mi se događa, a sada imam vremena misliti na sve što mi se događa.”
Toga dana, 14. veljače, počelo se govoriti o razmjeni i tada im vraćaju sve osobne stvari. Sutradan ih trpaju u autobuse i sve odvode u Srijemsku Mitrovicu. Znali su da je jedna razmjena obavljena i nadaju se da je ovo priprema za novu.
Po dolasku u Mitrovicu Matiju odmah odvode u samicu, gdje zatječe Dragu Guzovskog, direktora “Komunalca” iz Vukovara. U toj tzv. samici imaju grijanje, vodu i radijator. Tome se ne može načuditi. Nakon neko-liko dana u tu samicu dovode i Željka Lasla iz Vukovara. Tu u samici, u Mitrovici, Matija ostaje do 5. ožujka, a rečeno mu je da će biti prebačen u istražni zatvor u Beograd. Imao je u Mitrovici branitelja po službenoj dužnosti, a kad mu se požalio na hranu, ovaj mu je rekao: “Ići ćeš u Beo-grad, tamo je hrana bolja”.
U Beograd s Matijom odvode Darka i Mirka Mihaljevića, Zdenka Čolaka, Antu Damjanovića, Ivicu Matanovića, Branka Solina i Zvonka Rajića. Prije nego što su ih otpremili, od njih se opraštaju još jednom “porcijom” batina, a u Beogradu ih dočekuju opet batinama.
Matiju zadnjega odvode u ćeliju, a to znači da su ga najviše i tukli. Ubacu-ju ga u ćeliju 117, gdje se već nalaze Damir Ađaga i Zdenko Novak, vukovarski branitelji, te tri vojnika koji su pobjegli iz jugovojske. Tu je još i Marko Kovačević, koji je nakon dvadeset i sedam mjeseci pušten kod Lipovca s tzv. somborskom skupinom. Od te trojice bjegunaca, koji čeka-ju suđenje, jedan je Ivan Klanac, Hrvat iz Zagreba. U toj skupini je i jedan četnik, kojemu sude zato što je ubio jednoga od njihovih. Za toga njihovog mora se odgovarati, za umorene Hrvate nije važno.
Čeka se razmjena 13. kolovoza
Matija kaže: “U Beogradu je zaista bila dobra hrana, a svega nekoliko puta su me ispitivali, dolazili su nam u posjete ljudi koje nismo vidjeli, ali smo dobivali pakete koje su donosili. Meni je dolazila jedna prijateljica, Srpkinja iz Vukovara koja je tu u Beogradu, a ona mi je dolazila i u Niš”. Ova Matijina prijateljica uspostavit će vezu s Matijinom rodbinom i bit će mu stalna veza s vanjskim svijetom. Matija u Beogradu ima i bratića koji će mu često dolaziti, a i drugim zarobljenicima dolazili su rođaci. Sve se to u Beogradu tretiralo kao pritvor, i Vojni sud im je redovito izdavao rješenja o produljenju pritvora. Tu su se oni, kao, držali nekih zakona propale SFRJ, a i njih optužuju za pobunu protiv te SFRJ. Zapravo je ta poražena jugosoldateska tražila izgovor za poraz i tim svim istražnim postupcima željela taj poraz prebaciti na nekoga drugog.
U ćeliji 117 smjenjuju se njihovi koji su ubijali, no u zatvor dospijevaju samo ako bi ubili nekoga od svojih u tučnjavi za plijen. Matija kaže: “Ja sam tada znao da Hrvatska radi za nas i da ćemo biti razmijenjeni”. Marko Kovačević je osuđen kao i Ađaga, i bili su prebačeni u drugu ćeliju gdje je bolji komfor – imaju i krevete, a u ćeliji gdje je Matija, spava se na spužvi. Potpuno je svjestan i ne trudi se pamtiti članke i točke po kojima je osuđen, a stalno im tvrdi da ga nemaju za što suditi. Atmosfera u ćeliji razbija se šalama na račun jednoga ili drugog. U svibnju 1992. godine u ćeliju 117 doveden je Josip Tomašić – Osa, koji je u teškom stanju. Bio je dotad sam u ćeliji, no uz svoje i uz dobro raspoloženje brzo će se oporaviti i bit će potpuno psihički stabilan. Tu u ćeliji imaju tranzistor i uvečer mogu slušati Hrvatski radio – Radio postaju Zagreb, tako da znaju što se događa. Matija kaže da je čitao njihove novine i da je “Borba” bila podnošljiva.
Čeka se razmjena 13. kolovoza. Matija dobiva optužnicu i kaže da je u njoj pisalo svašta, ali da to nije uzimao za ozbiljno. Pisalo je da je optužen za ubojstvo te da je radio protiv naroda i države. Na razmjenu 14. kolovoza u dva autobusa iz Beograda odvode oko 110 ljudi. Polaze u četiri sata ujutro, a voze ih preko Novog Sada i Bogojeva do Sarvaša. Još ništa nije sigurno i svi sumnjaju da će se to zaista dogoditi. Prolaze kroz okupirane dijelove Hrvatske, a gdje god ima Srba, po našima se pljuje, psuje i prijeti im se. Oko 19 sati stupaju na slobodu u Nemetin. Matija kaže: “Ja sam takav čovjek da nikad nisam plakao, no kada sam vidio na sanitetskom vozilu tablice HV, nisam mogao zadržati suze. Dočekali su me dva brata i dvije snahe, moja majka i puno prijatelja”.
Pitam ga još na kraju što su zapravo batine, jer mislim da to nije niti jednom opisao, a da bi se moglo shvatiti kako su ga tukli. Zašto, to mi je jasno. “Ja sam čuo o batinama kada je prije milicija istukla nekoga onim svojim palicama. Bilo mi je žao takvoga čovjeka. Nas su tukli svim čime su stigli: šakama, nogama, palicama, električnim palicama, pa i kundacima pušaka. Nije problem kad tuče jedan, jer iako si obično okrenut leđima, znaš da će udarac uslijediti i da trebaš napeti mišiće. Najgore je kada tuče skupina tih manijaka, jer tada ne znaš otkuda će doći udarac, to je zapravo kiša udaraca. Ja sam uvijek čuvao glavu i po glavi sam dobio malo udaraca, no cijelo mi je tijelo bilo plavo. U Nišu sam toliko bio natečen da nisam vidio gdje mi je pupak, to se sve od oteklina zatvorilo. Danas najviše problema imam s tabanima, jer su me po njima tukli u Nišu. Tukla su me dva njihova tzv. oficira i to po bosim tabanima po 4 – 5 minuta. Noge su mi odmah otekle da nisam mogao čizme obuti. Da ne nastradam, pomogao mi je jedan Musliman, vodnik jugovojske, Safet Čekić. On je dopustio da mi mogu stavljati obloge na noge”. Obloge na noge Matiji će stavljati Ivan Plišo – Mamija, koji je vjerojatno jedini imao hrabrosti da mu pomogne. Ti što su ga tukli po tabanima bili su oni koji su ga ispitivali, dok su u svim drugim slučajevima batine dijelili oni kojima je to bio posao. Ti nisu ništa pitali nego su samo tukli i psovali, a Matija im je stalno govorio da nisu u pravu i da su zaluđeni.
Danas je Matija u 10. domobranskoj vukovarskoj pukovniji. Dok sam pisao ovaj tekst, kaže mi Marija Petrinović da je promaknut s mjesta načelnika Zapovjedništva na mjesto zapovjednika pukovnije. Ima čin pukovnika HV. Danas, nakon osam godina od zapisivanja ove priče o Matiji Mandiću, i dalje se vrlo često susrećem s njim. Više nikada nismo pričali o onome što je prošao, iako ga često pitam za točnost onoga što su mi pričali drugi, jer sam siguran da ću od Matije čuti samo istinu. Dugo je vremena živio sam, u nadi kako će ipak čuti dobre vijesti o svome bratu Marku. Više puta je tek dobiveni stan, koji mu je pripadao kao zapovjedniku, prepuštao onima za koje je smatrao kako su u većoj potrebi, a on je nastavljao živjeti vojničkim životom. Potom sam jednoga dana čuo kako se oženio, a uskoro mu se rodio i sin, kojem je dao ime Marko. Vidim ga sa suprugom i malim Markom često u šetnji, a Matija je uvijek nasmijan i sada vidljivo zrači optimizmom.
