Ivan Vorgić iz Vinkovaca proizvodi Valens, moje omiljeno craft pivo. Njegovu poslovnu priču s velikim zanimanjem pratim od samoga početka, jer je imao hrabrosti pionirski se upustiti u proizvodnju koja je posve netipična za ova područja i doista voli ono što radi. A hrabrost i ljubav zaslužuju uspjeti.
Kaže mi kako mjere obrane od epidemije koje su proglašene prije desetak dana imaju katastrofalne posljedice na posao, obzirom 95% njegovih kupaca čine ugostiteljski objekti. Stagnacija se počela osjećati već početkom ožujka, a od 19. je sve stalo. Zadnja je proizvodnja u pivovari bila krajem veljače i sve proizvedeno sada stoji na skladištu. Problem je što je u pitanju roba koja ne može baš dugo stajati – neće se pokvariti, ali gubi na kvaliteti. Od prije nekoliko dana nudi i dostavu na kućnu adresu, no za sada nije interes kupaca nije velik. Ivan smatra da je u pitanju naš mentalitet – dok rade trgovački centri lakše je svu kupnju obaviti u njima, nego pojedinačno obilaziti male proizvođače. U normalnim okolnostima, dolazak proljeća i ljepšeg vremena za craft pivare znači porast proizvodnje i prodaje. Poslovanje kafića „pojača” se ljetnim terasama, a to je i početak sezone craft festivala. I jedno i drugo je za sada upitno. Kad pitam kako stoje stvari s vinkovačkim craft festivalom „Beeram domaće”, Ivan – koji je jedan od organizator festivala – odgovara kako je održavanje bilo planirano za 5. i 6. lipnja, te da se nada da će festival eventualno biti odgođen, a ne u potpunosti otkazan.
Craft piva u Hrvatskoj pokrivaju tek 2-4% tržišta i imaju specifičnu klijentelu, pa su proboj na tržište i nacionalna distribucija za male pivovare veliki problem. Kako bi prevladao taj problem, Ivan je nedavno počeo raditi s jednim ozbiljnim distributerom iz Splita, kaže da su složili dobru priču, no i to je za sada stalo.
Ocjenjujući vladine mjere predviđene za pomoć gospodarstvu, drži kako – za razliku od zdravstvenih službi koje rade vrlo stručno – gospodarstveni stručnjaci rade reda radi, samo kako bi se za šest mjeseci moglo reći da su nešto pokušali. Naglašava da su mali i mikro poduzetnici najosjetljiviji, a dobrim dijelom nose gospodarstvo.
Kad ga pitam o promjenama u privatnom životu, odgovara kako se tu zapravo dogodilo dosta dobrih stvari. Obzirom je posljednje četiri godine bio preokupiran poslom, cijeni to što sad više vremena provodi sa suprugom i djecom. Ispočetka mu je to čak bio i šok, no vrlo brzo je počeo istinski uživati. Sretan je jer napokon ima vremena svirati gitaru i urediti neke stare snimke. Ali, privatno je uvijek prožeto i poslovnim, pa slobodno vrijeme koristi i za rješavanje zaostataka poslovne papirologije. Kaže kako je craft proizvodnja vrlo specifična i da je sve ovo vrijeme koliko posluje više šljaker nego manager, no sada ima vremena za planiranje, projekcije, osmišljavanje promidžbe i testne ture. Na taj se način bori protiv crnih misli o budućnosti.
Kaže kako mu trenutno nedostaje kombinacija puno toga – fali mu šušur po gradu, odlazak u kino ili prijateljima, onaj osjećaj da – ako želiš – možeš nekuda i otići. Najveći mu je bed što smo izolirani jedni od drugih i što živote generalno više ne živimo na normalan način, jer ne postoji ni osoba, ni struka ili djelatnost koja nije osjetila posljedice ovoga što se događa i na neki je način sve zaustavljeno.
Kada se stvari vrate u normalu, samome sebi obećava da će obavezno više vremena provoditi vani na otvorenom. Kupit će dobar bicikl i odlaziti na ture s ekipom. No prvo što će napraviti kada se ukinu zabrane, jest provozati se slobodno po cijeloj županiji i otići u Đuriće u kojima nikada ranije nije bio, neselektivno sjesti u prvu birtiju i ostati tamo dok ga ne odveze hitna ili mrtvozornik.
Autor: Gordana Ilić-Ostojić
