Vinkovčanina Davora Runtića ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Donosimo drugu od tih priča, naslovljenu Ivan Baranjek.
Ivana Baranjeka sam upoznao u vrijeme mog djelovanja u “Vinkovačkim jesenima”, koje sam u organizacijskom smislu preuzeo 1971., te po mnogo čemu čuvene godine koja je mnoge obilježila za cijeli život. Tada sam ja tek otkrivao svijet kulture i ima tek dvije slikarske izložbe, a Baranjek je 1960. u dvadeset i prvoj godini života objavio prvu zbirku pjesama “Zbližene obale”. Ovdje u ovoj priči o ovom posebnom i izuzetnom čovjeku želim izdvojiti nekoliko stihova iz njegove pjesme “Slikar”.
Načinih jednom portret
jednim jedinim kistom.
Snuždilo se prljavo platno
nemoćne suhe madone.
Zaspao sam u bojama ostavljen
sijena pečena potpuno
zaboravljena
pariško plave nade su umrle
Englesko crvena vatra me mučila……
Vezu između mnogih svojih zanimanja najbolje je Ivan objasnio u razgovoru sa Stjepanom Penićem, novinarom “Glasa Slavonije”, kojeg su sile zla riješile života u Dalju 1. kolovoza godine. Stjepan je upitao Ivana, u razgovoru objavljenom u “Glasu Slavonije” 28. siječnja 1971. godine, a u povodu Ivanove izložbe kipova i slika u Vukovaru, predstavljajući ga kao pjesnika, prozaista, slikara i kipara, kako usklađuje likovni rad s literaturom. Ivan je bez bilo kakvog filozofiranja i suvišnih riječi odgovorio: “Između likovnog rada i literature ne povlačim oštru granicu. To je krug oko stabla mojega svijeta koji razvija korijenje prema dubini moga govora i zemlje na kojoj živim i tražim smisao ega”. Da bi dao širu i kompletniju sliku sliku o Ivanu Baranjeku zapisujem da je bio dvije godine stariji od mene, rođen je 5. travnja 1939. godine u Pančevu i bio je sin jedinac, oca Josipa, zanimanjem klesara i majke Marije krojačice. Ivan je svoju umjetničku dušu naslijedio od oca uz koga je odrastao u njegovoj radionici gledajući ga svakodnevno kako radi prelijepe minijature u kamenu. Svakako je on svoju mirnoću i sabranost naslijedio od svoje vrijedne i sveprisutne majke koja je činila sve za svoga jedinca. Sa obala Dunava iz Pančeva ova mala obitelj seli se opet na obale Dunava no ovaj put uzvodnije na lijevu obalu ove moćne prelijepe europske rijeke koja je zauvijek Ivana vezala uz sebe. Kada je odrastao prvi posao mu je bio posao stolara u tvornici namještaja “Stjepan Supanc” a nakon toga radi kao grafičar u Vukovarskoj tiskari “Proleter”. Svi su ga upoznali kao čovjeka koji, što god je uzeo u ruke on je od toga znao nešto napraviti i bilo je vidljivo da je njegov um kreativan ali i slobodan. Bilo je to upravo ono što sustavu u kojem smo živjeli nije bilo prihvatljivo, a Vukovar je bio sredina potpuno u rukama jednoumlja. Glavnu riječ su imali oni koji su sve što je drukčije smatrali opasnim a prva optužba bi bila daje on čudan i kao takav se ne uklapa u ono što bi po njima bilo normalno.
Hvalili su se kako su oni grad sa najviše nacionalnih manjina i naravno da nije nitko normalan protiv toga, no oni su smatrali da svi moraju jednako misliti. Najopasnije za svakoga, tko je imao svoju glavu, bilo je kada se počelo govoriti “on je čudan i on stalno nešto radi”, jer ako neko piše pjesme ili slika uvijek se postavljalo pitanje što on zapravo misli i koja je njegova poruka. Prvi javni događaj koji je njima potvrdio da su u pravu je Hrvatsko proljeće, kada se Ivan učlanio u Maticu hrvatsku i kada je otvoreno stao uz taj pokret. Upravo to treba imati na umu kad se postavlja pitanje zašto je on kod zarobljavanja izveden i kada mu je rečeno “Znamo mi tko si ti”. Obilježen je bio i zbog toga što je on jedan od onih koji je često dolazio u susjedne Vinkovce koje su ovi jednoumni u Vukovaru proglasili centrom ustaštva. Znam mnoge slučajeve iz toga vremena kada su ljudi ostajali bez posla jer eto, on je često u Vinkovcima. Nisu oni razumjeli da Ivanov slobodni duh i umjetnički svjetovi nisu mogli ostati samo u Vukovaru, njima na oku, on je jednostavno morao biti u vezi sa kolegama.
Sve je to Ivan znao i rat nije dočekao nespreman i on nije ni na koji način htio da ostane po strani a kao humanist odmah se stavio na raspolaganje sanitetu. Nije dvojio ni kada je u Borovu u “Borovo komercu” organizirana pomoćna bolnica da ide tamo gdje je ljudima bila potrebna najkonkretnija pomoć. Naravno da je tu, tako bi svako mislio, nije bilo moguće da se on bavi umjetnošću no on je i u ono malo slobodnog vremena, krao od vremena za fizički odmor za spavanje i koristio ga za svoju umjetničku dušu. Najvjernije svjedočenje o tome vremenu donosi u svojoj knjizi “Vukovarski dnevnik” dr. Zlatko Šimunović koji je u
pomoćnoj bolnici u “Borovo komercu” dijelio sudbinu sa Ivanom. Zlatko opisujući Baranjeka kao bolničara, slikara, kipara i pjesnika piše: “Ivan Baranjek je zaista umjetnik a kada se prihvati nekog posla on se potpuno i do kraja preda onome što radi. Tako previja i rane. Imao sam u kući nekoliko Baranjekovih radova. Dubravkinu bistu i neke akvarele. On i ovdje slika. U spavaonici ima mali stolić i svoj kutak. Svake večeri prije spavanja napravi neki crtež ili akvarel. To ga umiruje. Ponekad ulazim u njegovu sobu gledajući ga kako radi: zatvori jedno oko, naheri glavu udesno, učini korak nazad i kritički promatra što je napravio…..” Pomoćna bolnica u Borovu naselju, smještena u velebnu zgradu “Borovo komerca”, kojom
se kombinat “Borovo” dičio, kako se približavao kraj obrane primala je sve više ranjenika ali i civila koji su se tu sklanjali. Vjerujući da će neprijateljska vojska poštivati međunarodno ratno pravo. Na zgradi je vidljivo istaknuta velika zastava međunarodnog Crvenog križa, no umjesto da ne otvara vatru na tako obilježen objekt ta tzv. vojska je napade pojačala i zapalila zgradu. Kada je nakon svega zapovjednik te razbojničke rulje upitan, zašto?, on je jednostavno, pun sebe, jednostavno i ležerno ne izražavajući bilo
kakovo suosjećanje rekao: “Ustaše su nas već i ranije obmanjivali takvim zastavama”. Mi smo znali, da kada je riječ o prevarama, da je neprijateljska strana imala to kao pravilo u svom djelovanju. Bilo je to njihov način ratovanja koji je temeljen na posvemašnjoj mržnji. Kada su zapalili tu zgradu i dok je ona gorjela on su se opet poslužili prevarom pozivajući branitelje i civile da priskoče u pomoć gašenja vatre koja je gutala objekt u kojoj su mnogi ljudi životi ugroženi. One koji su priskočili u pomoć nikada više nitko nije vidio žive.
Iako nisam, ni od koga čuo, kako je ove posljednje trenutke, djelovanja pomoćne bolnice proživio Ivan Baranjek, siguran sam da je njegovu dušu to teško pogodilo jer on je u sebi imao čovječnosti za cijeli svijet, a ne samo za tu šačicu neljudi zadojeni najdubljom mržnjom. Potpuni kraj obrane dogodio se 19. studenog 1991. kada se sa tom neprijateljskom vojskom postigao dogovor o predaji. Branitelji su imali cilj spasiti svoje ranjene prijatelje jednako kao i sve nemoćne civile, a prije svih djecu. Mislili su da kod onih kojima se predaju ima barem trunak čovječnosti no tako nije bilo. Borovo Naselje postaje poligon za iživljavanje, osvetu i ubijanje svih onih koji po njihovom odabiru trebaju platiti njihov potpuni debakl i fijasko. Sve bolničko osoblje postaju zarobljenici pa tako i Ivan i njegova supruga i ta kalvarija zarobljenih počinje već pri zarobljavanju a nastavlja se u autobusima. Ivan i supruga i svi koji su tu brzo shvaćaju da to nije civilizirana predaja, a sve se će biti potvrđeno kada se autobus zaustavio u Borovu Selu. Uvode ih dvoranu za tjelesni odgoj Osnovne škole “Božidar Maslarić” i kada u dvoranu ulaze domaći pripadnici neprijateljske vojske i najoptimističniji gube svaku nadu u civilizirani ishod njihovog zarobljavanja. Ovi, okićeni raznim obilježjima, koja uglavnom simboliziraju komunizam i fašizam, prvo paradiraju među zarobljenicima, poput zvjeri koje traže tko će im biti prva žrtva. Oni koji su preživjeli ovu noć tvrde da su ispod tih odora i tog čime su okićeni, prepoznali i neke koji su slovili kao intelektualci i za koje nitko ne bi moga ni pomisliti da su spremni činiti takova zvjerstva.
Da bi bolje razumjeli ono što će slijediti poslužiti ću se onim što sam čuo od Ivanovog i mog prijatelja Ivana Kifera – Helina koji kaže: “Nas dvojica smo zapravo sudjelovali u farsi jer su Maticu hrvatsku zapravo osnovali komunisti po kojima se trebalo vjerovati kako oni imaju višestranačje jer su tu još i Socijalistički savez radnog naroda, Savez sindikata, Udruženje saveza boraca narodno oslobodilačkog rata i onda kada je sve propalo, Baranjeka su na ulici izbacili iz bolnice a mene iz Gimnazije”. Jedan od onih koji su po dvorani kružili odmah je Ivanu dao do znanja da zna on tko je on i da zna da je o bio pristaša Savke i Tripala i da je bio “Matičar” a onda dodao najtežu optužbu da je hadezeovac. Pokazalo se, u mnogim situacijama, u ovom zlom vremenu, da je to bilo jednako smrtnoj presudi. Svjedoci kažu da je Ivan smireno odgovorio da se on te i 1991., jednako kao 1971. nije bavio politikom i jasno rekao: “Moja je jedina politika umjetnost”. Ovaj kratki odgovor izazvao je bijes ovoga sudca i istražitelja, kojem priskaču njegovi istomišljenici u pomoć vičući: Nisi ti nikakav umjetnik – bolničar nego bolničar – političar.
Ivan Kifer – Helin u knjizi Gorana Rema “Poetika buke, antologija hrvatskog ratnog pisma”, objavljenoj u nakladi “Privlačica” u Vinkovcima 2010. godine na str. 173, piše: “Raspitivao sam se gdje god sam mogao: u šumi Durgutovica, među borcima 124. vukovarske brigade, koji su ga vidjeli u bolnici; među vukovarskim prognanicima u Zagrebu, i u Nagyatadu u Mađarskoj, u 204. vukovarskoj brigadi- Znali su ga, vidjeli su ga, ali ništa što je s njim bilo poslije? Dalje Ivan Kifer Helin kaže da je od “profesora Antuna Babića, kipara, putujući od vlakom od Zagreba do Osijeka, čuo da je Ivan Baranjek ubijen u bolnici”.
Naravno da je ovo duboko prijateljstvo između dva umjetnika kod Ivana Kifera Helina izazvalo duboke emocije pa on piše: “Kada su porušeni grad na Diluvijalnoj lesovoj obali ubili do kraja. Umirali su zajedno Ivin i moj – grad djetinjstva.. Pješčanih obala gdje smo gradili kule od pijeska. Gdje smo vukli panjeve iz vode. Da ih Baranjek pretvori u viziju svoje neolitske vizure: u bića amorfnih likova. S ljudskim asocijacijama. S trulim i ranjivim oblicima krhke ljudske duše….”. Traženje istine o sudbini Ivana Baranjeka, Ivan Kifer Helin konačno nalazi i podatak koji je najvjerodostojniji i objavljuje ga u knjizi “Vukovarski Orfej” u kojoj su objavljene Ivanove izabrane pjesme. Na str. 128 donosi svjedočenje časne sestre Mladene Španjević koja izjavljuje: “Kada je Vukovar pao Ivan je bio u Borovu. Dospio je u Borovo Selo. Na svoju nesreću imao je žute cipele. (Poznate ZNG-e čizme! op. Davor Runtić). Očevici su mi pričali da je bio grubo ispitivan i saslušavan. U noći su ga pozvali sa još jednim čovjekom koji se zvao Jozo. Odvedeni su. Ljudi su te noći čuli užasne krikove. Ujutro se na kraju hodnika vidjela krv i polupane boce. Ljudi su uvjereni da su tu noć njih dvojicu ubili na vrlo svirep način”.
Završavajući ovu priču o sudbini Ivana Baranjeka ne mogu se oteti tome da ne mislim koji su to i kakvi ljudi koji mogu na tako svirep način oduzeti ljudski život i nastaviti svoj jadni život. Za kraj stavljam pjesmu Ivana Baranjeka “Rat i ptice” koja najbolje svjedoči da je on bio potpuno svjestan svoje sudbine i svoga kraja.
RAT I PTICE
Jedna je ptica kružila dugo
došla je druga ptica
Ti si stajao pred opnom ljudskog hrama
ptice su postale rat
Do tad si smatrao da je ljepše živjeti kao ptica
došla je treća ptica
i jedna je pala do tvojih nogu ranjena
Druge dvije ptice su nestale
Saginješ se
Da bi ranjenoj ptici spasio let
ona prhne i negdje u dvorištu padne
rastrgaju je psi
Davor Runtić (1941.) je jedan od najplodnijih pisaca knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pisanje temelji na osobnom iskustvu i istraživanju koje traje od 1991. godine, kada je djelovao kao ratni izvjestitelj i glasnogovornik Mile Dedakoviće – Jastreba i Vinka Vrbanca. Poslao je u Hinu više od 5.000 vijesti o Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Đakovu i bosanskoj Posavini, te mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
