Vinkovčanina Davora Runtića ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Donosimo četvrtu od tih priča, naslovljenu “Željko Kušić”.
…Sljedeći napad koji Kušić izdvaja je napad od 2. listopada, a koji ima cilj da se neprijatelj pomakne prema samom središtu grada Vukovara. Branitelji oskudijevaju minobacačkim minama i taj nedostatak se nadoknađuje srčanošću. Tada Zapovjedništvo obrane Vukovara traži rješenje, tako da se fronta razvuče i da se istočno od Vukovara otvore nova mjesta obrane, koja bi rasteretila sam Vukovar. U skupini koja dobiva zadatak da izađe kako god zna iz Vukovara jest i Željko Kušić. Cilj je probiti se do Iloka i otud uz pomoć ZNG koji je tamo, učine proboj prema Vukovaru, a da se ujedno na Goldšmitu uništi sve što bi oslabilo neprijatelja i što se može. Taj proboj iz Vukovara je prava drama, ali i pored svega izlaze i kreću se do Iloka onim putovima i selima gdje znaju da vojska i četnici nisu ušli. Kušić kaže: “Dolazimo u Ilok, ali se s njima ne možemo dogovoriti. Oni samo misle na predaju, i to civilne vlasti, dok ZNG misli kako se probiti van na slobodni dio. Nakon svega što smo vidjeli, odlučujemo se za povratak u Vukovar.”
Kako sam kroz niz godina zapisivao i ono što sam saznao o tome što sam čuo od suboraca ovih neponovljivih ljudi, što mi moji sugovornici nisu ispričali čekao sam priliku da mi Željko potvrdi istinitost priče. Prvo bilježim da je rođen 1972. godine u Sotinu, a kada je dobio poziv 18. lipnja 1991. godine da se javi u “maršalku” u Zagrebu na odsluženje vojnog roka, on nije ni trenutka dvojio što zapravo treba učiniti. Postaje tri dana prije toga roka pripadnik četvrte bojne treće brigade ZNG tada smještene na njemu nedalekom Opatovcu. Dakle proći će kvalitetnu obuku koju su vodili budući generali HV Ante Roso i Miljenko Filipović, obadvojica profesionalci, koji su došli pomoći svojoj domovini iz francuske Legije stranaca. Da su dobro pripremljeni, a Željko ističe ono što ih je naučio Stipe iz Prozora, pokazali su u izbacivanje, tzv. JNA i njenih paravojnika, koji su regrutirani među domaćim Srbima, iz rubnih dijelova Borovo naselja početkom srpnja 1991. godine.
Dok smo razgovarali u zapovjedništvu, gdje je bio dežurni časnik, primijetio sam da mu se obraćaju vojnički i s poštovanjem koje nije umjetno već iskreno, a može se steći samo u ratnim prilikama. Pričao mi je o pogibiji svojih suboraca i tim teškim trenutcima kada je sve već jasno i sigurno da se neće rat zaustaviti na pogibiji nekoliko golobradih mladića. Željko posebno ističe pogibiju Dražena Luketića – Dražice, koji gine u gotovo mitskom boju u obrani Doma tehnike, njegovog nerazdvojnog prijatelja iz Sotina. Nije mi zaboravio reći kako su se tu istaknuli Vinkovčani koji su stizali, do pada Marinaca u redovnim smjenama. Kada mi govori o tom događaju vidljivo je uzbuđen no želja da to kaže je prelomila osjećaje i on mi prvo objašnjava da se ne dovodi u pitanje odlazak na sahranu u Sotin, ali uz veliku pažnju da se ne oslabe položaji. Sve je dogovoreno i odobreno od zapovjednika Ivice Arbanasa!
Za pogibiju prijatelja Dražice, Željko će doznati od Zlatka Krainovića, koji ne bez razloga nosi nadimak Brzi i kratko mi kaže: “Pao mi je mrak na oči, kada sam to čuo, no nemam vremena za žalovanje, jer su nas silovito napadali iz Borova Sela. Jedino što nas je sve skupa dizalo bila je vijest da su ih naši, predvođeni Franjom Kračkom – Bradom, razbili na Domu tehnike i primorali da se podvijena repa vrate na početne položaje”. Pred odlazak na sahranu odbiti će još jedan napad neprijatelja koji je usmjeren na položaj “Kod Slona” o čemu Željko Kušić kaže: “Kao obično oni prvo tuku svim što imaju a onda oprezno krenu. Vidim da iz Borova Sela cestom kreće jedan tenk, a iza njega dva oklopna transportera. Razmak izmađu tenka i transportera je nekih 150 metara i mi sve mirno promatramo a posebno je smiren naš zapovjednik Pero Perić. Mi smo kao uvijek u zaklonu i uz mene je jedan gardist koji ima ruski protuoklopni raketni bacač,” RPG – 7″. Vidim da se on koleba i ja mu kažem da mi da tu napravu a vidim i da se koleba i njihovo pješaštvo jer su imali od ranije loša iskustva”. Zna da ne smije sam donijeti odluku pa pita zapovjednika Perića koji mu daje znak da može. Odmah kreće, za njim ide Miroslav Čordaš da mu drži odstupnicu. Nišani i puca s udaljenosti od oko 200 metara, čini to potpuno smireno u mislima da je to prilika da osveti Dražicu. Kaže mi: “Kada sam ispalio, mislio sam da neće biti ništa, ali ću ih barem zastrašiti i oni će se povući. Vidio sam kada sam gađao da je tenk stao i da i on puca. Pogodio sam ga i vidim crni gusti dim, a kraj nas je pala jedna granata i više nisam vidio ništa, no kada me je Čordaš počeo grliti bilo mi je jasno da sam učinio ono što treba”. Odmah mijenjaju svoj položaj držeći se strogo pravila i prvo što vidi to je da se pješaštvo razbježalo i da iz tenka izvlače beživotne okrvavljene ljude. Željko priznaje da mu nije bilo svejedno i da ga je to potreslo a zapovjednik Perić ga tješi riječima da se mora sjetiti da time spašava svoje suborce i civile.
Na sahranu odlaze u Sotin iz Borova naselja praktično iz borbe, a doći do Sotina nije bila nikakva šetnja, jer neprijatelj stalno djeluje i samo onaj koji dobro pozna područje u stanju je pronaći siguran put. Uspijeva stići u Sotin i vidjeti pokojnog prijatelja, pomoliti se za njegovu dušu no zbog stalnih napada zrakoplova koji tuku i samo groblje, sahrana nije moguća. Kako stižu stalni pozivi da se vrate u Borovo Naselje on poslušno i odgovorno prihvaća poziv. To je vrijeme stalne trke i promjene položaja, a on i njegovi su tu da zatvore mjesto prodora neprijatelja i da vrate izgubljeni položaj. Svaki sat, a ne samo svaki dan je novi izazov i novi položaj pa će proći sve dijelove obrane Vukovara a javlja se uvijek dragovoljno pa i u prilici kada su išli pomoći u Đeletovce. Sve su to mladi ljudi i to oni koji su puštali dugu kosu, imali minđuše u ušima, i za koje su stariji govorili da od njh nikada neće biti ništa.
Vraćam se na početak ove priče i zadatku kojeg su dobili od Mile Dedakovića – Jastreba za otvaranje nove bojišnice istočno od Vukovara. U toj skupini koja se vraća sa ciljem da uđe u Vukovar su Franjo Kračak – Brada, Zdenko Prokop – Mina, Damir Ivančić, Željka Radić, Željko Kušić i još neki iz prve brigade ZNG koji su htjeli ući u Vukovar kao ispomoć obrani. Kod Opatovca su otkriveni i napadnuti, pa se ovi iz Prve brigade i Zdenko Prokop – Mina odlučuju na proboj prema Nijemcima, u čemu će uspjeti. Željko i njegova skupina bit će opkoljena kod Vučedola i ne mogu nikuda. Prebacuju se na Orlov otok na Dunavu i tu žive u vikendicama. Probat će više puta i na više načina ući u Vukovar, ali kuda god krenu, naiđu na neprobojni zid neprijateljskog okruženja grada. Jedina mogućnost je prijeći Dunav na vojvođansku stranu i to će učiniti.
Na Vučedolu su tolike neprijateljske snage da je to jeza i pogledati. Naši ulaze među njih i gledaju ih s 10 metara. Najmanje je tisuću pješaka po Željkovu mišljenju, a 15 tenkova je temeljito ukopano. Drugih je topničkih i raketnih oružja kao u priči. Franjo i Damir odlaze u izviđanje. Preplivat će Dunav, a uspjeli su ukrasti čamac. Taj čamac će biti zlata vrijedan za prebacivanje. Prvo će prijeći Damir i Željka i dat će znak baterijom da su prešli. Damir će uspjeti doći do Subotice. Oni imaju veće izglede jer su u civilu. Druga skupina su Kračak, Kušić i Zlatko Milanović. Dočekuju ih i Željka im kaže da nema vojske i da se može proći. No, čim su krenuli otkriva ih vojna patrola i otvara vatru. Nastaje bježanje, što je normalno, i skupina se raspada. Zlatko i Željko bježe na jednu, a Brada i Željka na drugu stranu.
Zlatko i Željko kreću se šumom i doći će u selo Plavna. Iznemogli i gladni dolaze u trgovinu da kupe nešto za jelo i cigarete i nakon kupovine kreću prečicama u selo Bođane. Tu su zalutali i krenuli očito krivim putem, a tada ih presreće specijalna policija. Željko je kombinirano obučen: dio uniforme je od JNA a dio ZNG. Tu ih opkoljavaju. Jedini je izbor predaja. Pretresaju Željka, no ne nalaze mu pištolj. Dovode ih u Bač i tu će se Željko pokušati izvući, jer računa da ima pištolj. Međutim, nema takve prilike. Nakon tri i pol sata batinanja nalaze mu pištolj. Cijelo je vrijeme vezanih ruku. “Imali su me na popisu kao aktivnog člana ‘paravojnih jedinica’ – čak su imali i moju fotografiju u maskirnoj odori. Nikako mi nije jasno kako je to dospjelo do njih, i to ne samo moja fotografija nego i od svih nas koji smo bili na pustari Opatovac”, kaže Željko.
Odvest će njega i Zlatka Milanovića u Novi Sad i tu su onda detaljne pretrage i ispitivanja. Ispitivanja vrše visoki oficiri propale vojske, a premlaćivanje vojna policija. Paralelno ih ispituju iz tzv. Saveznog MUP – a. Pitanja su vezana za djelovanje HDZ – a, ZNG – a, o tijeku borbi u Vukovaru i što se događalo. Ovim ispitivačima palo je na pamet da su oni došli tu na vojvođansku stranu da izvrše diverzije. Našli su i eksploziv gdje su naši ostavili, ali Željko tvrdi da oni nisu imali ni takvu zapovijed ni takve namjere. Njima je samo jedan cilj bio na pameti, a to je ući u Vukovar.
Nakon tri dana ispitivanja u Novom Sadu šalju ih u vojarnu Paragovo. Tu će uskoro biti dopremljen i Brada, kojega su uhvatili nekoliko dana poslije njih, ali na hrvatskoj strani Dunava. U toj vojarni Paragovo kod Srijemske Kamenice dobit će prave batine, kako Željko kaže, “rasturali su nas”. To je centar za obuku i mobilizaciju onih koji idu na frontu ili se vraćaju s fronte na odmor. Tu će dolaziti najgora četnička ološ i oni se uvijek uključuju u premlaćivanje uz optužbe: “`Vi ste nam pobili prijatelje na Sajmištu”. Tu će prijeki vojni sud proglasiti Željka Kušića krivim i osuditi ga na smrt strijeljanjem. Izvode ga i pitaju da li da mu vežu oči i Željko to odbije. Stroj za strijeljanje diže puške i ciljaju. Pali! Oni pale, ali se ništa nije dogodilo. Tada Željko shvaća da je to metoda zastrašivanja i pritiska da se iznudi neko priznanje. Može se reći i da su se oni na taj način zabavljali. Kažu Željku: “Ovaj put nije, ali to će te ionako prije ili kasnije snaći,” i dodaju, “sada nam još trebaš”.
Potpukovnik koji ga ispituje svaki put kaže da ga ne smiju tući, no oni ga svaki put tuku kao da im nije ništa rekao, pa se i to može tumačiti kao dio igre. Uskoro nakon ovoga lažnog strijeljanja odvode Željka i Bradu u Istražni vojni zatvor u Beogradu. No, nakon nekog vremena vraćaju ih u Begejce kod Zrenjanina. Tu će Željko zateći oca i majku, koji su također u logoru. “Njih su zarobili 15. listopada kađ je pao Sotin. Uspio sam malo s njima razgovarati. Najvažnije im je bilo da me vide živa. Rekli su mi da su ih ispitivali zbog mene”, kaže Željko i nastavlja, ”najekstremniji su u mom Sotinu bili Željko Mijakovac, Milan Opačić, Žika Opačić, Dušan i Ilija Drača, Ico Torbica, a to je onaj što je pokazivao koju hrvatsku kuću trebaju tući tenkovi i kojega Hrvata u Sotinu treba zaklati. Tu je i Lale Tošić.”
Roditelji će izaći u razmjeni u dvanaestom mjesecu no prije toga Damira, Bradu, Željka, Željku i Boru Vukojevića odvode natrag u Vojnoistražni zatvor u Beograd. Tu se nastavlja dugotrajno ispitivanje i nastoje ih stalno sakriti od Crvenoga križa i drugih humanitarnih i međunarodnih organizacija. Ipak će ih Crveni križ uspjeti u Beogradu uvesti u popis zarobljenih. U Beogradu će biti sastavljena opširna optužnica u kojoj se kaže da su optuženi za ubijanje srpskih vojnika, uništavanje tehnike JNA, a što je najgore, optužuju ih za rušenje i razaranje Vukovara. U razmjenu idu 14. kolovoza 1992. godine, a u odsutnosti sud ih osuđuje, iako su na slobodi u svojoj domovini Hrvatskoj. Neka se vidi da sva istraga nije uzalud vođena.
Nakon što je ova priča objavljena, sreo sam Željka Kušića, i dalje punog snage i energije, no na štakama, i vidim da je bez noge. Ispričao mi je nevjerojatnu priču o gubitku noge u vrijeme kada se očekivalo da će se krenuti u oslobađanje Vukovara. Riječ je o običnoj prepirci s jednim od branitelja iz 10. vukovarske domobranske pukovnije zbog prodaje automobila i plaćanja istog. Bez ikakve potrebe i pravog razloga, u toj prepirci u nogu mu je pucao taj branitelj. Teško je ranjen, i to tako da mu se noga nije mogla spasiti.
Ovdje sam dužan reći i to da u ovoj priči često spominjani Franjo Kračak – Brada, koji je za života postao legenda obrane Vukovara i njegove okolice, danas nije više živ. Kada pročitate ponovno njegovu priču u knjizi Junaci Domovinskog rata, knjiga druga, bit će Vam potpuno jasno zašto ga više nema među živima.
Davor Runtić (1941.) je jedan od najplodnijih pisaca knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pisanje temelji na osobnom iskustvu i istraživanju koje traje od 1991. godine, kada je djelovao kao ratni izvjestitelj i glasnogovornik Mile Dedakoviće – Jastreba i Vinka Vrbanca. Poslao je u Hinu više od 5.000 vijesti o Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Đakovu i bosanskoj Posavini, te mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
