Kada se govori o Šokcima, bez sumnje je jedna od karakteristika šokačkog stanovništva ikavica, odnosno ikavski govor. Hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar i povjesničar Vladimir Rem u djelu „Tko su Šokci” navodi kako su međutim, mnoge migracije, počevši od masovnih seoba iz Bosne u savsko-dravsko međurječje, a potom iz Hercegovine, Like, Dalmacije i drugih krajeva, dovele do promjena u strukturi stanovništva.
A s tim u vezi došlo je i do ukrštavanja, pa i uzajamnog prožimanja, raznih govornih varijanti, tvrdi Rem dodajući kako je tako npr. u kraju oko Vukovara, Vinkovaca i Županje zabilježen proces „gdje stari ikavci nesvjesno primaju ekavštinu koja prodire iz Srijema” (Stjepan Pavičić u djelu „Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja u Slavoniji”, 1953.).
Upravo na akademika Pavičića, rođenog inače u Vinkovcima, poziva se i književnica i književna znanstvenica, također Vinkovčanka, dr. sc. Vlasta Markasović koja se bavi posebice književnim i znanstvenim radom s naglaskom na govor i običaje Šokadije i Slavonije.
„Stjepan Pavičić je predvidio da će se dolaskom useljenika u Vinkovce nakon Drugog svjetskog rata izmiješati govori te da će nestati autohtoni šokački govor koji je u Vinkovcima ikavski govor i to se i dogodilo. Pod utjecajem standardnog jezika i doseljenika iz raznih krajeva Hrvatske, izgubio se izvorni ikavski govor i nastao je ovaj jekavski, kojim sada govore. Međutim, elemenata toga ikavskog govora ima u njihovom govoru još uvijek, ne radi se samo o refleksu jat u ikavici nego i o leksikonu, sintaksi, fonologiji, ima tuđica, germanizama, hungarizama pa i talijanizama koji su se zadržali do današnjeg dana. Ali, vinkovački Šokci sada više ne govore ikavicom, neko ijekavicom s tek ponekim elementima ikavskog govora”, kaže ova Vinkovčanka, dugogodišnja urednica časopisa „Kolivka” Vinkovačkih šokačkih rodova, čiji je i sama član.
”Lokalni govori su praktički izumrli i može ih se još čuti u selima i to kod starijeg stanovništva”, zaključuje Markasović navodeći kako u Vinkovcima postoji i manifestacija „Šokačka rič” koja jako pridonosi očuvanju ikavice posebice kod djece i mladih, a koje se potiče da pišu i interpretiraju tekstove na ikavici i ostalim lokalnim govorima naših sela. „U „Kolivki” i baš ove godine imamo dva rada na ikavici koja su napisali odrasli ljudi, ne djeca. Znači, još postoje ljudi koji poznaju taj govor., iako ih je, mora se priznati, sve manje”, napominje Vlasta Markasović.
Kaže i kako se književna djela na ikavici najviše pišu u Vojvodini, a u našoj, Vukovarsko-srijemskoj županiji postoji i „Sijelo pučkih pisaca” u Đeletovcima gdje se također njeguje dijalekt. „Što se tiče književnosti ja pišem na ikavici i to pjesme, ali one nisu u maniri pučkog pjesništva nego slobodnog stiha i pišem ih govorom koji sam naučila 70-tih godina od bake koja je podrijetlom iz Mikanovaca”, dodaje navodeći kako je primjerice u Zagorju zagorski „kaj” neupitan, ali kod nas se dijalekt izgubio. A zašto? „Zato što se, između ostalog, u školi djeci kod nas nije dopuštalo da govore lokalnim govorom. Govoriti ikavicu značilo je nešto loše. Učinjena je tada velika šteta”, mišljenja je ova stručnjakinja za hrvatski jezik i jezikoslovlje dodajući kako je ikavici „presudila” i politika, nacionalizacija zemlje…
„Ljudi su preko noći ostajali bez njiva i pašnjaka, tjerali su ih da idu u seljačke zadruge, oni koji su imali više zemlje bili su proglašeni kulacima, neki su morali i ići na prisilni rad i sve je to ostavilo traga i na očuvanju jezika i govora. Nacionalni naboj je buknuo nakon Domovinskog rata kroz tamburašku glazbu, popularnost narodne nošnje, očuvanje tradicijskih predmeta, ali čini se da je sve to nedovoljno kako bi se stvari, bar što se tiče jezika, postavile na bolje”, kaže Vlasta Markasović koja je aktivna na brojnim područjima očuvanja hrvatskog jezika te je tako surađivala i s tjednikom za kulturu „Hrvatsko slovo”, pišući kolumnu Dnevnik: dr. sc. Vlasta Markasović u kojoj je prije dvije godine napisala i slijedeće:
„”Ni me stra”. Tako glasi dio stiha pjesme moga slavnog sugrađanina Vanje Radauša, kipara, slikara i grafičara, ali i pjesnika, čiju sam opsežnu književnu ostavštinu, mahom rukopisnu, imala priliku proučavati. Napisao je Radauš ove stihove slavonskim dijalektom, kao zaljubljenik u Šokadiju. Davnih dana nas ispravljahu učitelji u školi: “Drago dijete, ne kaže se ‘ni mi je dobro’, nego ,nije mi dobro’“ i sl. I bili su u tome nastojanju upravljanja na put književnoga jezika vrlo uporni. Danas se pitam, nije li u tome imala prste i onodobna politika. Stari šokački govori, posebice ikavski, gotovo su izumrli. Suzbijanje dijalektalnog govora je atak na sloterdijskovsku konstataciju da „doći na svijet“ znači „dospjeti u jezik“, kao i na Wittgensteinovu definiciju čovjeka kao „jezične životinje“, pri čemu je dijalekt naš protojezik, naš primarni oblik jezične egzistencije.”
A doprinos spašavanju šokačke ikavice, ova Vinkovčanka daje vlastitim primjerom, pisanjem pjesmama upravo na ikavici. Tekst završavam s nekoliko njih, po izboru same autorice. Početni stihovi pjesme „Durat” možda nose i najbolju poruku što činiti s šokačkim govorom, koji definitivno izumire, u vremenu koje, čini se, nije na strani očuvanja jezične šokačke baštine. Durat, durat i izdurat.
Durat
Durat, durat
i izdurat
kacu mraka
uborak šutnje
kabov praznine
Durat, durat
i izdurat
njivu samoće
nebo tjeskobe
šumu bola
Durat, durat
i izdurat
Pivat suncu
Poljubit sunce
u obraz
u vršiki rušta
u njivi suncokreta
u toploj prašini lenije
Sigrat se sa suncem
ko s ditetom
Lovit sunce
rukama
i tiskat svitlo
među očima
Pivat suncu
Nova pisma
Polako
nadolaze riči
iza zaklenite
kapije noći
Pojavljuju
se razsanite
i razdanite
Riči
okupane i
umite
pa mi govore
novu pismu
Od povoja do pokrova
Od povoja do pokrova
putujem
Nigdi ne sustanem
Niko me ne dočika
Nigdi ne stajem
sam putujem, landram,
otilazim
Od povoja do pokrova
Ž.D.
