Postoji li bolji način za upoznati Slavoniju nego kroz tradiciju? Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena. Mudra je to kineska izreka koja zorno svjedoči o važnosti čuvanja i zaštite svega onoga što jesmo, ali i onoga što, s koljena na koljeno, prenose generacije jer, upravo nam nematerijalna kulturna baština pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta, promičući poštovanje za raznolikost, ali i ljudsku kreativnost, kaže Simonida Tarbuk u kolumni za slavonski.hr navodeći kako je u tom smislu nematerijalna kulturna baština i životno i identifikacijski, poput imaginarnog muzeja uspomena jedne nacije, dio identiteta zajednice, vezan uz njenu sadašnjost, njenu prošlost, ali i budućnost.
I mada o očuvanju nematerijalne kuturne baštine na svjetskoj razini formalno brine UNESCO, ukoliko ta baština nije zapisana u srcu i memoriji nacije, ukoliko nije čuvana i održavana poput života samog, nestala bi zauvijek. I baš stoga, želeći sačuvati sve ono što jesmo, ali i što smo bili, vlastiti identitet i kontinuitet, želeći osvijestiti bogatstvo i vrijednost još uvijek žive i prisutne tradicije, vjerujući u edukativnu ulogu medija, koristeći pri tom jezik i tekst, vrijeme je za putovanje prostorima nematerijalne kulturne baštine. Jer, samo se tako, izvlačeći je od zaborava, čuva i prošlost zauvijek spremljena u bakinoj škrinji. Koristeći pomoć stručnjaka, ali i brojnih amatera- entuzijasta, „kopajući“ po starim molitvenicima i običajima predaka, crkvenim pjesmama i folkloru.
Jezik kao esencija narodna, ali i jedan od najvažnijih elemanata njegovog zajedništva, u tom je smislu priča za sebe. Posebna i sasvim jedinstvena priča. Jer, svaki jezik sa sobom donosi i kulturu svojih govornika, pa poštujući ga i čuvajući, čuvamo i kulturu zapisanu tim jezikom, ali i poštujemo njegove govornike. Zbog toga, slažu se i stručnjaci, uz spomenute vrijedne i zaštićene starošokačke dijalekte, posebno nam valja čuvati i naše ča, kaj, što, dijalekte koji nas puno više, nego li je to slučaj sa standardnim hrvatskim jezikom, čini onim što jesmo. Jer, čuvajući jezik, čuvamo i sve običaje, navike, znanja i vještine, izvedbe i izričaje, instrumente i rukotvorine, ali i ponašanja s kojim ljudi i zajednica odrastaju i žive. Riječ je o našem identitetu i kontinuitetu, esenciji koja, možda nije vidljiva i opipljiva, esenciji koja se ne može tek tako restaurirati, ali i esenciji koju je, uz stalno prenošenje s generacije na generaciju, itekako moguće otrgnuti od zaborava, sačuvati i oživjeti. Baš kao što je to učinjeno najprije s bećarcem, a potom i sa arhaičnim govorima sela Siče i Stari Perkovci . Jer, jezik kulturne baštine je uvijek uzvišeniji , širi i dublji od bilo kakvih ideoloških klišea. On spaja našu prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremenost, dijalekt i standard, pa čuvajući jezik, čuvajući baštinu, čuvamo i sve ono što jesmo. Sanjajući, pri tom, razmišljajući, i divaneći šokački…, poručuje Tarbuk.
A što o povijesti šokačkog govora uzrokovanog raznim osvajačima, o Šokcu kao osobi, šokačkim divanima, šokačkoj duši i stvaralaštvu na šokačkom govoru misli Ivan Abibović, pjesnik, pisac, član Udruge zavičajnih pisaca i slikara Matko Peić i KUD-a Požeška dolina, možete poslušati na priloženoj poveznici.
(1) LAGANINI FM POŽEGA-KULERI 08.10.2020.-IVAN ABIBOVIC ŠOKAČKI GOVOR – YouTube
A. Kunst
