Mijo Vrkašević: Priča deseta iz nove knjige Davora Runtića radnog naslova”77 priča o ratu”

Foto: Đuro Karalić

Nakon što je tri mjeseca obrana Đeletovaca zadavala velike probleme neprijatelju i njegovim kolonama, koje su se od kraja lipnja 1991. godine postupno približavale Vukovaru, sve se ipak završilo gubitkom ovog mjesta hrvatske junačke obrane. Toj junačkoj obrani svakako je doprinos dala odvažnost onih koji su znali da brane svoje ali i znanje, smirenost i autoritet kojeg je imao zapovjednik obrane, nešto stariji od većine branitelja, Mijo Vrkašević.

Vrkašević je predvidio rasplet situacije i na vrijeme pripremio odstupnicu prema Nijemcima i siguran izlazak nepotrebnih za borbu kad stvari krenu nepovratno loše. Nije se neprijatelj tako lako dokopao Đeletovaca i ostao je tu bez brojnih vojnika ali i tehnike pa kada je konačno uspio objavio je da je “konačno oslobodio srpske Đeletovce”. Oni koji su ostali ili nisu na vrijeme uspjeli izaći osjetili su na svojoj koži što znaći krvavi pir “osloboditelja”. Prema ranijem dogovoru svi su branitelji imali pravo izvesti svoje najbliže na sigurno no Vrkašević je sve upozorio da je njihov novi položaj obrana sela Nijemci i da su oni od početka pripadnici 109. vinkovačke brigade ZNG. Nitko, pa ni Mijo Vrkašević, nije ni slutio da će upravo njegovi suborci odigrati jedno od najvažnijih uloga u zaustavljanju neprijatelja ispred sela Komletinci čime je zaustavljen posljednji juriš na hrvatsku zemlju. Naravno da su se svi pripadnici đeletovačke satnije vratili i prijavili se zapovjedniku da su izvršili zapovijed.

Cijeli listopad i gotovo polovica studenog svi branitelji ovoga područja čvrsto su držali položaje uglavnom na desnoj obali Bosuta. Situacija u Nijemcima će se ozbiljno pogoršati 14. studenog uvečer kada smo ostali bez dijela Nijemaca, na lijevoj obali. Dio snaga će se i iz samih Nijemaca povući, pa Mijo donosi
odluku da sve one iz logistike i kuhinje, pošalje u Komletince što je razumana odluka. Ostaje sa 80 ljudi i dalje na svojim položajima. Prate sve što se dogada i očekuju neprijatelja. Pojavljuje se neprijateljski helikopter, koji dolazi od šume Bradarica, držeći se korita Bosuta. “Naš Mirko Šikić otvara vatru iz
strojnice,” kaže Mijo, “i pogađa ga. Svega ga je izbušio i on se negdje kod Banovaca srušio.”
Kada su neprijateljski tenkovi ušli u Nijemce iz smjera Podgrađa, Mijo je povukao Đeletovčane držeći se kanala uz Bosut, prema Komletincima. Tako nastavljaju svoju borbu na trećem mjestu. Nakon svih teških okolnosti u kojima su se našli Komletinci, smjestit će se u dvije velike kuće i tu će ponovo uspostaviti i svoju kuhinju. Područje odgovornosti u Komletincima im je ponovo na Bosutu, no ovaj put izvan sela lijevo od ceste Komletinci – Nijemci. Preciznije, od partizanskog groblja prema Bosutu do Perinog salaša. Preko Bosuta su im na pogledu Orolički paktovi i šuma Bradarica. Udaljeni su od Komletinaca tri do četiri kilometra.

Sve je pokazivalo da su ozbiljna i disciplinirana postrojba koja ima u Miji Vrkaševiću zapovjednika koji ne mora povisivati ton da bi ga se slušalo. Stvoreno je povjerenje koje je moguće stvoriti samo u situacijama kada se svakodnevno bori za život i kada je svačiji život vezan uz onoga tko ti se nalazi lijevo ili desno u rovu. U trenucima gubitka Nijemaca, najvažnija je činjenica da je neprijatelj stao, no to nikako ne znači da neće ponovo pokušati krenuti. Toga su iskusni branitelji Đeletovaca i te kako svjesni. Početkom prosinca Đeletovčani su već imali iskopane obrambene položaje povezane rovovima i kanalima. Napravili su tri obrambene linije međusobno povezane tako da se mogu neprimjetno premještati. Najveći je problem ovih položaja udaljenost od Komletinaca, a Mijo ustraje na tome da njegovi desni susjedi moraju biti povezani tako da će biti uvijek zajedno u zadnjim rovovima. Topnički udari na Komletince su svakodnevni a vrlo često su Đeletovčani prelazili preko Bosuta postavljajući mine na mjesta gdje su primijetili da neprijatelj prolazi. Vrkašević mi o tome kaže: “Već su počeli Mirku Šikiću, koji će kasnije biti u osiguranju predsjednika dr. Franje Tuđmana, govoriti kako to nema smisla, a onda je jedno njihovo vozilo sa zapovjednicima naišao na mine”. Poslije toga se moglo čuti na Radio Šidu opravdanje za ovu pogibiju. Tvrdili su da su velike ustaške snage izvršile presretanje njihovih oficira koji su onda u neravnopravnoj borbi izginuli.

Kada je skupina HOS-a s Tomislavom Madijem napravila jednu uspješnu akciju u Donjem Novom Selu, 2. prosinca, moglo se očekivati da će doći do neprijateljskog odgovora. Odgovor će uslijediti sljedeći dan i to na položaje Đeletovčana gdje je neprijatelj izveo jak napad. Očito je da su to izveli specijalci, jer su uspjeli doći tako da su na 20 do 30 metara do naših položaja donijeli eksploziv. Đeletovčanima je bilo nešto sumnjivo u toj zimskoj noći punoj magle, pa su u smjeru neprijatelja otvorili jaku vatru. Sutradan će tu naći krvave tragove i zavoje, pa i oružje, ali niti jednog poginulog. Kako je očito da se nešto ozbiljno sprema, Mijo je inače iz opreza u komuniciranju na položaju i sa selom koristio tekliće, odluka je da se s prvih položaja premjeste na druge. Kako ima na položajima dobrim dijelom mlade ljude, gotovo dječake, poput Mirka Križanovića, Dragana Stevića i Marijana Farago, koji su završili tek treći razred srednje škole, on smatra da će puno više učiniti ako neprijatelj najprije udari u prazno. Tog jutra, 4. prosinca dolazi mu teklić Farago i kaže da su kod Perinog salaša napadnuti. Odmah kreće s tri desetine u pomoć. Borba je
već trajala, a neprijatelj je dočekan jakom vatrom i ne obazirući se na poginule pokušava proći naprijed. Očito je da im je jako stalo da tu probiju. Mijo juri svojima bojeći se za te mlade ljude. Jedna skupina, kasnije će se utvrditi, niških specijalaca i “belih orlova” sa đeletovačkog groblja istrošila je svu silu streljiva i
granata na prve položaje koje su Đeletovčani napustili. Misleći da su naše sve pobili, samouvjereno su krenuli i tada je proradila naša druga linija, koja nije imala nikakvih gubitaka. Kod neprijatelja je u tom trenutku došlo do kolebanja, a kada se to dogodi nema te vojske koja može postići uspjeh. U ovom slučaju zapovjednik đeletovačke satnije, Mijo Vrkašević nije imao sreće.

Dok dolazi s pomoći pogađa ga neprijateljski snajper u natkoljenicu i teško ga ranjava. Sretan, iako je to nevjerojatno, i ponosan na svoje, jer je očito da su uspjeli, nije osjećao nikakav strah. Poziva svoje i izdaje zapovijed da idu na položaje i da ne puštaju nikoga da se probije prema Komletincima. Ne želi da mu bilo tko pomogne, jer smatra da je svaki čovjek potreban za borbu. Kaže im da se rašire po kanalima i da idu naprijed. Preko hlača zavojem steže nogu iznad rane da zaustavi krvarenje i kreće prema selu Komletinci držeći se zaklona. Prelazi preko jednog kanala pužući po ledu, no led se slomio i on upada u vodu iz koje
će se zadnjim atomima snage izvući. Počinje se gubiti i tada nailaze trojica njegovih koje je dan ranije pustio na odmor u Županju. Oni čim su se vratili i čuli što se događa pojurili su prema mjestu borbe. Pomažu mu da dođe do ambulante 105. bjelovarske brigade koja je imala smještaj u Privlaci. Dok mu pomažu on moli Boga ne za sebe, čak nudi Bogu svoj život, samo da mu nitko od ljudi ne pogine. Stvarnost je takva da nitko nije stradao taj dan, osim Mije, a Bog je tako htio da i on ostane živ uza sve što je prošao. Ostao je da nam posvjedoči pravu istinu o onome što se dogodilo na Bosutu kod Komletinaca 4. prosinca 1991. godine.

Kasnije će mu njegovi Đeletovčani referirati da je nađeno 40 poginulih “belih orlova” i veći broj drugih
neprijatelja. Uz poginule, neprijatelj je ostavio i streljiva i oružja, tako da se deletovačka satnija znatno ojačala. Dobila je od neprijatelja značajnu logističku potporu. Od zapovjednika 105. bjelovarske brigade dobit će cijela satnija pohvalu, koja je pročitana pred svim postrojbama. Do 15. travnja 1992. godine
Mijo Vrkašević se nalazi u bolnici u Varaždinskim Toplicama na rehabilitaciji. Tražit će da mu se upiše samo 20% invalidnosti, da bi se mogao vratiti u postrojbu. Vratio se u 109. vinkovačku brigadu i bavi se humanitarnim poslom, vodeći fond “Hrvatski vojnik”. Kada smo razgovarali čekao je već šest mjeseci rješenje za mirovinu kao 70% invalid i nije se ni na što tužio. Živi za dan kada će se vratiti u svoje Đeletovce, koji su u jako teškom stanju i gdje će trebati njegova moralna snaga da se sve obnovi i da se ljudi vrate.

Miji Vrkaševiću se ispunila životna želja, jer se nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja vratio u svoje Đeletovce. Vodit će opet brigu o svojim Đeletovčanima da se selo koje je do temelja razoreno
obnovi. Obnovljena je i njegova kuća i to je jedna od najljepših kuća u dijelu Đeletovaca prema Nijemcima. Živi tu sa svojom brojnom obitelji i svaki put kada se sretnemo, na njegovom je licu široki osmijeh. Iako o tome više ne govorimo i ne spominjemo ono što se dogodilo, znamo da je tome selu i
njegovim žiteljima učinjeno veliko zlo samo zato jer su Hrvati i katolici.

Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.