BAPSKA, “Dunav, Drava i na jugu Sava, medju njima Slavonija spava, od Ilove pa do male Bapske, Slavonijo, biseru Hrvatske”, stihovi su dobro poznate pjesme Najboljih hrvatskih tamburaša “Slavonijo, biseru Hrvatske”, pjesme koja je osim glazbene matrice dala naznačiti, iako ne baš posve točno, i krajnje točke Slavonije, njezin početak i kraj, na jednoj strani Ilova, a na drugoj Bapska. Stiješnjena na obroncima Fruške gore, kada nogom kročite u to mjesto poznato prije svega po prapovjesenom lokalitetu Gradac, doista dobijete dojam kako se Bapska nalazi, ne na kraju Slavonije, već možda i svijeta. Grubo rečeno, ali ne i daleko od istine. Njezini stanovnici znaju reći kako su, nakon što se zatvorio prijelaz prema nedalekom srbijanskom gradiću Šidu od kojeg ih dijeli svega pet kilometara, postali mjestom gdje se autobusi okreću. Znači, gore ne može.
“Imamo oko 600 stanovnika, ako i toliko, a prije nas je bilo i do 2.000”, kazuje Bapčanin Anđelko Prokopec dodajući kako kako su se mladi uglavnom raselili, a u selu je ostalo staračko stanovništvo.
Podsjeća kako je prije Domovinskog rata Bapska bila među najbogatijim krajevima u bivšoj Jugoslaviji ali je rat sve preokrenio.
“Prije rata je bila opća otimačina, da tako kažem, za zemlju, za kuće, a danas je to sve moguće kupiti za budzašto. Za 10.000 eura u Bapskoj možete birati koju god kuću heće. A toliko košta i jutro zemlje”, priča.
Napominje kako je Bapčanima “rak rana” zatvoreni prijelaz prema Šidu.
“Kao du su namjerno htijeli da se iselimo odavde. I uspjevaju u tome. Rata nije ni trebalo biti jer je nas Hrvata na ovim prostorima ionako sve manje. Do Šida imamo svega nekoliko kilometara i što god nam je trebalo odeš tamo i kupiš. Sada nemamo gdje.U Iloku koji nam je najbliži ničega isto nema, pa smo prisiljeni potegnuti čak do Osijeka”, priča taj Bapčanin koji se bavi vinogradarstvom i vinarstvom od kojeg kojeg prehranjuje obitelj.
Ogorčen je na držvnu vlast koja, kao kaže, ništa ne čini ne bili potaknula obnovu života u Bapskoj tako da mjesto konstantno propada.
Na pitanje ima ima li izbjeglica, odgovara potvrdno dodajući kako međutim dalje od Bapske ne mogu.
Ogorčen je i njegov sumještanin Dragan Prokopec.
“Pola sela broji godine od pedeset prema gore, a druga polovica prema dolje, i tih drugih je sve manje”, priča dok sjedimo ispred trgovine u središtu mjesta nedaleko križanja “gdje se autobusi okreću”.
Na pitanje, što mlade može zadržati u Bapskoj odgovara odlučno – ništa! Po njegovim riječima, najveći broj Bapčana prje rata radio je u vukovarskom Borovu i iločkom Iteksu, a danas posla imaju samo oni koji imaju vlastitu zemlju pa je mogu obrađivati i na taj način nešto uprihodovati. Ostali su osuđeni na socijalnu pomoć države, kaže zaključivši kako je danas u Bapskoj više loše, nego dobro. Dok prolazim ulicama i sokacima Bapske, teško je ne primjetiti loše pločnike i staze, ceste koje bi valjalo zanoviti, a korov uz njih pokositi. Zato dah oduzimaju krivudavost ulica koje se čas uspinju, a čas spuštaju prema nekoj udolini, vijugaju lijevo i desno, onako kako ih teren fruškogorskih obronaka usmjerava. Dok prolazim pokraj mjesne gostionice “Grozd” sjetih se kako je upravo u njoj održano i nekoliko značajnih političkih skupova nacionalnog značenja. Tako je u tom objektu održana osnivačka skupština Hrvatske strake prava Dr. Ante Starčević, padali i uzdizali se pojedini političari. Nedaleko je i mjesna Župna crkva sv. Jurja te škola. I to je to. Zaboravljeni od svijeta, rekao bih naš narod. I ne spominje se Bapska samo u jednoj pjesmi, onoj sa početka teksta. Opjevana je i u nekim drugim pjesmama poput pjesme “Bapsko moja” i “Mi smo Bapčani”. A stihovi ove posljednje idu ovako: “Mi smo Bapčani, rođeni Hrvati. Došli smo te pozdraviti, odanost ti dati. Zagrebe, Zagrebe, kolijevko Hrvatska, pozdrave ti šalje naša draga Bapska”. Odanost su Bapčani odavno pokazali i iskazali, i Zagrebu, i Hrvatskoj. Njihova lojalnost nije upitna. Za lojalnost, i Zagreba, i Hrvatske prema Bapskoj, nisam međutim baš siguran.
