Zlatko Kopić rođen je 30. svibnja 1954. godine u Vukovaru u gradu kojeg je branio od bezumnih napada novo fašističke srbijanske vojske, koja je krila svoje namjere pod imenom tzv. JNA. Jedna od stotina tisuća granata kojima je uništavan njegov grad presudila je, pred njegovim stanom, Zlatku Kopiću 6. studenog 1991. godine. Sveprisutni Danijel Rehak mi je u jedno prilici za vrijeme jednog od mnogih naših susreta započeo priču o Zlatku i uputio me na njegovu suprugu od koje mogu čuti cjelovitu priču.
Supruga pokojnog Zlatka Kopića, Ljubica, rođena Subanović, govoreći o svom suprugu kaže: “Nogomet je bio njegov život”. A to potvrđuju i svi oni koji su ga poznavali. Zlatko se od djetinjstva bavio nogometom i razvio se u izvrsnog igrača, a uoči samoga rata postaje trener Hrvatskog nogometnog kluba Radnički u Borovu. Upisao je trenersku školu no rat nije dopustio da ju završi. Sedmogodišnja ljubav Zlatka i Ljubice okrunjena je 1980. brakom u kojem će dobiti kćeri Ivanu, 1981., i Martinu, 1984.
Zlatko se školovao u Vukovaru, a kao strojobravar zaposlio se u strojari Kombinata Borovo. Supruga je kao medicinska sestra radila u vukovarskoj bolnici, no u vrijeme rata radila je u pomoćnoj bolnici Borovo Commerce u radničkom naselju Borovo, odnosno u sustavu Kombinata Borovo. Zlatko se uključio u obranu nudeći svoju pomoć u onome što je najbolje znao, ali i u onome što je obrana Vukovara najviše trebala, a to je proizvodnja oružja.
Proizvodnja oružja je organizirana upravo u strojari gdje je Zlatko Kopić radio. Jedan od voditelja toga posla, Ivan Vučković, o tome kaže: “Oni koji su tu radili bili su ljudi od velikoga povjerenja. Mi smo od sredine rujna počeli proizvoditi minobacače, ali i sve drugo, poput puščanih dodataka za bacanje ručnih bomba, prozvanih ‘pijani ustaša’.” Najvažnija činjenica jest da se ovom proizvodnjom braniteljima podizao moral jer je bilo važno znati da u takvim uvjetima, u kakvim su bili Vukovar i Borovo naselje, postoji proizvodnja našega oružja.
Zlatko Kopić je svaki dan našao vremena kako bi se javio supruzi u pomoćnoj bolnici, a ona o tim susretima kaže: “Najčešće smo pričali o svojoj djeci koju smo krajem kolovoza smjestili kod rođaka u Donji Miholjac. Pričali smo i o prijateljima koji su poginuli i o onom što nas dvoje nismo mogli shvatiti da je uopće moguće da se sve to događa.”
I teško je shvatiti da je jednom nogometnom klubu, Hrvatskom nogometnom klubu Radnički, kojem je Zlatko Kopić bio trener, poginulo dvadeset i pet igrača, a iz kojeg se u obranu svoga grada uključilo gotovo njih stotinu različitih naraštaja. Tijekom rata, dok su još ginuli neki od njih, stvoren je dogovor i dano je obećanje da ih se nikada neće zaboraviti. Upravo zbog toga, zahvaljujući preživjelima, danas možemo vidjeti njihova imena na prelijepom kamenom spomeniku smještenom na prilazu nogometnom igralištu HNK Radnički u Kudeljarskoj ulici. Taj je spomenik vidljiv svima koji iz smjera Osijeka ulaze u Vukovar, a Daniel Rehak Mongol, predsjednik kluba, kaže: “To su naša vrata koja sve koji dolaze trebaju opomenuti i podsjetiti na ono što se ovdje dogodilo.” Daniel Rehak Mongol mi nabraja poginule igrače Hrvatskoga nogometnog kluba Radnički: prvi je poginuo Ivica Kapoši, 27. kolovoza, a u rujnu Vladimir Hincak, Luka Plečković, Josip Draganić i Mijo Jurčić. Tijekom listopada poginuo je Ante Marendić, a u studenom neposredno prije pada Vukovara Zlatko Kopić, Vlado Marović, Zvonimir Mijatović, Zvonimir Miljak i Luka Sablić. Poslije pada Borova i Vukovara ubijeni su Lovro Barbir, Željko Batarelo, Ante Bobeta, Miroslav Gojun, Đuro Jozičić, Zlatko Plazibat, Zvonko Radić, Milan Radivojević, Nikola Rašić, Tomislav Šestan, Stjepan Turkalj i Milan Vrgović. Do današnjega dana tijela Bobete, Gojuna, Jozičića, Miljka, Radića, Sablića, Šestana i Vrgovića nisu pronađena.
Ljubica Kopić doznala je da joj je suprug ranjen u napadu na strojaru 5. studenoga te da je odvezen u vukovarsku bolnicu. Sljedećeg dana obaviještena je da joj je suprug umro od posljedica ranjavanja. Zlatko Kopić je toga 5. studenoga, onako kako je to činio svaki dan, krenuo posjetiti suprugu u Borovo Commerce, no prije toga želio je provjeriti je li njihov stan još čitav. No, pred zgradom ga je na otvorenom pokosila netom ispaljena granata. Njegov klupski kolega Milivoj Putnik, sjećajući se smrti Zlatka Kopića, kaže: “Gotovo svi naši bivši članovi srcem su se uključili u obranu, a ginuli su na različite načine i na različitim mjestima. Ante Marendić je prije početka rata bio na radu u Njemačkoj, no čim je počelo, vratio se braniti Vukovar; poginuo je u listopadu. Vladimira Hincaka ubio je neprijateljski snajperist na položaju, a Ivana Kunca su ubili u logoru Stajićevo. Nestajali su tako naši najbolji članovi koji nisu dočekali ovo što imamo danas, no bez obzira na sve, kad bismo opet bili u opasnosti, ja bih se ponovno uključio.”
Današnji članovi HNK Radnički iz Borova, točnije iz Kudeljarske ulice bb, nisu se zahvalili svojim poginulim suigračima i suborcima samo spomenikom čiji je autor Nenad Lešina, nego i time što su na izvanredan način povezali Domovinu za čiju su se slobodu borili, odnosno Vukovar i Split. Naime, donator spomenika je Luka Markić iz Doca Donjeg kod Splita i njegov brat Damir Darko Markić. Veličanstveni spomenik – kamenu gromadu od petnaest tona – besplatno je u Vukovar prevezao Mario Pavić, vlasnik tvrtke Cetina – Pavić.
Prigodom otkrivanja spomenika, predsjednik kluba Daniel Rehak Mongol zahvalio je i mnogima iz Splita koji su isto tako pridonijeli ovom zajedničkom djelu i pokazali da sve nije bilo uzalud.
Tako je ime Zlatka Kopića i još dvadeset i četvorice njegovih suigrača i suboraca iz HNK Radnički trajno uklesano na spomenik, no ostaje pitanje što s onih još nekoliko tisuća koji su dali život za Vukovar i Hrvatsku? Daniel Rehak Mongol ima odgovor, a to je izgradnja Muzeja stradanja Vukovar u kojem bi mjesto našli svi dokumenti, svi materijalni dokazi velikosrpskoga bezumlja. Projekt je to kojim bismo mogli pokazati koliko nam je Vukovar zaista na srcu i duši i koji bi mogao podsjetiti na one moralne vrijednosti koje su krasile istinske branitelje i ono jedinstvo zahvaljujući kojem danas imamo Hrvatsku.
Danas, više nevjerojatni čovjek, koji je stizao na sve strane brinući se o mnogima, Danijel Rehak, nije više živ jer sve ono zlo koje ga je snašlo nataložilo se u njegovoj duši i tijelu i on je samo jedan u nizu koji je otišao, a iza koga je ostala nenadoknadivi entuzijazam.
