Željko Radoš je jedan iz ekipe hrabrih i domišljatih mladih ljudi koji su u vrijeme kada je neprijatelj mislio da je potpuno siguran od napada iz zraka, iznenadio i uvjerio neprijatelja da ni otuda nije siguran. Misleći da su sigurni, u tzv. JNA procijenili su da im ne treba protuzrakoplovni sustav „Cub“ koji ima televizijsko navođenje raketa zemlja – zrak, pa su ga iz Bjelovara povukli u užu Srbiju. Taj kompletni sustav sastojao se od radara R – 40 koji je pokretan, postaje za vođenje i lansirne rampe. Korištene su rakete „Cub“ s oznakom SSSR – PVO 40. Kada Željkova skupina proizvođača bombi, pilota i padobranaca pokažu da mogu iz zraka tući neprijateljske ciljeve na zemlji, sustav će biti vraćen, pretpostavlja se u šumu „Jelaš“ nedaleko Lovasa.
Prvo pitanje kada su Željko i njegovi suborci predložili da se iz zraka bombardira neprijateljske položaje, postavio je pokojni pilot Marko Živković, „a odakle nam bombe i to sve?“. Željko u svom stilu s osmjehom kaže: „Ja ću napraviti bombu“. Živković ga uvjerava: „Ma kakvi, pa znaš što je napraviti bombu, nije to tako jednostavno“. Željko je uporan pa i kada se smiješi govori uvjerljivo: „Mi ćemo probati, pa ćemo vidjeti što će biti“.
Činjenica je da Željko Radoš spada u onu vrstu ljudi koji će i koji jesu učinili neprocjenjivo mnogo, no kada se nešto ostvari i počne djelovati, svi zaborave tko je rekao „ja ću napraviti bombu“. Naravno ovo se ne govori da bi se umanjilo značenje ostalih, jer ovakvi su poduhvati uvijek djelo skupine ljudi, odnosno izvanrednog tima.
Željko je prvo razmišljao što bi moglo biti tijelo bombe i naravno da se sjetio onoga što je već gotovo, poput plinskih boca, bojlera i hidrofora. Plinskoj boci će prvo odrezati dno, a na gornji otvor će ugraditi četiri kućišta za upaljače. Sa strane će zavariti krilca, odnosno, stabilizatore. Punjenje eksplozivom za prvu bombu bilo je šestina od predviđenog, jer nije htio rasipati eksploziv. Cilj je bio isprobati upaljače. Da eksploziv ne šeta i da bomba stabilno leti nagurati će unutra slame. Najteži problem je bio uvjeriti pilote da su upaljači sigurni, jer kako kaže Željko: „Toga su se bojali, kao vrag tamjana. Morao sam upaljač bacati o beton da pokažem da je siguran, jer to je bio upaljač koji se aktivira ubrzanjem kod pada bombe“. Prvu bombu će ići isprobati, nakon uvjeravanja u Nabrđe, na vojni poligon nedaleko Đakova. Cijela posada i piloti i padobranci išli su na tu probu sa strahom, no rezultat će odagnati svaki strah.
Letjeli su na taj prvi probni let piloti Josip Hrgović i Miroslav Vlašić, te padobranci Božidar Rutnik i Zdravko Babić. Strah od upaljača je toliki da su se članovi posade bojali unijeti bombu u zrakoplov. Stavili su je na kraju tako da upaljači vire kroz vrata van, a padobranci su sjedili na stabilizatorima. Kada se avion podigao i dobio visinu i kada se našao nad ciljem, oni su se samo ustali i bomba je ispala van. Bila je priča, ako bomba zapne za jedan list da će to biti dovoljno da se aktivira upaljač.
Bomba je pala na mjesto koje je određeno i nastao je dobar krater. Strah je prevladan, pa se krenulo u daljnju proizvodnju bombi. Ekipa se proširila na Zvonka Ornjančevića, Filipa Duvnjaka, Vladimira Vegu i Stipu Drmića. Ekipa je takva da su svi povjerljivi, jer su zajedno išli u školu i svi su se međusobno dobro znali. Tokarski stroj koji im je trebao postojao je u PIK – u Đakovo, a nakon početnih problema vremenom će sve ići kako treba. Prava proizvodnja će se odvijati dalje od neželjenih pogleda i znatiželjnika na Gajgerovoj pustari. Kada su napunili prvih šest bombi Željko Radoš će informirati pukovnika Karla Gorinšeka, da bi se moglo izvršiti bombardiranje neprijatelja iz zraka. Prvo što je Gorinšek tražio bilo je zapaljenje šume Đergaj otkuda su ugroženi branitelji opkoljenog Vukovara. Radoš će reći da bomba nažalost ne može izvršiti zapaljenje, nego samo razaranje. Nakon toga dogovoreno je da će se čuti i da će biti obaviješteni što će dalje biti.
Nije bilo potrebno dugo vremena, jer čim je Gorinšek obavijestio Milu Dedakovića – Jastreba što ima, ovaj se nije dvoumio. Traži hitno da se nađe Radoša i da ga se dovede, što će učiniti vojna policija. Dalje Željko Radoš o tome mi kaže: „Ja sam došao tamo i rekao sam da imamo šest bombi koje možemo baciti. Objasnio sam detalje i da je jedan moj susjed stolar napravio nosače za bombe, tako da one stoje povezane u zrakoplovu i da su na svojim mjestima. Bile su ispod njih kao saonice, a stavili smo lim da lakše klize, a padobranci ih trebaju dovući do vrata. Bombe su bile teške 250 kg. I mi smo bili spremni“. To da su bili spremni treba malo pojasniti i vratiti se neko vrijeme unazad.
Spremnost za djelovanje se poklopila s dolaskom Mirka Vukušića, pilota koji iz Njemačke donosi sustav za satelitsku navigaciju i noćno letenje. Mirkova supruga je bila u Njemačkoj, gdje je prikupljala humanitarnu pomoć za Vinkovce. Preko naših ljudi je pronađeno i kupljeno sve što pilotima treba, a Mirko Vukušić je putem u automobilu naučio kako se to upotrebljava. Mirko je bio kompjuteraš i stručnjak za proračune, topografiju i navigaciju. On će za prvi let izračunati sve što je bilo potrebno.
Koliko se Željko sjeća tog prvog bojnog zadatka, pilot je Marko Živković, pilot navigator Mirko Vukušić dok su Babić i Rutnik padobranci. Do cilja ima 42 kilometra zračne linije. Sve je izračunato, a piloti su napravili nekoliko krugova iznad Đakova, da bi postigli visinu 2000–2500 metara. Ekipa je čekala na Gajgerovoj pustari, a znali su koliko pilotima i padobrancima treba do cilja. Radio vezu nisu radi tajnosti koristili, a postojala je samo za slučaj opasnosti. U vrijeme za koje su znali da zrakoplov mora biti nad ciljem čula se strahovita detonacija i vidio se bljesak, a potom još pet puta isto.
Željko će se vratiti u prislušni centar da vidi što će javiti iz Vukovara tzv. Paketom. Na kompjutoru u đakovačkoj zgradi „Pika – Đakovo“ poznatoj po nazivu Mimoza pisalo je „vi ste ludi“. Zovu Dedakovića i Gorinšeka, no oni ništa više ne znaju od njih, jer se treba čekati jutro. Kada su se vratili piloti i padobranci, Mirko uvjerava da nije mogao promašiti više od 50 metara. Ujutro, kada se moglo vidjeti rezultate bombardiranja neprijatelja, prvo je na ekranu pisalo: „Pajdo, javi se , zovite devetku“. Devetka je Željko Radoš, koji vidi da izlazi tekst sljedećeg sadržaja „Devetka, naši dečki su se vratili s terena. Javljaju da su opanci letjeli na sve strane. Čede su mirni kao bubice“. Dalje je slijedio popis koordinata sljedećih ciljeva i izraz uvjerenja da će obrana Vukovara imati barem dva dana predaha.
Svi koji su bili umiješani u ovaj ratni zadatak u Đakovu, nisu krili sreću i zadovoljstvo, no sada je tek trebalo prionuti na posao. Spavati neće po nekoliko dana, jer je trebalo nove hidrofore i bojlere pretvoriti u bombe. Očito je da se proizvodnja mora organizirati na višem nivou i tada je odluka pala na poduzeće „Energa“. Željko o tome kaže: „To je privatna firma. S vlasnikom sam išao u školu, sjedili smo u istoj klupi. Kažem njemu: „Zlatko, ima taj i taj problem. Što možeš napraviti? On na to kaže, nema problema. Tako će „Energa“ postati vojna radionica. Vani je straža i nitko ne smije unutra, a ljudi rade cijelu noć. Sve smo zamračili da se ne vidi što se tu radi“. U „Energi“ će se nastaviti proizvodnja bombi i proizvesti će se 500–600 komada. Izvršeno je 49 bojnih letova, a u svakom letu je izbačeno po 5 – 6 bombi.
Vraćamo se u razgovoru na prvi let koji je bio 6. listopada kada su bombardirani Šodolovci, no s bombama manje snage. Osim bojnih letova ova ekipa je izvršila više letova kojima su osigurali vukovarskoj bolnici najnužnije. Što se tiče bojnih letova, vršeni su nakon što smo ostali bez Vukovara u zapadnoj Slavoniji, gdje su značajno pomogli uspjehu Hrvatske vojske. Željko kaže: „To gore na Papuku je bilo jako važno, jer ih se topništvom nije moglo istjerati. Bombe su bile pune šrapnela , odnosno, isječenog željeza. Jednom smo toliko toga napunili u bombe da nam je zrakoplov pao. Sve se isprevrtalo, no nisu eksplodirale. Svi su sada konačno rekli da to zaista ne može eksplodirati. Što se tiče posade, kada smo došli do njih oni su malo šepali, ali su bili svi čitavi. Kada smo se skupili oko zrakoplova, nas mehaničare su seljaci napali tvrdeći da smo mi srušili svoj zrakoplov. Jedva smo se objasnili. Naši su piloti puno vježbali i bili su iskusni. Vježbali smo u Nabrđu, a Marko Živković i Milan Tominac uspijevali bi uvijek pogoditi gotovo u centar. Razdrmali smo ih na mnogo mjesta i mnogi od njih su zapamtili naše djelovanje“.
Da će djelovanje biti rizično, u Istočnoj Slavoniji, upozoriti će događaj od 2. prosinca, kada je nedaleko Đakova pala raketa CUB s oznakom SSSR – PVO 40. Željko je s pilotom Markom Živković obišao mjesto pada rakete i uvjerili su se da sada više letovi nisu sigurni i da ih neprijatelj može rušiti. Više nisu sigurni ni pod okriljem noći, koja im je do tada bila jedini saveznik. Svaki put kada su letjeli, sve te noći, čim su se digli počelo bi djelovati protuzračno topništvo neprijatelja. Posebice su bili aktivni u području okupiranog sela Tenja. Tu u tom dijelu toliko je tučeno da se sve crvenilo, kao da je vatromet. Slično je bilo i iznad i u smjeru okupiranog sela Markušica.
Piloti Marko Živković i Mirko Vukušić i padobranci Rade Griva i Ante Plazibat, u želji da onemoguće prodiranje neprijatelja preko Bosuta kod Nijemaca, na svoj posljednji let poletjeti će u zoru 2. prosinca. Srušeni su upravo tim navođenim raketnim sustavom ruske proizvodnje koje je zbog njih neprijatelj dovukao iz Srbije iz Kragujevca. Silna želja da pomognu u obrani domovine Hrvatske odvela ih je u smrt, kada su ih svi savjetovali da više nije sigurno.
U daljnjem tijeku rata pripadnici ove eskadrile biti će prebačeni u blizinu Grubišnog Polja, pa natrag u blizinu Donjeg Miholjca, a letovi su im bili izviđački i prijevoz ranjenika. Upravo je prijevoz ranjenika bio onaj zadatak zbog koga se i osnivala ova zrakoplovna skupina. U vrijeme pokušaja oslobađanja Baranje, eskadrila je imala šest zrakoplova, no nažalost sve se završilo loše. Sve veći broj ranjenika u borbama za bosansku Posavinu, odvesti će ih na zadatke u kojima će spasiti mnoge živote. Prebaciti će oko 600 ranjenika do bolnica u Zagrebu.
Osim svega što smo rekli o zadacima koje su izvršavali, bio je jedan manje poznati zadatak, koji je pripadao u područje specijalnog rata. Zadatak se odnosio na izbacivanje letaka nad neprijateljskim područjem, koji su trebali djelovati na već ionako poljuljani moral neprijatelja. Jedan od tih letaka bio je toliko uvjerljiv, da smo mi tada u Vinkovcima bili sigurni da je zaista izrađen u Beogradu. Riječ je o letku SPO, koji je imao žig te stranke i potpis vođe Vuka Draškovića. Letak je sljedećeg sadržaja:
„Braćo Srbi,
sadašnji režim u Srbiji postao je taoc u rukama komunističkih generala i dopustio je da se jedna pravedna borba pretvori u okupatorsku, a Srbija da ostane bez ijednog saveznika. Tu odgovornost režima u Srbiji pokušava oprati samo Beogradska TV. Zašto su napadnuti i bombardirani Šibenik, Dubrovnik, Osijek, Vinkovci? To nikada srpska, prava srpska vojska ne bi uradila. U ovoj se vojsci ubijaju zarobljenici, slušamo s ekrana Beogradske TV, TV bastilje – hvale se ti idioti u uniformama tzv. Srpske vojske da kolju… da im ispod kame ne pobjegne nitko!
Mi se molimo Bogu za dušu. Zbog toga odbijamo da budemo taoci federalne armije! Hoćemo srpsku vojsku! Zašto da srpska djeca ginu za jedan propao svijet i zvijezdu? Polupredsjedništvo bivše Jugoslavije najprije pozove snage UN, a onda ispod žita preko raznih harambaša, tobožnjih neposlušnih generala odmetnutih krajina čini sve da ne dođu.
Sadašnja vlast u Srbiji radi sve da odgodi vrijeme mira, jer mir znači i kraj režima u Srbiji. Snaga sadašnje vlasti je u tuđim oznakama, tuđoj vojsci i prošlosti… Zato braćo Srbi, odbijmo da radimo krvav posao za druge. Odbijmo poslušnost komunističkim generalima i vratimo se u Srbiju! Nema Hercegovine, Like, Knina i Pakraca, ako nema Šumadije i Beograda, demokratske Srbije“.
Tekst je očito nastao na osnovu Draškovićevih govora iz tih dana u kojima je on obračunavao s Miloševićem. Slušao sam tih dana i snimku tih govora na vinkovačkom ratnom radiju „Radio Nula“. Cilj letaka i puštanja Draškovićevih govora bio je da Srbi u okupiranim dijelovima Hrvatske čuju i vide da ima i drukčijih mišljenja u Srbiji. Srbijanski mediji su cenzurirali sve što im nije bilo po volji, pa je ovo bio doprinos slobodi medija.
Željko Radoš će ostati u Hrvatskoj vojsci, a posljednji put kada smo se vidjeli bio je na službi u Cerni s činom satnika Hrvatske vojske.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
