„… ti učitelji koji su nas htjeli izludjeti svojim ispitima iz takozvane komparativne biologije. Poslala sam ih u pičku materinu i otad nikada više nisam išla ni u kakvu školu.
Ostala sam glupa, ali sretna.“
Oprostite što psujem. Iako, psovka zapravo nije moja. Navedoh citat iz romana Ja, Jesusa meksičke autorice Elene Poniatowske. (Pročitajte ga, nije loš.) Čitala sam ga u dane najžešćih prepucavanja o plagijatu ministra Barišića. Na tu se temu argumentirano, otvorenim pismom premijeru oglasio i Ivan Đikić – znanstvenik svjetskoga glasa kojeg ja izuzetno cijenim, no HAZU baš i ne. Nakon otvorenog pisma, na noge je skočilo devet uglednih hrvatskih znanstvenika, u obranu ministra znanosti i obrazovanja, te se sve polako pretvara u etičko-znanstvenu trakavicu koja više nikoga ne zanima.
Vrteći u glavi priče te dvojice znanstvenika – Đikića i Barišića – na pamet mi pade sljedeće (sasvim prigodno) filozofsko pitanje: krenemo li od pretpostavke da je društvo/država skup pojedinaca, oblikovanih u jednakoj mjeri okruženjem i genetikom, kakve će nam biti buduće generacije? One koje danas mi – obični pojedinci, ministri i znanstvenici u egzilu – oblikujemo kao društvo. Velikim dijelom – školovanjem i obrazovanjem.
Ja sam u školi naučila pucati i kuhati. Zašiti gumb. Na tehničkom sam odgoju svladala podosta praktičnih vještina, kojih se trenutno ne mogu poimence sjetiti, ali ih svako malo upotrijebim kad treba promijeniti utičnicu ili prekidač. Da, učila sam i matematiku, biologiju, fiziku, kemiju, povijest i još svašta nešto. Naučila sam voljeti knjige i ta ljubav još uvijek traje. Ne znam koliko je to bila zasluga učitelja i profesora koji su me obrazovali, a koliko stvar moje urođene radoznalosti. No, poanta je da sam svašta naučila i dosta toga se pokazalo korisnim u daljnjem životu.
Ne znam puno o tome kako se i što uči u današnjim školama. Poznajem troje osnovnoškolaca; jedan upija kao spužvica i svladava gradivo bez ikakvih problema, jednome je škola teška tlaka i ne voli ništa, a jedna curička ima dosta zagonetan stav – nit’ voli, nit’ ne voli. Igrom slučaja svi oni idu u isti razred. I svi su bistra, pametna, radoznala djeca.
Njihovi roditelji (ma zapravo, budimo iskreni – njihove mame) su tu da čupaju kosu (svoju), panično razmjenjuju informacije o zadaćama, viču, prijete, pomažu, tumače gradivo. Ne nužno sve, ne nužno uvijek i ne nužno tim redom.
Ivana Kovač, nastavnica je engleskog i njemačkog jezika u osnovnoj školi „Tina Ujevića“ u Osijeku, a ja sam u prilici priupitati tu angažiranu i odvažnu ženu bez dlake na jeziku kako stvar današnjeg školovanja izgleda iz njezine perspektive:
– Kad bi uspoređivala ono vrijeme kada smo mi išle u školu i ovo sadašnje – što se promijenilo? Što je bolje, što lošije?
Vidi, ovako. Tražiš od mene da ocjenjujem, a to mi je najgori dio rada u obrazovanju. Budući da si ta koja jesi, udovoljit ću ti. Kažu ljudi, učitelji su izgubili autoritet. I to kažu mršteći se, neki i s povišenim tonovima. Ako treba, pismeno ću zamoliti svoje učenike, da ako me u bilo kojem trenutku smatraju autoritetom, da me upozore brzinom svjetlosti pa da se sama povučem za uho, nedajbože ranim. Učitelj je MORAO od tih vremena, za koje me pitaš, prestati biti viši, veći, pametniji. I da, mislim da se ta granica, nasreću, pomakla. Polako postajemo suradnici učenicima, mediji prenošenja znanja, pomoćnici u svladavanju gradiva. E, tu stajem. „Svladavanje gradiva“ se nije pomaklo s mjesta. Plan i program nas tjera (aj, aj, ima i onih koji se drznu malo i zažmirit na jedno oko) da tražimo suhu reprodukciju. Skidam kapu svakom učitelju koji tu ‘vata krivine. I postavlja za mene onu svetu: „A što ti misliš?“ Također smatram napretkom prepoznavanje posebnih potreba. Jedini je problem što smo mi učitelji u takvom radu prepušteni pukoj intuiciji; ne da smo nedovoljno, nego nikako educirani za tu vrstu posla. Eto, navela sam za mene one ključne, a tematski ću se možda i vratiti na ovo pitanje u sljedećim odgovorima. Suma sumarum, na skali jednog prosječnog puža – bolje je.
– Koje su tvoje glavne zamjerke sadašnjem sustavu?
Sustav obrazovanja je željezni štap. Tvrd, nesavitljiv, neumoljiv. Okrenut učitelju, a ne učeniku. Moja je najveća zamjerka nedostatak izbornosti. Smatram, iako već čujem ljuto „buuuuuuu“, da se do viših razreda škole već naziru sklonosti djeteta kao individue. Ja bih mu dala na izbor ono što želi učiti. Koje predmete rado sluša, gdje je uspješan, pa nema bolje unutarnje motivacije od djetetovih želja. I pri tome pitam sve one koji me gledaju sumnjičavim okom: „Koliko je roditelja ubilo dječju radoznalost i volju, usmjeravajući ga u programe po roditeljskom izboru?“ U našim se školama premalo pleše, crta, sluša glazba boravi na svježem zraku. Znači, pojačana satnica iz glazbenog, likovnog i tjelesnog (ja sam profesor stranih jezika, opp.). I, ne manje važno – kuhani obrok na grbu (teret) države. Nemoj mi staviti gladno dijete u razred dok tumačim nepravilne glagole. Nemoj.
– Kako bi sustav izgledao da je po tvome?
Promjenjiv. U stalnom dijalogu. Učenik, učitelj, roditelj, društvo. Pustite akademike neka se brinu o „fusnotama“, njih preskačem, molim lijepo. Eksperiment je, čini mi se, dobar način za promijeniti na stanju stvari. Nije uspio? Odlično, nešto smo naučili. E, sad. „Po tvome“ stoji u pitanju – vučeš me za jezik. Ja sam nepopravljivi romantik, pa ću ti reći kakav sustav bi bio po mojoj mjeri. Sustav u kojem je tolerancija esencijalna stvar. Sustav koji te uči empatiji, sustav koji radi na razvoju kompetencija koje će jednog dana nekome poslužiti, pomoći. U toj mojoj školi se razgovara, otvara se um, polemizira i uči kako podnijeti kritiku. Uči se da je pozitivna promjena stanja uma nešto što se stječe znanjem, učenjem, propitivanjem. Hmmmm, nema tu puno baš matematike, biologije i engleskog, a? Ili, možda ima…
– Koliko kurikularna reforma može popraviti sadašnje stanje?
Kurikularna reforma je daleko od savršenog sustava školstva. Gledaj, kada ja zatvorim vrata učionice, tko može procijeniti vodim li se idejama reforme ili gulim svoje ex cathedra predavanje? Nitko. Ali. Možda, kažem možda (napominjem da sam u velikoj mjeri životni optimist), netko će od nas učitelja „kliknuti“ i ući u taj proces radoznalo i otvorenog uma. Ha, nismo mi učitelji baš za bacit. Najviše se vodim entuzijazmom ljudi koji su radili na reformi, čovjek mi je uvijek bio ogledalo djela, uvijek prije dokumenta, papira. Još ću dodati: kada vidim cijenjena visoka čela koja su inatljivo i zavidno mreškala obrve nad radom učitelja vulgaris, inatljivo još više želim da se krene u taj veliki, častan, pametan posao.
– Koliko brzo bi reforma dala rezultate?
Imam veliko povjerenje u današnje obrazovne radnike, moje suradnike, kolege, prijatelje. Malo je njih koji ne bi radili za dobrobit djeteta. Neću o pozivu, jer ja ovaj posao radim za novac. Nitko me nije zvao, čak su me odgovarali. Ali svoj posao volim i osjećam. Rezultati uvođenja kurikularne reforme bili bi vidljivi vrlo brzo, pod uvjetom da se odradi edukacija učitelja, te da se oni u tom smislu permanentno usavršavaju. Jer, pazi, ja sam davno završila faks. A ono što smo tamo učili, „da’prostite“, vješam mačku o rep.
Moram priznati da mi se sviđa ova Ivanina vizija. Prije nego što mi je dostavila odgovore, planirala sam tekst završiti dramatičnim pitanjem: želimo li da nam djeca budu više kao Barišić, ili pak kao Đikić? No Ivana mi je svojim odgovorima obojicu marginalizirala. Krenimo od temelja – želim da nam djeca budu nalik na Ivanu.
A što vi mislite?
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
