Razina zdravstvene pismenosti hrvatskih građana u prosjeku je na samoj granici između problematične i adekvatne, a najviše problema imaju s pronalaskom, razumijevanjem i upotrebom informacija o zdravlju, pokazalo je istraživanje o zdravstvenoj pismenosti provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika.
Istraživanje je provedeno u sklopu projekata „Zdravstveni opservatorij“ i „Vrijednost u zdravstvu: empirijska istraživanja i aplikacija”, a rezultati su predstavljeni u znanstvenom radu „Zdravstvena pismenost u Republici Hrvatskoj“ objavljenom u Reviji za socijalnu politiku. Autorice rada su Ana Bobinac, Elizabeta Ribarić i Nikolina Dukić Samaržija s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
U istraživanju je korišten prilagođeni instrument za mjerenje zdravstvene pismenosti, odnosno Europski upitnik zdravstvene pismenosti – HLS-EU-Q, dok su glavni rezultati izraženi kroz generalni indeks zdravstvene pismenosti (GHL). Cilj istraživanja bio je utvrditi prosječnu razinu zdravstvene pismenosti u Republici Hrvatskoj na nacionalno reprezentativnom uzorku te identificirati obilježja koja se mogu dovesti u vezu s posebno niskom razinom pismenosti.
Što nam je činiti?
Autorice zaključuju da je građanima relativno teško razumjeti informacije o zdravlju iz medija i procijeniti njihovu pouzdanost, pa ih onda relativno teško mogu upotrijebiti u svrhu zaštite od bolesti.
Hrvatska tek treba osmisliti konkretne planove za povećanje zdravstvene pismenosti, što je dugotrajan proces. Bobinac, Ribarić i Dukić Samaržija stoga propituju koliko su hrvatski pacijenti spremni preuzeti ulogu protagonista vlastitog zdravstvenog procesa, s obzirom da se i u Hrvatskoj zadnjih godina stavlja naglasak na to kroz paradigmu „pacijenta u središtu medicinske skrbi“. Napominju da se zdravstvena pismenost može povećati boljom komunikacijom i razvijanjem vještina zdravstvene pismenosti, no da se podizanje razine zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj ne bi smjelo oslanjati isključivo na javne ili medijske kampanje jer je informacije o zdravlju iz medija građanima teško razumjeti i upotrijebiti.
Zaključuju da treba poboljšati komunikaciju prema pacijentima, i to kroz bolju komunikaciju zdravstvenih radnika prema građanima, uključivanjem članova obitelji u podizanje pismenosti ugroženih skupina (npr. starijih i slabije obrazovanih) te razvoja prilagođenih rješenja po skupinama.
Cijelo istraživanje je dostupno na sljedećem linku: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/issue/current
