Vukovarca Zvonimira Petrića Domovinski rat i agresija s istočne strane Dunava na rodni grad zatekla je u 40. godini života na mjestu šefa pripreme u Tvornici strojeva Borovo, koja je u ono doba bila poprilično jak dio sustava Borova s brojnim vrsnim stručnjacima, među kojima se nalazio i Petrić.
“Rat je uvijek strašna stvar. Takve je vrste bila i agresija na Vukovar 1991. za koju ja, iskreno govoreći, nisam vjerovao da je moguća. Znate kako je u to doba bilo. Naše Borovo, koje se tada zvalo Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo bio je bivša država u malom. Bilo nas je od svakuda i nekako nismo vjerovali da bi mogli krenuti jedni na druge. Međutim, kada se dogodio masakr u Borovu Selu bilo nam je jasno što se sprema”, priča ovaj nekadašnji borovski radnik dodajući kako je ratna proizvodnja bila organizirana u prostoru alatnice Tvornice strojeva Borovo koja je bila odvojena od kombinata i imala je dva atomska skloništa.
“Odabrali smo potrebne strojeve, okupili ljude, stručnjake za pojedine operacije i pozivali ih prema potrebi proizvodnje. Objekt je bio čuvan, nastojali smo ostati u maksimalnoj tajnosti, jer je krov zgrade bio panel ploča od pet centimetara”, priča Petrić navodeći kako ih je neprijatelj međutim otkrio već u rujnu i počeo s topničkim napadima unatoč kojima se radilo kao da se ništa ne događa jer su potrebe branitelja za oružjem bile nepresušne.
“Jasno, bilo ga je uvijek malo i nedostatno, a i ono što su imali kvarilo se i tu smo uskakali mi popravljajući što god smo i koliko mogli, a krenuli smo i s izradom minobacača od 82 mm. Izrađeno je deset kompleta minobacača, a za još 20 su bili napravljeni svi dijelovi osim cijevi, koje se u našoj tvornici nisu mogle fino obraditi, što smo morali raditi u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, dok se moglo ulaziti i izlaziti iz Vukovara. Poslije smo te dijelove koristiti za popravke oštećenih minobacača koji su dolazili s bojišta”, kaže.
Sama Tehnička satnija bila je organizirana u dvije postrojbe koje su vodili Adorjan Toth i Petar Mlinarić, a možda najpoznatiji proizvod bio je priručni bacač ručnih bombi, tzv. “pijani ustaša” koji je uz pomoć tromblonskog metka služio za ispaljivanje ručnih bombi sa automatske puške na daljinu.
“Nije bilo baš precizno jer nije imalo nikakve nišanske sprave, ali su branitelji vremenom postali veoma spretni pa su bombe uspijevali ubacivati i kroz prozore kuća”, kaže pojašnjavajući kako je riječ o kombinaciji čelične šalice koja se navrtala na cijev puške te plastičnog uloška koji se zajedno s ručnom bombom stavljao u šalicu. Ispaljivanje se obavljalo pomoću školskog ili tromblonskog metka, a nakon što se ispali bomba se otkoči te eksplodira i do 300 metara dalje, što je znalo poprilično zbuniti neprijatelja jer je domet ručno bačene bombe daleko manji.
“Naziv “pijani ustaša” našem priručnom bacaču dali su upravo neprijateljski vojnici koji su, kako smo čuli, znali govoriti da su se “ustaše napile” pa tako pijani mogu bacati bombe i nekoliko stotina metara”, pojašnjava dodajući kako su kroz Tehničku satniju prošli mnogi pripadnici te postrojbe, a deset ih je poginulo – Zvonko Ečimović, Stjepan Gradečak, Zlatko Kel, Zlatko Kopić, Ivan Mazur, Ante Marendić, Zvonko Sorić, Davor Šimunđa, Đuro Tvorek i Mirko Vagenhofer.
“Bilo je među nama i onih koji su dopodne radili u alatnici, a popodne išli na braniteljske položaje. Uslijed granatiranja imali smo i ranjenih, ali se nekako čovjek navikne na takvo stanje. Radili smo sve do samog kraja i sloma obrane grada kada smo se s ostalim građanima sklonili u kombinat i tamo smo dočekali dolazak neprijateljskih vojnika”, prisjeća se ovaj vukovarski branitelj koji je u konačnici završio u logoru u Stajićevu.
“Nisam se nikad bojao da neću preživjeti. Bilo je strašno, ali kada shvatite da vam jedino još mogu oduzeti život, sve vam se promjeni pa patnju i bol koju vam nanose sagledavate na drugačiji način. Postanete, rekao bih, otporniji na nju”, tumači navodeći kako nije želio prihvatiti braniteljsku mirovinu već je odlučio zaposliti se.
“S Borovom je dakako bila završena priča, a kako sam se sa suprugom na kraju skrasio u Vinkovcima, zaposlio sam se u Spačvi i nisam tu odluku zažalio iako mi je mirovina iz radnog odnosa kud i kamo manja od one koju bih imao kao hrvatski branitelj. Postupio sam kako sam osjećao, a osjećaji su mi govorili da još uvijek imam što za dati i da nakon vukovarskog dijela života, moram nastaviti dalje i ponovno pronaći sebe i svoj smisao u društvu. Danas pokušavam uživati što više u životu iako sjećanja na sve ono što sam preživio i što je preživio moj rodni grad, nemoguće je izbrisati iz memorije. I ne želim. Ona su dio mene i ponosan sam što sam mogao biti dio priče otpora jednog malog grada i naroda brutalnoj agresiji za koju ni dan danas ne nalazim razumnog objašnjenja”, kaže Zvonimir Petrić.
