Velepromet je bio najveći srpski koncentracijski logor u Hrvatskoj u vrijeme srbijanske agresije, formiran je još u rujnu 1991. u dijelu Vukovara pod okupacijom JNA i srpske paravojske, te nije bio zatvoren sve do travnja 1992. godine. Kroz njega je prošlo oko 10.000 ljudi, bili su sustavno i okrutno mučeni, bilo je ubijanja i silovanja, ubijeno je više od 700 zatočenika, a mnogi su još i danas na popisu nestalih.
“Kako je koji dio grada padao, tu su ljudi dovoženi i prošli su strašne torture. Ovdje je maltretirano, mučeno stotine ljudi. Nažalost, tijela ubijenih još uvijek nismo pronašli. Nešto je pronađeno jer su iz tih grobnica, prije dolaska hrvatske vlasti i prije mirne reintegracije, svi ti grobovi iskopani, odnosno rupe u koje su ovdje bili pobacani također su iskopane, a ti ljudi prevezeni su u druge grobnice za kojima i danas tragamo i koje otkrivamo. Ovdje nije bilo nikakve selekcije“, kaže predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zdravko Komšić.
Navodi i kako je malo tko odgovarao za zločine na Veleprometu.
„Malo je kažnjeno za te zločine. Hrvatska je sudila i danas sudi, iako mi smatramo da je to malo. Sudi i pronalazi neke marginalce, da tako kažem, čuvare koji su tu bili i kasnije su prepoznati, a glavni nalogodavci nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Oni su uglavnom u Srbiji, tako da je protiv njih gotovo nemoguće pokrenuti bilo što. Hrvatsko društvo logoraša podnijelo je stotinu kaznenih prijava Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Nažalost, to sve stoji kao mrtvo slovo na papiru”, zaključuje Komšić.
Vukovarac Mato Gombović u Velepromet je doveden zajedno s 21-godišnjim sinom Mirkom, koji je kasnije sa skupinom zatočenika odveden na Ovčaru, gdje mu se gubi svaki trag.
“Mene su toga dana odveli da radim nešto u gradu, a Mirka na Ovčaru. Kada sam se vratio, pitao sam gdje mi je sin, na što su mi rekli da ću ga vidjeti kada oni to budu htjeli. Nikada ga više nisam vidio. Njegovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Imao je samo 21 godinu”, rekao je Gombović.
Dodao je da su zatočenici u Veleprometu bili tučeni, mučeni i ubijani, a on i dio zatočenika oko njega bili su zaduženi za uklanjanje tijela ubijenih.
Supruga Kata Gombović također je bila dovedena na Velepromet. Prisjetila se da “kad su prolazili poznati, bojali smo se i krili smo lica svoja”. „Oprostiti im nikada ne mogu. No slučajno. Da bi oprostili mora netko zatražiti oprost, a to do sada nitko nije“, poručila je.
Manda Patko supruga Stjepana zadnji put je vidjela na Veleprometu. Nakon što su ih četnici istjerali iz podruma, zarobili i odveli na Velepromet, suprug je nestao, a ona je završila u logoru u Begejcima.
“Zatvorili su nas u baraku na Veleprometu. Tu je već bilo mnogo ljudi. Neki četnik je mome mužu rekao da će ga odvesti na ispitivanje. Pored mene stajala je neka žena sa svojim mužem. Pitala sam ju je li i on bio na ispitivanju, gdje ih to odvode i što pitaju, a ona kaže da ih odvode u vojarnu, pitaju za oružje, jesu li bili u obrani, gdje su im bili položaji. Rekla je da je najbolje da muž kaže istinu. Njen je rekao istinu pa su mu rekli da će za njih raditi neke poslove: tjerali su ga da sakuplja mrtvu stoku i zakapa je. Ostao je živ”, ispričala je Patko.
Prisjetila se da je rekla mužu da im kaže da je imao pušku, ali da je branio svoju djecu i kuću. “Ubrzo su ga odveli. Od tog dana, od tog trenutka, mom se suprugu gubi svaki trag”, rekla je Patko, čiji je suprug prošle godine ekshumiran s Petrovačke dole kod Vukovara.
Za vukovarskog gradonačelnika Marijana Pavličeka, Velepromet je vrlo bitno mjesto u Domovinskom ratu.
“Nažalost, najveći koncentracijski logor na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata gdje su se ljudi izvodili iz hangara i ubijali bez ikakvog suda, kako je tko htio. Ovdje je donesena i odluka da se ranjenici Vukovarske bolnice prebace na Ovčaru i da tamo skončaju svoje živote. To ne smijemo zaboraviti i živimo u nadi da će svi oni koji su u ovome sudjelovali biti privedeni pred lice pravde“, poručuje Pavliček.
Kaže je i kako puno toga ovisi s one strane Dunava.
„Puno informacija se skriva ondje. Možemo živjeti u nadi da će nova srbijanska vlast ipak napraviti jedan iskorak radi budućih dobrosusjedskih odnosa, jer civilizacijska je norma da ljudi mogu pronaći svoje najmilije i zapaliti svijeće na njihovim grobovima. Vjerujem da će taj iskorak napraviti, ali prvi potez je sada na njima“, navodi vukovarski gradonačelnik.
U prostorima bivšeg skladišta poduzeća Velepromet formiran je u rujnu 1991. godine prihvatni logor za civile i branitelje Vukovara. Logor je zatvoren u ožujku 1992. godine; dolazak snaga UNPROFOR-a. Kroz logor je prošlo oko 10.000 osoba, a u Veleprometu su bili od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Ubijani, premlaćivani, a žene silovane. Nakon maltretiranja u Veleprometu zatočenici su prebačeni u srbijanske logore Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš, VIZ Beograd i drugdje.
Zatočenici su bili zbijeni u limenkama gdje je pod bio od betona, nije bilo vode, grijanja ni WC-a. Logor Velepromet čuvali su pripadnici JNA, teritorijalci – domaći Srbi, četnici iz Srbije i drugi.
Zbog ratnog zločina počinjenog na Veleprometu pravomoćno je osuđeno do sada desetak osoba. U odsutnosti su im izrečene kazne zatvora od pet do 20 godina.
Đuro Karalić























