VUKOVAR 35: Borovo Commerce – ratni zločin koji je još uvijek nekažnjen

Foto: Đuro Karalić

Zločin u Borovo Commerceu jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih nakon okupacije Vukovara. Snage JNA te pripadnici srpskih paravojnih postrojbi tog 19. studenoga 1991. godine zarobile su oko tisuću civila i branitelja. Ubijen je 51 zatočenik, dok su mnogi preživjeli odvedeni u srpske logore. Zločin u Borovo Commerceu dogodio se neposredno nakon sloma obrane Vukovara.

“Na današnji dan posebno je teško obiteljima koje još tragaju za svojim najmilijima i prisjetiti se svega što se dogodilo u Borovu Commerceu, gdje su bili smješteni ljudi koji su ondje ostali do posljednjega dana obrane. Borovo Commerce bilo je izloženo žestokim napadima i bombardiranju, a cilj je bio njegovo potpuno uništenje. Ljudi su se uspjeli izvući, ali nakon toga nastao je pravi pakao”, kaže vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček.

Foto: Ivan Matić

Ubijali su kao na Divljem zapadu

Istaknuo je kako se ne smije zaboraviti da je velik dio ljudi stradao nakon pada Vukovara. Bilo je to vrijeme od nekoliko dana i tjedana u kojem su se ljudi ponašali kao na Divljem zapadu. Mogao si ubiti koga si htio i, nažalost, upravo se to događalo, napomenuo je. 

Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir upozorava na još uvijek otvoreno pitanje sudbine nestalih osoba. 

“Više od 320 obitelji na području Vukovara i šire okolice još uvijek čeka istinu o svojim najmilijima. Mnogi članovi obitelji u međuvremenu su preminuli, ali su sjećanja i emocije preneseni na mlađe generacije, koje danas pružaju podršku obiteljima koje više nemaju snage aktivno sudjelovati u potrazi”.

Ponovno je apelirala na sve koji imaju informacije o nestalima da progovore i pomognu obiteljima koje desetljećima žive u neizvjesnosti.

Po podacima stradalničkih udruga, u trenutku ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u Borovo naselje, u podrumu Borovo Commercea bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih 200-tinjak teških ranjenika.

Nakon okupacije Borova naselja zarobljeno je i odvedeno najmanje 115 osoba, a na sam dan okupacije, 19. studenoga, u naselju je ubijena 51 osoba.

Milka Pančić

Milka Pančić i danas traži svoju kćer, 19-godišnju Jelenu, koja je 18. studenoga 1991. odvedena iz Borovo Commercea.

“Ja još uvijek tražim svoju Jelenu koja je odvedena iz Borovo Commercea. 35 godina, nažalost, 35 godina svi šute, neće reći gdje je došla u Borovo Selo, gdje je završila. Mislim da oni znaju, ali šute”, kaže ova Vukovarka.

Posljednji put majka i kći vidjele su se 18. studenoga 1991. godine, oko 12.40 sati. Jelena je iz nove obućare otišla prema Borovo Commerceu, noseći lijekove braniteljima, zajedno sa svojim kolegom. Ondje su se posljednji put rastale.

“Ispratila sam je u novoj obućari do izlaza i tu smo se razdvojile. Navečer se suprug povukao s položaja i bili smo kod agregata. Tada je došao jedan naš susjed koji je rekao da je upravo stigao iz Borovo Commerca. Znala sam da je i Jelena otišla tamo pa sam ga odmah pitala je li je vidio. Rekao mi je da jest i da je u Commercu. Tako sam znala da je stigla tamo, ali o njezinoj daljnjoj sudbini nisam ništa doznala”, navodi.

Milka Budimir

Sin Milke Budimir, Željko ubijen je upravo 19. studenoga 1991. godine u Borovu naselju. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni i pokopani. No, potraga za njezinim bratom Ivanom Mažarom još traje.

“Osjećaji su jako teški. Svi su ovi dani teški, ali ovaj mjesec posebno je bolan. Moj sin Željko ubijen je upravo na današnji dan 1991. godine, ovdje u Borovu naselju. Njegove posmrtne ostatke pronašli smo i pokopala sam ga. Paradoksalno, trebala bih biti sretna što su njegove kosti pronađene jer mnoge obitelji još uvijek nemaju tu mogućnost”, kaže Budimir.

Međutim, i dalje tragam za svojim bratom Ivanom Mažarom. !Već 35 godina ne znam njegovu sudbinu i nadam se da ćemo ga jednoga dana pronaći. Kažu da vrijeme liječi rane, ali to nije tako. Iako su prošle 34, odnosno sada već 35 godina, bol ne prolazi. Čak mi se čini da s vremenom postaje sve veća jer svaka godina donosi novu ranu”, tvrdi Budimir.

Milan Šebalj

„Nismo se mi predali jer smo kukavice. Bili smo ucijenjeni. Četnici su zapalili Borovo Commerce i Obućaru napalm bombama da izgore žene, starci i djeca. To je živa istina. Kako ne bi izgorjelo cijelo sklonište, u zamjenu za njihove živote, mi branitelji Borova naselja položili smo oružje. Što se nas tiče, bili smo spremni izginuti jer život tamo više nije vrijedio ništa. Bila nas je šačica, 316 ljudi držalo je Borovo vaselje. Na jednoj snimci čak četnik priča, šaka ljudi nas je zaj….,To je bilo kao iz filma Bitka na Sutjesci, kako su četnici bili obučeni u sive odore, s bradama, sa šajkačama, to je bilo strašno, tek smo onda shvatili u biti tko je oko nas bio, protiv koga smo mi ratovali, tko nas napadao cijelo to vrijeme” priča taj Vinkovčanin koji je na koncu završio u srbijanskim logorima.

 Boško Marin

Boška Marina dva puta su izvodili na strijeljanje.

Prisjeća se kako su toga 19. studenoga motorolom pozvani da dođu pružiti pomoć ranjenicima u Commerceu.

“Krenulo nas je 40-ak, a onda smo doživjeli masakr. Uhitili su me. Kada sam tražio da mi vrate dokumente, rekli su mi da mi neće više trebati. Vodili su me na lažno strijeljanje. Više od sat vremena je nas nekoliko stajalo i čekalo strijeljanje koje su provodile osobe s automatskim puškama”, prisjeća se ovaj pripadnik 204. vukovarske brigade. Misli kako je jedan od razloga zašto je preživio i to što je iz džepova prije uhićenja pobacao komade streljiva i nož koje je imao. Ističe kako su svi kod kojih je pronađen i jedan metak odmah ubijeni.

“Tu je vladao pravi kaos. Radili su što su htjeli i bez ikakve kontrole. Tko god je htio, mogao je odvojiti bilo kojeg civila ili branitelja, prebiti ga, ubiti ili bilo što. I neki sitni nesporazumi otprije bili su dovoljni za smrt. To ne mogu raditi normalni ljudi”, kaže Marin.

Đuro Karalić