Na današnji dan, 10. studenoga 1991. godine, slomljena je obrana Bogdanovaca, mjesta koje je tijekom Domovinskog rata dijelilo sudbinu opkoljenog Vukovara. Nakon 40 dana okruženja, neprekidnih napada i borbe za goli opstanak, branitelji su, ostavši bez streljiva i mogućnosti daljnje obrane, krenuli u očajnički proboj. Iza njih je ostalo razoreno selo, a pred njima neizvjestan put kroz minska polja i neprijateljske položaje.
Smješteni tek koji kilometar od Vukovara, postali su jedno od posljednjih uporišta obrane i važna točka komunikacije s gradom koji je već tjednima bio pod opsadom. Njihova sudbina bila je neraskidivo povezana s vukovarskom tragedijom, a borba koja se ondje vodila obilježena je iznimnom upornošću malobrojnih branitelja i velikom žrtvom stanovništva.
Put kroz kukuruze bio je žila kucavica opkoljenog Vukovara
Dok su se oko Vukovara stezali neprijateljski obruči, jedan je poljski put imao presudnu ulogu u održavanju veze grada s ostatkom Hrvatske. Bio je to takozvani kukuruzni put, skriven između visokih nasada kukuruza, koji je preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra omogućavao prolazak ljudi, dopremu pomoći i održavanje posljednjih komunikacijskih veza.
No, ta je veza postajala sve nesigurnija. Padom Marinaca potkraj listopada 1991. godine prekinuta je i posljednja kopnena komunikacija s opkoljenim Vukovarom. Bogdanovci su ostali odsječeni, okruženi neprijateljskim snagama i prepušteni vlastitim snagama. Oko 200 pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i mještana suprotstavljalo se višestruko brojnijem i bolje naoružanom neprijatelju.
Četrdeset dana Bogdanovci su odolijevali. Bez sigurnog dotoka pomoći, uz sve manje streljiva i sve veći broj ranjenih, branitelji su ostajali na položajima svjesni da se obruč svakim danom sve više zatvara.
Posljednji zapovjednik obrane Bogdanovaca, umirovljeni pukovnik Vinko Žanić navodi kako komunikacija između Vinkovaca i Vukovara prekinuta 9. studenoga.
„Taj je pravac predstavljao posljednju nadu za spas opkoljenog stanovništva. Snalazili smo se koristeći oružje zaplijenjeno iz neprijateljskih tenkova i transportera. U lokalnoj bravarskoj radionici prilagođavali smo ga za daljnju obranu“, navodi Žanić.
Šest kilometara koja su dijelila život od smrti
Desetog studenoga donesena je odluka koja je značila kraj organizirane obrane mjesta, ali i početak jedne od najtežih i najopasnijih epizoda bogdanovačkog stradanja. Budući da daljnji otpor više nije bio moguć, branitelji su se odlučili na proboj prema slobodnom teritoriju.
Odredište je bio Nuštar, udaljen svega šest kilometara, ali tih nekoliko kilometara pretvorilo se u putovanje kroz neizvjesnost, minska polja i neprijateljski nadzirano područje.
“Odlučili smo krenuti u proboj. Znali smo da je to vjerojatno put u smrt, ali je predstavljao barem nekakvu šansu da preživimo. Nakon sloma obrane Bogdanovaca više od 200 ljudi je krenulo u proboj po raznim smjerovima”, kaže Žanić.
Među najpotresnijim svjedočanstvima o proboju iz Bogdanovaca ostalo je ono o takozvanoj „štafeti smrti“. Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga preuzeli su najopasniji dio zadatka – kretanje na čelu kolone kroz minska polja kako bi ostalima omogućili prolaz.
Znali su da je put kojim prolaze prepun smrtonosnih zamki. Ipak, nastavili su naprijed, svjesni da iza njih dolaze ranjenici, žene, djeca i suborci koji su također pokušavali pronaći spas.
Prema poznatim svjedočanstvima, kada bi jedan od njih stradao aktiviranjem mine, drugi bi preuzimao njegovo mjesto i nastavljao dalje. Tako je nastala priča o štafeti u kojoj se put prema slobodi otvarao životima onih koji su išli prvi.
Prisjećajući se ratnih događanja iz 1991. godine zapovjednik obrane Bogdanovaca Ivan Matković Lasta rekao je kako su branitelji ovoga sela izdržali koliko su mogli ali i da je to bilo već puno više nego što su mnogi mislili da će izdržati boreći se protiv brojnijeg i tehnički nadmoćnijeg suparnika.
„Tjednima smo izvanljudskim naporima nastojali obraniti Bogdanovce, ali obrana je slomljena 10. studenoga. Kada smo ostali bez oružja više se nismo mogli braniti. Bile je to nažalost uvertira za Vukovar. Jako je bitno da se zna tko je u Bogdanovcima živio, tko je u njima radio i tko je u njima branio Hrvatsku i za nju u konačnici dao svoj život. Jako puno naših prijatelja i suboraca je poginulo te je stoga naša obveza govoriti o njima kako se njihova žrtva nikada ne bi zaboravila“, kaže Matković.
Nakon proboja počelo je stradanje onih koji su ostali
Dok su se branitelji i civili pokušavali izvući iz okruženja, Bogdanovce su zauzele snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U mjesto je ušlo više od 1500 neprijateljskih vojnika i pripadnika paravojnih formacija, a za stanovnike koji su ostali uslijedili su dani nasilja, ubojstava i progona.
Bilanca stradanja bila je strašna. Ubijeno je 133 branitelja i civila od kojih 89 mještana. Među žrtvama su bile žene, djeca te starije i nemoćne osobe koje zbog okolnosti nisu uspjele napustiti svoje domove. Selo je gotovo potpuno uništeno. Stradali su i kulturni te sakralni objekti, a mjesto koje je do rata živjelo životom mirne slavonske zajednice postalo je simbol ratnog razaranja.
Sedam godina između prognaništva i povratka
Bogdanovčani koji su uspjeli napustiti svoje mjesto postali su prognanici. Mnogi su utočište pronašli u prognaničkom naselju Rokovci, udaljenom svega tri kilometra zračne linije od njihovih nekadašnjih domova.
Ta je blizina bila posebno bolna. Njihove kuće, dvorišta, ulice i uspomene nalazili su se gotovo nadohvat ruke, ali povratak nije bio moguć. Umjesto svakodnevnog života u vlastitom mjestu, slijedile su godine čekanja, prilagodbe novim okolnostima i nade da će ponovno moći otvoriti vrata svojih domova.
Prošlo je sedam godina prije nego što su se stanovnici počeli vraćati u Bogdanovce. Povratak nije značio povratak starom životu. Dočekalo ih je razrušeno mjesto, uništena infrastruktura i potreba da se gotovo sve izgradi iznova. No, vratili su se. S njima se u mjesto vratila i želja da Bogdanovci ponovno postanu dom, a ne samo mjesto sjećanja na stradanje.
Međutim, priča o Bogdanovcima ne može završiti bez dovršetka jedne bitne stvari.
Da bi se zaključila traumatična priča Bogdanovaca važno je i potrebno da druga strana prizna svoju ulogu u ratnoj agresiji, napravi iskorak i pomogne u pronalasku osoba koje Republika Hrvatska još uvijek traži te da omogući procesuiranje onih koji su krivi za patnje i stradanja hrvatskog naroda. Tu je jako malo ili gotovo ništa učinjeno. Rijetki su odgovarali za zločine počinjene u Bogdanovcima u jesen 1991. godine.
Na Višem sudu u Beogradu, na Odsjeku za ratni zločin, 2020. godine je nepravomoćno donesena presuda od 15 godina zatvora Bošku Soldatoviću, optuženom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno, ubojstvo devet civila u Bogdanovcima 1991. godine. Nakon zarobljavanja i zlostavljanja deset mještana, devet njih je strijeljano, a pošteđena je jedino žena koja je prošla stravične torture. Bezumno i bezrazložno ubijeno je pet žena, Ljulje Barlecaj, Mrike Barlecaj, Manike Lleshaj, Vera Barlecaj i Đulja Barlecaj. Najstarija, Đulja Barlecaj, imala je 94 godine, rođena je 1897. godine. Ubijeni su i Kristo Lleshaj, Pren Krasnići te Nikola i Zef Paljušaj.
Ta je presuda važna jer poimenično povezuje počinitelja i žrtve. Ali ona obuhvaća samo jedan događaj, jedan dan i devet ljudi. Ne odgovara tko je ubijao ostale civile pronađene u bogdanovačkim grobnicama, tko je pogubio zarobljene branitelje, tko je zapovijedao pojedinim napadačkim skupinama ni tko je organizirao skrivanje tijela.
Bogdanovci zato nisu mjesto bez ijednoga pravosudnog epiloga. Oni su mjesto s jednom pravomoćnom presudom i desecima smrti koje još nisu povezane s pravomoćno osuđenim počiniteljima.
Đuro Karalić
