Piše: Igor Mihelić
Kaže ekipa: “Idemo na Gran Paradiso 4061 m?” Prihvatio sam bez trunke razmišljanja i dvojbe. Nisam znao ni da je to tik do Francuske, ni da je podno njega prekrasna dolina Aosta kojom protječe rijeka Torente Savara, a kamoli da se nalazi u srcu najstarijeg nacionalnog parka Italije. Nisam znao ni da je to najviši vrh Italije koji se u cijelosti nalazi unutar Italije, ali eto nauči se to i još mnogo drugih zanimljivih detalja zbog kojih je planinarenje uzbudljiv i atraktivan sport.
Visokogorski uspon na Gran Paradiso krenuo je u kombinaciji 9 planinara iz Makedonije, Srbije i Hrvatske, te 12 sati vožnje do polazne točke u mjestu Pont Valsavarenche. Dugotrajnu vožnju olakšali su nam Makedonci koji su ponijeli gajbu marelica koju smo “trusili” do polaska na uspon bez straha što nisu oprane, jer kad se krene na uspon, svako “čučanje” tretira se kao odmor ;).
Dolazak u dom Vittorio Emanuele II odmah me je podsjetio na ono zašto volim planinarenje: stari drveni pod, stari prozori bez PVC-a, ugodna i vesela atmosfera….ljudi međusobno pričaju, a iznad šanka natpis: “no wifi”.
Večera, malo divana i relativno rano svi odlazimo na spavanje, jer u 4 ujutro kreće uspon “via ferata” koji zahtjeva, ozbiljnost, opremu i primjenu svih prethodno stečenih znanja. Zbog velike grupe i snijega na sajlama uspon se odužio na dugih 8 sati, ali nas je zato nagradio prekrasnim prizorima Gran Paradisa, kipa bijele Madone na vrhu, pogledom na Mont Blanc i sve ostale vrhove koji se nalaze u krugu oko nas.
Silazak smjerom “via normale” zahtjeva veliki oprez zbog mnogobrojnih ledničkih pukotika, od kojih su neke vidljive, a neke ne. Mi smo imali desetak propadanja do kukova i jedno do prsa, ali ništa preozbiljno. Zasluženi odmor u domu i osmjesi na licima svih nas samo su nadopunili ionako već prekrasnu sliku o Gran Paradisu.
