Prema starim zapisima i zemljovidima, u davnim su stoljećima Slavonijom bili razasuti mnogi utvrđeni gradovi i utvrde. No, većina tih gradina ostala je nesačuvana do današnjih dana.
Virgrad u dubini Spačvanske šume jedan je od gradova kojem znamo bar točnu lokaciju i obrise. Ostaci drevnog Virgrada leže oko 8 kilometara daleko od Save, sjeverno od Bošnjaka, uz samu obalu vodotoka Virovi. Vjerovi – kako tu vodu usred šume također nazivaju – krivudavi su i protežu se u dužinu od desetak kilometara. Ponegdje su široki i preko 60 metara, a duboki do 5. Voda im je bistra, dobrim dijelom pokrivena trskom i bujnim lokvanjima. Obrubljuje ih golema, gusta šuma.
Blizu mjesta gdje Virovi zakreću prema sjeveru, voda čini poluotočić, i upravo na njemu je nekada davno ležao Virgrad. Bio je to utvrđeni burg u nizini, kojega su branili zemljani nasipi i opkopi ispunjeni vodom. Za takve se burgove najčešće koristi njemački naziv “Wasserburg”, odnosno vodena utvrda.
Središnji dio Virgrada smjestio se tik uz obalu. Danas je to povišena zaravan, koja se uzdiže oko 4 metra nad površinom Virova, a obris joj čini krug promjera 30 metara. Kroz šumsko tlo oko zaravni kruži duboki opkop u obliku kružnice, tvoreći dio negdašnje linije obrane grada. Uz tu kružnu zaravan na kojoj je vjerojatno ležala obrambena kula leže još dvije povišene eliptične zaravni. Svaka je zaštićena svojim opkopom, a sve zajedno okružene su vanjskim kanalom koji ih sve obuhvaća. Za pretpostaviti je da je Virgrad upravo zahvaljujući tim opkopima bio sav okružen vodom, i vjerojatno se u grad ulazilo preko spuštajućeg mosta. Danas vidljivi ostaci burga govore nam da je bio otprilike kružnog oblika, promjera oko 100 metara. Smatra se da je bio izgrađen prvenstveno od drveta, nabijene zemlje, opeke i kamena, s visokom palisadom od hrastovih trupaca.
Danas je taj lokalitet zaštićeno nepokretno kulturno dobro i popularno turističko izletište.
Ne znamo točno kada je Virgrad izgrađen, no povjesničari drže kako je nastao između 12. i 16. stoljeća. Prvi pisani trag potječe iz 15. stoljeća: u povijesnim izvorima spominje se 1428. godine kao posjed Ivana Alšana, istog onoga koji je bio posjednik još jednog grada nestalog u dubini Spačvanske šume – Alšana.
Četiri zaslužna brata
Nakon što je obitelj Alšana izumrla, kralj Sigismund njihove posjede Alšan i Virgrad dodijelio je zaslužnoj braći Talovcima – Matku, Petru, Ivanu i Franku.
Talovci su bili hrvatska velikaška obitelj, a vrhunac moći doživjeli su za vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskih kraljeva Sigismunda Luksemburgovca i Alberta II. Habsburškog Sigismund im je 1434. godine dodijelio posjed Topolovac nedaleko od Virovitice, koji se u mađarskim i latinskim listinama navodio kao »Talocz«, pa odatle obitelji i novo ime – Talovac.
Nije sa sigurnošću utvrđeno odakle su podrijetlom, ni kako se obitelj ranije nazivala, no pretpostavlja se da su potekli s otoka Korčule, odakle su prešli u Dubrovnik gdje su zaslužili dubrovačko građanstvo. Ugled obitelji izgradila su četiri brata: slavonski ban Matko, vranski prior Ivan, severinski ban Franko i hrvatsko-dalmatinski ban Petar.
Braća su daljnje posjede u Kraljevini Hrvatskoj stekla 1436. godine kao kraljevu naknadu za sudjelovanje u borbi protiv hrvatskog bana Ivana VI Frankapana, baštinika posjeda izumrle obitelji Nelipčića Cetinskih. Sigismund je Talovcima dodijelio naslov cetinskih knezova i dotadašnje posjede Nelipčića, među kojima i gradove Knin, Sinj, Klis i Omiš. U ime vjernosti braća su od kralja dobila i navedene posjede u Slavoniji, te gradove Đurđevac, Srebrenik i Brčko u Usori.
Zemljoposjed u dubokoj šumi
Virgrad je prema popisu iz 1437. naveden kao „Castrum seu castellum Weruar“, a vjeruje se da je bio značajna obrambena utvrda i središte iz kojeg se upravljalo velikim zemljoposjedom.
Pod Virgrad je u to vrijeme spadalo 39 sela i to: Athak (Otok), Dobrochevvcz (Dobraševac), Wythkowcz (Vitkovci), Klechvncz, Milkowcz (Milkovci), Kopchewcz (Kopčenovac), Brankowcz (Brankovina), Gerdowcz (Grđevac), Radenowcz (Radenovac), Merenowcz (Merjenovci), Ztrahvnincz (Strošinci), Zwynvgerm (Svinigrrn), Markowcz (Markovac), Jakoboncz (Jakobovac), Gradvncz (Gradinci), Rekowcz (Reskovac), Wydosewcz (Vidoševci), Ozdanowcz, Dimitrowcz (Dimitrovac), Chreth, Zkorotvncz (Skorotinci), Werdy, Churturtukh (Četvrtkovač), Kemethyincz (Komletinci), Godenowcz (Godinovci), Cryscwtaad (Križev Sad), Hapotvncz (Lapotinci), Hatvno, Cervani (Cerjani), Mvlvsincz (Miliš Blato), Berdo (Vrdovo), Rosincz (Rožinci), Mostacz (Mostar), Borenowcz (Borjenovac), Sywaczno (Živačine), Wvrowzkawasz (Virovci), Zlobokina (Slobodnjaci), Halmos i Zeline (Celine).
Od 1446. Virgrad više nije u posjedu Talovaca. Grad i 22 pripadajuća sela te je godine Franko Talovac ustupio Kolomanu od obitelji Berženi, vjerojatno da bi namaknuo sredstva potrebna za vojne što su ih Talovci u to doba vodili.
S vremenom je Virgrad izgubio na svojoj važnosti, pa se već 1467. godine kao središnje naselje posjeda navodi Otok. Posljednji pisani spomen Virgrada je iz 1476., kada ga vlasnici Talovci predaju kaločkom nadbiskupu Gatri i njegovu bratu za 40.200 forinti. Pod otočko je vlastelinstvo tada zajedno s Virgradom potpadalo čak 76 sela.
Kaštel Virgrad je najvjerojatnije uništen između 1477., kada vojska Osmanskoga carstva započinje značajnija pustošenja Slavonije i Srijema, te 1536. kada su osvojili preostale dijelove nekadašnje Vukovske i Požeške županije.
Arheološki dokazi i nagađanja
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća provedena su veća sondažna istraživanja na očuvanom južnom dijelu nizinskog gradišta Virgrad i tom prilikom su nađeni ulomci keramičkih lonaca i nešto metalnih predmeta. Osobito su važni nepokretni nalazi: ustanovljeno je postojanje četverokutnog ognjišta (1 x 1 m) i tragova rupa od kolaca poredanih u dva reda. Oni ukazuju na ostatke drvene palisade koja paralelno slijedi kružni obod središnje zaravni na njenom istočnom, južnom i zapadnom dijelu. Arheološka istraživanja nisu nam otkrila mnogo više o toga.
Iako arheološko nalazište Virgrad kronološki pripada razvijenom srednjem vijeku, čini se da je po svom obliku bliže ranosrednjovjekovnim slavenskim utvrdama od drveta i zemlje čija se upotreba proširila nakon provala Mongola sredinom 13. stoljeća.
Lokalna pak predaja govori kako se na tom lokalitetu u ranija doba našlo prilično novca iz različitih vremena, a naročito iz rimskog doba, iz vremena carevanja Vespazijana, Hadrijana, Klaudija i Gordijana. To je pučkog pisca Mijata Stojanovića 1844. godine navelo na zaključak da je Virgrad najvjerojatnije bio rimska tvrđavica. Postoji i teorija da je tu bila prvo rimska postaja radio osiguravanja ceste koja je spajala Cibale sa Soljanima, te dalje s rudnicima soli u Tuzli. Paralelno s cestom, i voda Virova navodno je korištena kao plovni put. Znamo da su Rimljani rado i često koristili vodotoke za brže napredovanje, a za pretpostaviti je kako su Virovi imali direktan spoj sa Savom za njenog višeg vodostaja, jer nasipa tada nije bilo i cijelo područje je manje-više bilo pod vodom. No. to nije arheološki potvrđeno.
Neki autori tvrde da su se na Virgradu jedno vrijeme zadržavali i vitezovi križari, osiguravajući kopneni put u Svetu Zemlju koji je prolazio tim krajem. Ni to za sada nije dokazano. Mnoge tajne Virgrada još uvijek su dobro skrivene, a za nadati se je da će povjesničari i arheolozi jednom otkriti bar dio njih.
Legenda o ljubavi i kanalu
Narodna predaja pripovijeda kako se mladi virgradski knez sa svojom svitom uputio u susjedno mjesto Otok da isprosi prelijepu tamošnju kneginjicu u koju je bio zaljubljen. Otvorio je srce pred njezinim roditeljima i rekao kako bez njihove kćeri ne može živjeti. No, knez je otočki bio čovjek silovit, ohol i silno bogat. Nije ostao impresioniran mladim knezom i njegovom svitom i vjerovao je kako njegova jedinica zaslužuje puno bolje. Reče mladiću da će kao ozbiljnog prosca uzeti u razmatranje tek kada u prošnju do Otoka dođe s nakićenim galijama, krcatih poklonima.
Mladi se knez, sav utučen zbog odbijanja, vrati nazad kući i stade razmišljati: kako bi mogao lađama preko suhe zemlje? No želja za djevojkom nije ga puštala, pa nakon dugočasnog razmišljanja dođe do rješenja – izgradit će kanal, napuniti ga vodom i doploviti pred bahatog kneza otočkog.
Okupi virgradski knez čitavu vojsku svojih kmetova, pa iskopa širok i dubok kanal od Virgrada pa sve do Otoka. Kanal se iz obližnjih vodotoka napuni vodom. Sagradi knez i nekoliko galija, nakiti ih i ukrasi cvijećem i vijencima, napuni darovima, nakrca svitu na brodovlje pa otplovi u Otok u prosidbu. I navodno dobi ruku lijepe kneginjice.
Ukleto blago Virgrada
Prema narodnom vjerovanju Bošnjačana – a kako je to zabilježio pisac Ilija Lešić – Bartolov 1970. godine – Virgrad skriva ukleto blago. Skriveno blago moguće je pronaći tek jedanput godišnje, i to noću uoči Blagovijesti kada iz zemlje sukne živa vatra i otkrije točno mjesto gdje blago zakopano.
Priča veli kako je Turke na Virgradu iznenadio prodor kršćanske vojske, te su grad morali žurno napustiti. U toj žurbi nisu mogli ponijeti sve dragocjenosti sa sobom, pa su glavninu svojih blaga zakopali, zajedno s najstarijim Turčinom koji nije bio sposoban za bijeg, da ga on i mrtav čuva.
Domoći se tog blaga vrlo je teško i opasno, kaže legenda, jer na njemu sjedi sam đavo, a pristup mu brane brojni vukodlaci. A svaki potencijalni lovac na blago mora znati i ovo: do blaga se može doći samo ako se kopa i šuti – a to baš i nije lako!
Tekst i foto: Gordana Ilić Ostojić
