U susret središnjim priredbama 58. Vinkovačkih jeseni, donosimo nekoliko tekstova vinkovačkog književnika, slikara i novinara Davora Runtića, koji je 70-tih godina prošloga stoljeća bio angažiran i u organizaciji Vinkovačkih jeseni. Svoje uspomene na to razdoblje, događaje i ljudi koji su ga obilježili, Davor Runtić pretočio je u nekoliko priča, u pokušaju da današnjim naraštajima približi ondašnje vrijeme, a one nešto starije podsjeti na godine koje su nudile niz mogućnosti i prilika, ali i izazove koji su uslijed političkih previranja često znali imati i loše svršetke.
Kroz vrijeme u kojem sam sve svoje znanje i energiju posvetio “Vinkovačkim jesenima” upoznao sam gotovo sve one, koji su kao estradni umjetnici nešto značili. Jedan od njih koji mi se često vraća u misli i koji je bio oličenje skromnosti i čovjekoljublja je svakako Ivica Percl. Ostao mi je u sjećanju za cijeli život. Razgovor s njim, kada smo u to vrijeme prošetali Vinkovcima, od Doma omladine, kojeg više nema, a gdje je bio ured “Vinkovačkih jeseni”, do restorana kojeg također danas više nema, a nalzio se na mjestu gdje je danas kafić “Charlie”. Znam da se šef restorana zvao Vinko i da bi točno zapisao ime šefa i naziv restorana zovem svog ratnog prijatelja Petra Papića – Pjera vlasnika i glavnog kuhara restorana “Bijela lađa”. Pjer mi kaže da je šef bio Vinko Plivelić, a restoran se zvao “Park” i da se on sjeća da se u taj restoran nije moglo bez kravate i da su gosti uglavnom bili ljudi koji su bili vodeći u politici i gospodarstvu. Nažalost koji tjedan nakon ovog razgovora naš dobri Petar Papić – Pjer nas je napustio i moram reči da je time izgubljen još jedan od onih koji su znali što im je dužnost kada mu je ugrožena Domovina.
Hodali smo polako i stalno zastajkivali, jer su nailazili ljudi koji su znali tko je sa mnom u društvu i koji su “Starog Pjera” htjeli pozdraviti, a većina ga je znala po toj pjesmi. Percl mi je uglavnom pričao o tome kako on nikada ne pita koliki će biti honorar, jer je njemu najvažniji nastup i najviše je zahvalan publici i onima koji ga zovu da pjeva. Njega je najbolje opisala Nada Vrkljan – Križić, koja o njemu piše: “Sve do kraja skroman i povučen, kakav je već bio, Percl je bio ozbiljan i usredotočen promatrač i komentator vremena u kojem je živio, svjedok običnosti svakodnevnog života i malih ljudskih sudbina”.
Često je u životu umjetnika tako da ga za cijeli život obilježi jedna pjesma, jedna slika ili jedna kazališna uloga, ili jedan roman, jedna knjiga pa je tako bilo i s Ivicom Percl. Rodio se u Zagrebu 1. siječnja 1945. godine gdje je 16. ožujka 2007. godine završio njegov umjetnički i životni vijek. Započeo je nakon završene srednje glazbene škole kao gitarist vokalno – instrumentalnog sastava “Roboti”. Bilo je jasno da ne može funkcionirati kao dio bilo kakvog kolektiva i da je najbolji kada je sam sa svojom gitarom i usnom harmonikom. Tako je on od sredine šezdesetih godina postao “sam svoj majstor”, a bavio se slikarstvom i karikaturom i vjerojatno bi i u tome bilo uspjeha, da zov glazbe nije bio jači. Razmijenili smo u razgovoru slikarska i životna iskustva i otkrili da imamo puno dodirnih točaka i životnih iskustava u vremenu u kojem smo živjeli.
Ivica Percl je bio skladatelj i ono što je bilo najbliže njegovom poimanju glazbene umjetnosti, bila je šansona, a služio se i tekstovima mnogih hrvatskih pjesnika. Ipak nije ništa tako obilježilo njegov život i karijeru kao susret i suradnja s Đorđem Novkovićem, koji mu daje pjesmu – šansonu “Stari Pjer”, za koju aranžman piše Nikica Kalođera i s kojom pobjeđuje na Zagrebačkom festivalu 1968. godine. Kada vidite Ivicu Percla i tu njegovu izvedbu ne možete ostati ravnodušni, a bilo je očito da je ta pjesma duboko socijalna i antiratna i da opisuje vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i da sažima sve zlo koje je taj rat donio mnogim ljudima. Zato za one koji danas o tome vremenu ne znaju ništa ili vrlo malo, citiram poćetak te pjesme: “Još kada je bio mlad rat mu je odnio sve, i ženu i djecu i topli dom. Ostao je sam i zaboravio na prošlost. Jer Pjer i nije više bio Pjer, sad luta sam taj stari Pjer da svaki dan i svaku noć”.
Nekoliko godina kasnije sreli smo se u Zagrebu i kako ja više nisam bio u “Jesenima” nije više bilo moguće da mu organiziram koncert, to sam mu rekao, no on to nije ni tražio. Nije zaboravio naš razgovor i sjetio me se u vrijeme rata i javio mi se, a kada je 1998. godine u izdanju “Crotia Recordsa” objavio “Album” Ivica Percl – 30 godina Starog Pjera” i poslao mi je taj album s posvetom.
(nastavlja se)
