Najšira javnost Tanju Belobrajdić možda najbolje prepoznaje po pričama o braniteljima koje redovito piše od 2018. godine i koje se objavljuju u Vukovarskim novinama i na portalu Direktno.hr.
Kako ste se upustili u taj nimalo jednostavan pothvat?
Namjera koja stoji iza tih tekstova o braniteljicama i braniteljima je spomenuti one branitelje o kojima se dosad govorilo rijetko ili ih se uopće nije spominjalo, a ta je činjenica bila vrlo bolna za obitelji jer im se činilo kako je žrtva njihovih najmilijih zaboravljena. Također, o nekim se braniteljima mislilo kako se zna sve, a zapravo se nije znalo gotovo ništa. Jedan takav primjer je 12 redarstvenika ubijenih u Borovu Selu, čiji su životopisi zabilježeni tek u tim tekstovima.
Govoriti o Vukovaru, a na govoriti o ljudima koji su ga branili i njihovim sudbinama neoprostivi je grijeh. O ljudima koji su imali svoje ime i prezime, obitelji, snove, svoje ljubavi i patnje, ljudima koji su svoje živote ostavili u gradu heroja.” napisao je Branko Borković – Mladi Jastreb u predgovoru knjizi u kojoj ste objedinili te tekstove.
U knjizi Nisu zaboravljeni, na kojoj sam radila tri godine, ispričane su priče o više od sto branitelja i braniteljica poginulih ili nestalih u Vukovaru tijekom Domovinskog rata. Iskoristit ću i ovu prigodu kako bih se zahvalila članovima njihovih obitelji s kojima sam razgovarala, jer su smogli snagu i sa mnom podijelili informacije i sjećanja na svoje najmilije kako bismo ih zajedno sačuvali od zaborava.
Sami naslov knjige Nisu zaboravljeni jasna je poruka, ali je on i vrlo prepoznatljiv svima onima koji prate ove priče, a posebice obiteljima koje su iščekivale njihovo ukoričenje. Vjerujem da činjenica kako su njihovi najmiliji dio knjige, a ne tek novinski isječak, predstavlja dostojniji zapis za povijest. Podnaslov Grad heroja sam naknadno dodala, budući da je kolokvijalno uvriježen naziv „Vukovar, grad – heroj“. A grad su ljudi.
Pri pisanju tih tekstova nastojim da moje priče budu lako razumljive čitatelju, lišene poluistina ili senzacionalizma koji bi na nečijoj tragediji povećavao čitanost. Vrijeme čini svoje, pa su mnogi suborci, mnogi članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja o kojima sam pisala i koji su mi mogli dati vjerodostojne podatke, raseljeni ili više nisu među živima. Stoga je svakoj pojedinačnoj priči prethodilo gotovo u pravilu teško, ponekad vrlo mučno prikupljanje podataka. Iz tjedna u tjedan sam suočena s boli ljudi koji su izgubili svoje najmilije i kojima su te rane i danas vrlo svježe.
Prije bih i sama ponekad podlegla floskuli ‘ali ova je tragedija još veća‘. Je li teže majci koja je imala tri sina i dva izgubila ili majci koja je imala jednog sina, a još mu ni kosti nije pokopala? Je li teže sestri koja je izgubila jedinog brata ili djeci koja nikada nisu upoznala oca? Kako izvagati bol? To je nemoguće, a svakom je njegova najveća.
U pripremi vam je i druga knjiga priča o poginulim i nestalim braniteljicama i braniteljima grada Vukovara?
Da, u njoj će biti objavljeni tekstovi nastali nakon izdavanja prve knjige. I ova će knjiga izići pod naslovom “Nisu zaboravljeni – Čuvari grada” jer upravo trajno čuvanje u sjećanju onih koji su ratne 1991. godine svoj život ostavili braneći hrvatski grad heroj(a) je i motiv da se zapišu – i ukoriče – crtice iz života, ali nažalost i okolnosti pogibije ili pak do danas nepoznate sudbine branitelja Vukovara koji su u javnosti nerijetko posve neznani. Kao i u prvoj knjizi, uz njihove će fotografije knjiga predstaviti životopise stotinjak poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vukovara ‘91 – ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, Vukovaraca, ali i onih koji su grad na Dunavu i Vuki došli braniti iz drugih krajeva Hrvatske. Jer, osim domaćim braniteljima, naša neupitna zahvalnost ide svima onima koji su dragovoljno – sami ili sa svojom jedinicom – došli pomoći u Vukovaru braniti Hrvatsku. Iz Našica, Sinja, Vinkovaca, Zagreba, Velike Gorice, iz Međimurja, Hercegovine… pripadnici MUP-a, HOS-a, Tigrova… I mnogi od njih našli su svoje zasluženo mjesto u ovim monografijama.
Vaš rad na ovim pričama od velike je važnosti za hrvatsku povijest jer se trudite prikupiti i objediniti podatke kojima se do sada nitko nije sustavno bavio, a sve doprinosi boljem razumijevanju bitke za Vukovar kroz ljude koji su u njoj sudjelovali. Koliko je zahtjevan taj rad?
Priče teku kronološkim redom, što se pokazalo dobrim, jer na taj način, neupućeni, a osobito mladi, mogu pratiti i upoznavati se s tijekom bitke za Vukovar.
No prvenstveno je to emotivno iscrpljujući rad, ali i zadaća koja mora biti napravljena. Osobno, neizmjerno mi je žao što nakon više od 30 godina nemamo već popisane i opisane sudbine svih poginulih i nestalih. Oni su to svi do jednoga zaslužili.
Mnogim je obiteljima doista bilo prvi put da o svom ocu, bratu, sinu… negdje nešto pročitaju. Ni slutila nisam koliko moja knjiga nekome može značiti, pa sam ostajala zatečena i duboko potresena. Zahvalna sam i Gradu Vukovaru i Ministarstvu hrvatskih branitelja što su prepoznali važnost ovih knjiga i sufinancirali ih.
Kako dolazite do imena, do podataka o ženama i muškarcima o kojima pišete?
Iako najčešće pišem na preporuku suboraca, znam i u drugim izvorima naići na imena za koja nikada nisam čula, a provjerom bih utvrdila kako ti ljudi doista jesu poginuli ili su posljednji put živi viđeni u ratnom Vukovaru. Nerijetko mi pišu i članovi njihovih obitelji žaleći se kako njihove najmilije nitko ne spominje, i to je doista tužno i razočaravajuće. Zbog tog sam se razloga nedavno odlučila i javno upitati tko zna za takve situacije. Reakcije su bile trenutačne, dobila sam puno imena. Nadam se kako će i ova knjiga barem djelomično sačuvati spomen na ljude od kojih su mnogi nepravedno zaboravljeni.
Draga mi je i podrška mojih suboraca po pitanju ovoga rada – od onih koji priče čitaju i pozitivno reagiraju na njih, do onih koji su mi predgovorima i pogovorima upotpunili knjigu – Branku Borkoviću Mladom Jastrebu i Alemki Mirković Nađ u prvoj knjizi, te Zoranu Milasu i pokojnom Danijelu Rehaku u novoj knjizi Nisu zaboravljeni – Čuvari grada.
Što planirate u budućnosti?
Namjera mi je dovršiti roman za mlade Fili – dječak s Vučedola, koji je prikaz drevne povijesti ovoga kraja kroz oči i doživljaje jednog dječaka. Imam i razrađenu ideju za novi roman – Lice – koji će biti politički triler s elementima rata, a bavit će se temom nestalih. U svom se radu ne odmičem daleko od Vukovara, on mi je zapravo vječita tema.
Gordana Ilić Ostojić
