Žena, ratnica, majka, književnica… ali prije svega Vukovarka, cijelim svojim bićem. Pisanu riječ književnice Tanje Belobrajdić – čije tekstove povremeno objavljuju Hrvatska povijest i Hrvatski vojnik, a u statusu stalne kolumnistice piše za Vukovarske novine i portal Direktno.hr – prate mnogi. Članica je Matice hrvatske Ogranak Vukovar i jedna od malobrojnih vukovarskih članova Društva hrvatskih književnika, no put koji ju je doveo do statusa priznate književnice nije bio ni lak, ni kratak.
Tanja Belobrajdić rođena je u Vukovaru 1970. godine. a osnovnu je školu pohađala u Borovu naselju, tadašnja OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića. Već tada je dobivala nagrade za literarne uratke, što je na neki način možda i odredilo smjer kojim će naposljetku poći na svom životnom putu.
Kako pamtite Vukovar svoga djetinjstva?
Prijeratni je Vukovar grad moje mladosti, kakva bi sjećanja na njega mogla biti no idilična? U njemu sam proživjela svoje najljepše i najbezbrižnije godine. Grad je živio punim plućima, ljudi su radili i stvarali. Vukovar je bio raskrižje različitih naroda i kultura, i uvijek je pronalazio način da od svojih stanovnika izvuče ono što je bilo dobro.
Odrasla sam u radničkoj obitelji. Nismo imali previše, ali ništa nam, doista, nije ni nedostajalo. Uostalom, bila su to neka druga vremena, s drugačijim vrijednostima. Dok smo bili djeca najvažnije nam je bilo što više i što duže biti vani, igrati se i što više vremena provesti s prijateljima. Mnogi od nas su kod susjeda ulazili slobodno i bez najave, kao u svoje kuće, i bilo je normalno sjesti s njima za njihov stol i podijeliti ručak. Možda baš zato u našim, sada već starijim generacijama, postoji neka jača, čvršća povezanost, koju je zajedništvo u olovnim danima samo produbilo. Tanjih smo živaca, ali i skloniji praštanju jedni drugima, jer, znate, kroz pakao smo prošli zajedno.
Stjecajem okolnosti završila sam srednju medicinsku školu u Osijeku. Vođena željom i sklonostima, prvo sam upisala kulturno-umjetnički smjer, ali sam se pod pritiskom roditelja prebacila u medicinsku školu, kako bih stekla ‘sigurno zvanje’. No, oduvijek sam bila vrlo svjesna da posao medicinske sestre nije za mene, pa sam odabrala farmaceutski smjer. Godinu nakon mature odlučila sam uzeti pauzu od daljnjeg školovanja kako bih radila. Radovala sam se životu koji je bio preda mnom. Sve je imalo smisla i činilo se da – tako smisleno – nikada neće prestati. A stalo je.
Vukovar se našao pred ratnom opasnošću, a vi ste se, iako žena, priključili obrani grada.
Jesam. U Vukovaru je bilo mnogo hrabrih žena različitih profila, no u vojnim postrojbama i pod oružjem nije nas bilo puno. S našim smo suborcima dijelile dobro i zlo.
Možda to tada nisam primjećivala, no danas, kada razmišljam o tome, moram reći da je bilo viteške zaštite s njihove strane. Iako smo jednako raspoređivane na dužnosti – od straže pred zapovjednim mjestom, do odlaska na položaj ili neku drugu zadaću, u one najgore, interventne akcije, gotovo do samoga kraja kada je bio neophodan svaki čovjek, nismo slane.
Iz grada ste izišli u proboju, neposredno prije sloma obrane.
Kako sam rekla jednom prigodom: napustili smo grad kao tati. Strašan je taj osjećaj da pod okriljem noći napuštaš svoj grad, svoj dom, a u dilemi jesi li dobro odabrao. Ostati i predati se ili pokušati spasiti život probojem iz okruženja. Danas sam uvjerena kako smo donijeli dobru odluku, jer mnogi moji suborci koji su ostali u gradu, završili su na Ovčari. S druge strane, i brojni branitelji i civili koji su odabrali proboj kao opciju, izginuli su u minskim poljima ili su ranjeni i zarobljeni, pa je nad njima izvršena egzekucija. Mi smo imali sreće.
Kako ste počeli pisati?
Pisana me riječ fascinira od rane mladosti, ali intenzivnije sam počela pisati prije petnaestak godina. Počela sam s blogom, na blog.hr – u pišući anonimno, a tekstovi koje sam pisala i objavljivala bili su među popularnima. Pisala sam o svačemu i svašta – ljubavne priče, pjesme, komentare na svakodnevna događanja, osvrte, nije bilo pravila. Blog koji danas više nije u funkciji, zvao se Zapisi ljutih baba, a čitatelji su – vjerojatno zbog množine u imenu, ali i zbog različitih formi koje sam objavljivala – mislili da se iza tog imena krije nekoliko autora. Pišući blog spoznala sam snagu pisane riječi i to mi je najvažnije iskustvo iz toga perioda.
