Mi sportaši i naše trčanje, ha? Koliko vas je puta netko pokušao nagovoriti na trčanje? Jeste li i vi jedni od onih koji se, kad netko protrči pokraj vas, pitaju ”jel’ ga/ju netko goni”? Pa, odat ću vam malu tajnu…. Nitko nas ne goni. 😉 I ne, ovo nije još jedan članak u kojem će vas netko pokušati nagovoriti da počnete trčati. Ovo je članak u kojem ću vam pokušati objasniti zašto trčimo.
Dozvolite mi da vas uvedem u naš mali svijet.
Često se susrećem s pitanjima poput: ”Zašto trčiš, kako ti se da, kako se uspiješ natjerati?”. Nije uvijek lako, to ću vam reći. Čak ni meni kojoj su vježbanje i trčanje životni stil. Ne mogu reći da svaki puta s oduševljenjem krećem na trčanje. Ima dana kada se jednostavno teško natjeram da krenem. Izgovora je milijun i svi baš dobro zvuče – danas sam
umorna, sutra ću / hladno je / pada kiša / puše vjetar / vruće je… Jedina stvar koja mene u ovom trenutku razlikuje od onih neodlučnih kakva sam i sama je ta da se ja ipak natjeram da krenem. Natjeram se da se obučem i izađem van. I tako stojim pred ulazom, namještam aplikaciju za trčanje i mislim si ”nisam daleko otišla, još se mogu vratit”. Moja velika sreća je da sam Slavonka i u meni na kraju uvijek proradi inat (jer, Inati se Slavonijo, jel’?) koji pomalo zvuči kao neki borac za ljudska prava ”e nećeš razbojniče, završit ćeš ono što si počela”. I tako, pokrenem aplikaciju, pustim glazbu, stavim slušalice na glavu i krenem. Prvi kilometar je uvijek najteži. Noge su teške, pluća se bore a mozak mi govori da odustanem. Ali, izguram to, savladam sama sebe i nastavim trčati. Nakon toga postane lakše – mišići i pluća su zagrijani i spremni za rad a mozak je očito shvatio da ga ignoriram pa i on odustane. I u tih pola sata/sat vremena, ne postoji ništa drugo na ovom svijetu. Samo ja, glazba i put ispred mene.
Mnoge sam važne životne odluke donijela trčeći
U ovom užurbanom svijetu u kojem su dani ispunjeni hrpom obaveza, trčanje je nešto što je samo moje. To je moj trenutak, vrijeme posvećeno samo meni. Posve je nebitno koliko brzo ili daleko trčim, samo trčim. Ne mogu vam ni prebrojati koliko sam važnih odluka donijela tijekom trčanja. Jednostavno se opustite i prepustite trenutku. Mozak se smiri i niste više preopterećeni bespotrebnim informacijama. U takvim trenucima, neke stvari vidite puno jasnije. S vremena na vrijeme prijavim se i na neko natjecanje ili trkačku ligu. Ne zato da budem najbolja ili najbrža, jer znam da to nisam. Ponovno nije važno koliko brzo trčite i nije važno hoćete li ući u cilj 1. ili 51. Ono što je važno je razina podrške koju dobijete, kao i činjenica da pripadate nečem većem od vas. Dok trčite, svi navijaju za vas, svi navijaju za sve. Bodre vas gledatelji, ali bodre vas i drugi trkači. Guraju vas naprijed, daju vam vjetar u leđa. I ono najljepše, kada završite utrku, niste sami. Čak i da dođete sami i da trčite sami, na kraju utrku vjerujte mi da se nećete osjećati niti malo usamljeno. Trkačka navika je da nakon svake utrke ljudi ostanu u cilju, odmaraju, razgovaraju, popiju pivicu. Čak i da sjednete negdje sami, sigurno će vam netko barem u prolazu dobaciti neko pitanje o stazi ili neku pohvalu jer ste
uspjeli. Ponavljam, niste sami. Vi sada pripadate trkačkoj zajednici u kojoj su svi uvijek otvoreni i pristupačni, bilo da trebate savjet ili samo nekoga s kime bi razmijenili iskustva. Ah, da, skoro sam zaboravila, medalja i pivo na kraju utrke svakako su dodatan bonus.
Trčimo zbog nas samih
Možda sam vas malo udavila duljinom ovog teksta. Ali se nadam da sam vam uspjela dočarati naš mali svijet. Dakle, ako se još uvijek pitate zašto trčimo, sumirat ću. Trčimo zato što nas to opušta i zato što je to vrijeme za nas. Trčimo zato što nam ono omogućuje da razbistrimo misli i sagledamo stvari kristalnije. Trčimo zato što se osjećamo dobro nakon svakog treninga (a da se ne lažemo i izgledamo dobro :). Trčimo zato što time pripadamo jednoj velikoj, predivnoj i uvijek otvorenoj zajednici – trkačkoj zajednici. A na posljetku, nije li to ono što svatko od nas želi, pripadati nekom ili nečem i biti djelom nečeg većeg i od nas samih?
Lorena Draženović specijalizirala je kineziterapiju na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistra je kineziologije, kineziterapeut i Halliwick instruktor. Za znanstveni rad o temi “Pet zastava, pet medalja, osam Olimpijskih igara: Jasna Šekarić – studija slučaja” nagrađena je Rektorovom nagradom. Već na trećoj godini fakulteta počela je volonterski raditi s djecom s teškoćama u razvoju, a u tom području djeluje i danas. Sudjelovala je na brojnim znanstveno – stručnim konferencijama većinom kao izlagač vlastiti radova. Iza sebe ima objavljena četiri stručna rada te nekoliko nagrada za iste.
