S odmakom od tjedan dana od prvoga kruga predsjedničkih izbora emocije su se polako slegle, rezultati su analizirani te smišljeni planovi za drugi krug koji se održava 5. siječnja. U nedjelju će birači širom Hrvatske ponovno na birališta kada će birati između Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića. Neki kažu kako je to borba za budući smjer Hrvatske, pravu i (ne)pravu Hrvatsku, a neki kažu i kako će u nedjelju građani imati priliku da zaokruže „manje zlo“ ovisno o svojim svjetonazorima.
Međutim, da krenemo od početka.
Prvi krug izbora pokazao je velika kretanja na hrvatskoj desnici. Pojavio se Miroslav Škoro koji je oko sebe okupio više stranaka i očekivano osvojio gotovo četvrtinu glasova. Da nije bilo dvije – tri nespretne izjave, i da je oko sebe imao dvije-tri osobe manje radi kojih je izgubio neke glasove, Škoro bi svakako bi u drugom krugu i danas bi gotovo sa sigurnošću mogli reći kako će Hrvatska 5. siječnja dobiti novoga predsjednika. Kako god Hrvatska može uskoro očekivati osnivanje još jedne u nizu političkih stranaka s tim što Škoro na budućim parlamentarnim izborima teško može računati na rezultat kao što je imao 22. prosinca.
Kada je riječ o Kolindi Grabar Kitarović najviše se priča o njenim gafovima tako da se mnogi često pitaju tko su joj savjetnici i ima li ih uopće uz sebe ili otvoreno rade protiv nje. Plaća od 8.000 eura, poziv biračima da u drugom krugu zaokruže broj 1. iako je ona broj 2. na glasačkom listiću pa do izjave kako poginulima u Domovinskom ratu sigurno nije žao što su poginuli. Za spomenuti je i korupciju u SOA-i, ponudu suprugu Jakovu da dobije braniteljski status… U kampanji aktualne predsjednice vidljiv je bio nedostatak želje, emocija, strasti i svega drugoga što je krasilo njenu kampanju prije pet godina. Vidjelo se to najbolje na predizbornom skupu u Vukovaru gdje, da nije bilo članovi Mladeži HDZ-a, atmosfera bi se mogla usporediti s onom u kazalištu. Za spomenuti nije niti njen govor tada koji je bio isprazan i prepun floskula i s programom koji vjerojatno samo ona isčitava iz svega što je rekla.
Zoran Milanović se u visoku politiku vratio poslije nekoliko godina tijekom kojih se, kako je rekao, posvetio poslu o kojem se i danas malo ili niti malo ne zna. Njegove govorničke sposobnosti su odavno poznate ali isto tako poznata je i njegova prijeka narav, arogancija i činjenica kako ga u izjavama vrlo često „nešto“ ponese i tada kaže i više nego što bi trebao. Puno se može govoriti i o njegovom mandatu na mjestu premijera tijekom kojega se, najblaže rečeno, nije proslavio. O čuvenim „zoranizmima“ da i ne govorimo pa se tako i danas cijela Hrvatska prisjeća njegove puknute cijevi u stanu dok govori mještanima Gunje i Rajevoga Sela kojima je Sava poplavila kuće i pri tome sve uništila. I njegov predsjednički program je nepoznanica o kojem se malo ili niti malo ne zna. Nejasno je i što ga je to, ako je već tako bio uspješan u poslovnom svijetu kao što govori, natjerao da se vrati u visoku politiku.
Što reći o ostalim kandidatima i koga posebno istaknuti? Zapravo, vrijedan spomena samo je Dario Juričan čija je korupcijska kampanja izazvala najveći interes. Čovjek je se tijekom cijele kampanje sprdao sa sustavom iznoseći, na svoj način, stvari kakve zapravo i jesu u stvarnosti. On je svakako bio osvježenje o kojem će se još dugo pričati. Ostali kandidati nisu za spomenuti i radi njih i njihovog egzibicionizma bi trebalo razmisliti o uvođenju drugačijih uvjeta koji bi mogli rezultirati pravovaljanom predsjedničkom kandidaturom. To se posebno odnosi na Antu Đapića, Nedjeljka Babića, Dejana Kovača i Katarine Peović čiji ukupan broj osvojenih glasova s razlogom donosi i pitanje kako su uopće uspjeli skupiti 10.000 potpisa za kandidaturu.
Ali da se vratimo drugom krugu i 5. siječnju koji je pred nama. Birači će imati prilike između dvije osobe koje u svome političkom životu građanima Hrvatske nisu donijeli ništa posebno dobroga niti je njihov rad rezultirao podizanjem kvalitete života. Kampanja se svela na partizane, četnike i ustaše i slične teme, a da pri tome niti riječ nisu rekli o budućnosti i što planiraju napraviti da se zaustavi iseljavanje, da mladi u Hrvatskoj vide svoju budućnost… Oni ne pričaju o takvim temama jer o njima niti ne znaju previše pa je stoga i očekivano da se drže partizana, ustaša i četnika. Vidjelo s eto i na predizbornom sučeljavanju pred prvi krug izbora. Pri tome treba spomenuti kako predsjedničke ovlasti i nisu takve da bi mogli nešto posebnoga napraviti. Stoga se u konačnici i postavlja pitanje što nama zapravo treba cijeli ovaj cirkus? Što Hrvatskoj treba da se na izbore za predsjednika s više nego ograničenim ovlastima troše milijuni kuna? Zašto, poput nekih uređenih demokratskih društava i puno bogatijih država, i Hrvatska svoga predsjednika ne bira u Saboru? I na taj način bi dobili isto takvog fikusa ali bi zato uštedjeli milijune koje bi mogli utrošiti za liječenje djece, a ne da roditelji moraju bukvalno prositi kako bi spasili život svoje djece.
A, ono što je najgore, drugi krug predsjedničkih izbora samo je uvod u cirkus koji nas sve zajedno čeka. Dovoljno je samo prisjetiti se kako nas sredinom 2020. godine očekuju parlamentarni izbori. Ako smo svemu ovome svjedočili u jednim nevažnim predsjedničkim izborima bojimo se i pomisliti što nas sve očekuje tijekom parlamentarnih izbora i borbe za stvarnu i pravu vlast u Hrvatskoj u iduće četiri godine.
