Ovoga tjedna u Orahovici održan je još jedan sastanak Savjeta projekta Slavonija, Baranja i Srijem koji bi trebao donijeti boljitak istoku Hrvatske i vratiti u taj dio države život i nadu. Kako se i očekivalo još jednom smo čuli i brojne pohvale za projekt, a svoje zadovoljstvo iskazao je i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. Tako smo, između ostaloga, čuli i da je od ukupno 18,75 milijardi kuna koje Hrvatska ima na raspolaganju iz EU fondova, do sada ugovoreno 11 milijardi kuna te da je već isplaćeno 4 milijarde kuna. Isto tako čuli su se dalji brojni planovi gdje se ponovno spominju višemilijunska ulaganja. A, onda kada ekipa iz crnih limuzina krene put Zagreba obični ljudi, koji sve to prate kroz medije i slušaju o svim tim projektima i brojkama, s pravom počnu postavljati brojna pitanja. Da ne bude zabune radi se o značajnim ulaganjima koja će svakako donijeti boljitak istoku Hrvatske ali i dalje jedna od glavnih pitanja su ona koji su to projekti koji se toliko spominju i toliko su plaćeni? Gdje završava sav taj novac, koji projekti se provode, tko ih je odabrao i u konačnici što će oni donijeti građanima Slavonije, Baranje i Srijema. Spominju se ulaganja u prometnice, željezničke pruge, nadvožnjake i slične infrastrukturne objekte koji su preduvjet daljim ulaganjima. Onda se u isto vrijeme postavlja i pitanje što je rađeno svih tih proteklih godina i zašto barem dio tih projekata nije realiziran ranijih godina? Kako se vidi Projekt Slavonija, Baranja i Srijem donosi i niz nepoznanica, a jedna od istih je i što građani za sada ne vide neke njegove značajne rezultate. Kada se to pitanje postave nadležnima redoviti odgovor je kako će se rezultati projekta i svih tih ulaganja vidjeti kroz nekoliko godina. Međutim, svi oni ne vide kako istok Hrvatske i njegovi građani te promjene na bolje i bolji život žele odmah, a ne da čekaju 5 ili 10 godina. I oni žele da konačno počnu normalno živjeti, raditi u kvalitetnim tvrtkama i na dobro plaćenim poslovima. To se može ali s konkretnim ulaganjima u gospodarstvo i otvaranjem novih i kvalitetnih radnih mjesta koja bi donijela i veće plaće, a onda i sve što s tim dolazi. Nažalost, takvih ulaganja trenutno nema i što je najgore niti se ne vide u budućnosti. Sva ona nekako, na neki po malo i čudan način, zaobilaze Slavoniju, Baranju i Srijem. Rezultat svega toga je kontinuirano iseljavanje što dovodi do polumrtvih sela i gradova. Vidi se to i po školama koje broje sve manji broj učenika, sportskim klubovima i KUD-ima koji se gase. Kada se sve to vidi postavlja se i pitanje kome će u konačnici trebati sve te prometnice, nadvožnjaci, željezničke pruge i sve drugo što bi trebao donijeti Projekt Slavonija, Baranja i Srijem. Postavlja se i pitanje koliko su svega ovoga svjesni premijer, ministri i ekipa koja u Zagrebu ipak živi nekakav paralelan život u odnosu na nas ovdje.
