Krajnje pojednostavljeno mogli bismo reći da je „obično“ novinarstvo prenošenje informacija, a istraživačko novinarstvo „kopanje“ ispod površine. Nije slučajno da je naziv jednog od najboljih priručnika istraživačkog novinarstva „Stremi visoko, kopaj duboko“ (Aim high, dig deep…Lucinda Fleeson).
Pojava istraživačkog novinarstva vezana je za SAD, gdje su se zbili događaji ključni za razvoj istraživačkog novinarstva, poput osnivanja prve organizacije koja je okupila istraživačke novinare i urednike (IRE), te afere Watergate kojom je dnevni list „Washington Post“ objavljujući informacije o prisluškivanju političkih protivnika prislio na ostavku tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona.
I osnivanje IRE-a i afera „Watergate“ dogodili su se, međutim, prije tridesetak godina, ali korijeni istraživačkog novinarstva sežu mnogo dalje – do početka 20. stoljeća.
Već u 19. stoljeću politička i sudska praksa u SAD-u proširivale su slobodu javnog govora, pa tako i onoga u novinama. Dolaskom novih skupina imigranata u SAD, te omogućavanjem ženama da glasaju, novine su dobijale sve veću ulogu u izborima. To je značilo ogromno povećanje utjecaja na javno mnijenje.
Poruke populizama, pokreta koji je započeo krajem 19. stoljeća, potaknut ekonomskom situacijom i nastojanjima da se pomogne srednjem sloju, farmerima, te malim industrijalcima i trgovcima, širile su se uz pomoć novina na Jugu i Srednjem zapadu koje su podupirale populističke ciljeve.(prof. dr. Josip Kregar, Značaj istraživačkog novinarstva za razvoj demokratskog društva – Zagreb 2001.)
Glasnogovornici pokreta bili su novinari novog tipa. Skupina novinara, povezanih osjećajem misije, polemički i senzacionalistički otkrivala je primjere zloupotrebe bogatstva i političke moći, političku korupciju i nezakonitost. Od 1902. do 1920. godine objavili su više od tisuću članaka o velikim kompanijama i političkoj korupciji.(E. Foner, J.A. Garraty; The Readers Companion to American History – Boston, Houghton Miflin 1991.)
Ta skupina novinara razotkrivala je korupciju uvelikim gradovima poput Chicaga, St. Louisa, Minneapolisa, San Francisca…a na njihovoj su meti bile i velike kompanije, poput naftnog giganta Standard Oila.
Karakterizirao ih je visok stupanj socijalne odgovornosti, stil kojim su budili emocije javnosti, vještina pisanja i neskrivena ambicija da postanu savjest društva.
Bili su to vrlo nadareni novinari s visokim književnim ambicijama. Neki od njih u povijesti su i poznati kao uspješni književnici, a nitko osim njihovih suvremenika nikada nije ni čuo da su se ti pisci bavili novinarstvom, pogotovo da su utemeljili istraživačko novinarstvo.
U toj skupini novinara bili su, na primjer slavni romanopisci Theodore Dreiser i Jack London.
Kada je primjećeno da britka kritika obijesnih bogataša i političara privlači pozornost publike, izdavači su nastavili poticati novinare na istraživačko novinarstvo. Novine više nisu samo prenosile vijesti, one su ih stvarale.
Izdavači su plaćali izvrsne honorare novinarima koji su bili u stanju stvarati vijesti i zainteresirati čitatelje da s nestrpljenjem očekuju slijedeću njihovu priču, davali su im dovoljno vremena da se dobro pripreme, te su im ostavljali da sami biraju teme. Narudžba članka od pravila postala je izuzetak.
U javnom životu nije više bilo osobe koja je mogla izbjeći nadzor i kritiku novina, bez obzira na to koliko bila bogata ili politički moćna. Novine koje su koristile mogućnosti istraživačkog novinarstva dobijale su stalno nove čitatelje.
I one novine koje to isprva nisu činile morale su početi. Cilj njihovih izdavača često više nije mogao biti da pridobiju nove čitatelje. Zakasnili su, pa su se morali zadovoljiti pokušajem da ne izgube previše dotadašnjih.
MEDIA.BA/ĐURO KARALIĆ
