Stipu Majića – Pipeta teško je definirati jednim pojmom. Među generacijama koje su proživljavale svoju mladost osamdesetih godina u Vukovaru i okolici, bio je poznat kao vlasnik jednog od najpopularnijih kafića, mangup i zavodnik. Devedesete su mu donijele status branitelja s Trpinjske ceste, a dosta godina nakon toga hrabro se upustio u snimanje filmova na temu Vukovara i Domovinskog rata, što mu je priskrbilo još jedan, neformalni nadimak – Spielberg.
Majić je rođen u Vukovaru 1963. godine, u velikoj obitelji s osmero braće i sestara. Kaže kako mu je djetinjstvo u velikoj obitelji bilo prekrasno, puno bratske i majčinske ljubavi. No ranu je mladost obilježilo i siromaštvo, jer su otac Andrija – Janko i majka Marija teško nalazili posla. Otac je 1941. imao 19 godina, i – što je nekako tipično za prijašnje ratove – kako je koja vojska naišla, tako ga je i pokupila. Odslužio je Janko tako i sa ustašama i sa partizanima, no ustaški biljeg mu kasniji sustav nikad nije oprostio, pa je dugo godina zbog toga bio obilježen i šikaniran. Iz tog razloga 1971. godine odlazi na privremeni rad u Njemačku, a radom u pečalbi mnogobrojnoj je obitelji po povratku priskrbio lijepu, veliku kuću na Trpinjskoj cesti u Borovu naselju i mnoge druge pogodnosti. Obiteljska predaja kaže da je Janko svojim poslovanjem u Njemačkoj zaradio milijun njemačkih maraka.
Mladi Stipe je po povratku s odsluženja vojnog roka u JNA preuzeo ugostiteljski objekt ‘Mustang’ smješten u obiteljskoj kući i stvorio jedno od najpopularnijih mjesta za izlazak, omiljeno među mladima Borova naselja, Vukovara, ali i šire. Nitko tada nije slutio da će par godina kasnije ‘Mustang’ postati legendaran iz sasvim drugih razloga.
„Osnovno sam školovanje završio u školi ‘Bratstvo i jedinstvo’, a nakon toga sam odradio i srednju. Nisam se posebno isticao niti u jednom predmetu, osim u tjelesnom i likovnom. Kao klinac sam maštao da ću postati profesionalni nogometaš. Obožavao sam nogomet i bio sam dobar u njemu; mislim da sam stvarno mogao postati profesionalni igrač, no kad sam otvorio ‘Mustang’ okolnosti su me odvukle na drugu stranu. Izlasci, provodi, cure… Ostao sam u nogometu amaterski. Gledajući unatrag, nije mi žao. Mustang sam vodio od 1984. do 1991. godine, i on je s godinama stasao u popularno okupljalište. Nije tu bilo narodnjaka, više smo furali urbanu priču. Mogu reći da je lokal tada diktirao trendove, a u njemu su stasale generacije, rađale se ljubavi i stvarala prijateljstva”, prisjeća se Majić.
Jedno od tih prijateljstava bilo je i ono između Pipeta i Siniše Mihajlovića – Mihe, sada nogometnog trenera i umirovljenog nogometaša, a tada lokalnog dečka koji je svoj nogometni put započeo upravo u Borovu naselju, u klubu ‘NK Borovo’.
„Miha i ja bili smo toliko dobri da je često znao spavati kod mene. Zajedno smo igrali nogomet, ljetovali zajedno, izlazili… Ja sam mu na neki način bio idol. Poklanjao sam mu garderobu i – kako je bio dosta mlađi od mene – učio ga nekim životnim stvarima. No, puno godina kasnije me je strašno razočarao. Nakon rata sam nekoliko puta bio s njim, uglavnom povodom nogometnih utakmica, a nakon utakmice između Hrvatske i Srbije koja se igrala u Zagrebu u ruke mi je došla njegova autobiografija ‘Božja levica’ u kojoj navodi da sam mu zapalio kuću, pucao po trofejima i protjerao roditelje. U svojoj drugoj knjizi ‘Igra života’ proširio je kvalifikacije – navodi isto to, ali i još da mu nisam dao piće i da sam ga istjerao iz ‘Mustanga’ jer je Srbin. Zbog tih sam ga navoda tužio na vukovarskom sudu. Dvije su godine prošle i ta tužba još uvijek stoji u ladici”, priča Majić.
Devedesetih godina u tadašnjoj državi dolazi do značajnih društvenih i političkih promjena. Koliko ste ih pratili i jeste li bili aktivno uključeni u njih?
Nisam. Demokratske sam promjene koje su počele devedesetih promatrao sa strane. Znao sam što se događalo, bio sam uz HDZ … Zapravo, prvi inicijalni sastanak HDZ-a Blage Zadre i ostalih održao se kod mene, u ‘Mustangu’. Naime, odgovorni iz Saveza komunista im nisu htjeli dali prostor za sastanak u Mjesnoj zajednici koja je bila točno prekoputa Mustanga, pa sam Blagi ponudio da sastanak održe kod mene. Bio sam upućen u sve što se događalo, išao sam i na skupove, no uglavnom samo zato što su me zanimale promjene, ali i da čujem što se govori i vidim što se događa. Fascinirala me je činjenica da se ono što se nekada pričalo samo u krugu obitelji, tada počelo javno govoriti. U ono vrijeme, gdje god da se nešto događalo, mi smo to pratili, no nisam se aktivno uključivao, niti me je to pretjerano zanimalo. Čak i na prvoj izbornoj skupštini – koja se naposljetku održala u mjesnoj zajednici – bio sam u zadnjim redovima. Od svega se sjećam da je Blago jedva uspio nagovoriti jednog odgovornog Hrvata da mu da ključeve mjesne zajednice.
Kako ste se uključili u obranu grada?
Zapovjedi o organizaciji obrane su došle iz Zagreba, pa su se ljudi počeli naoružavati i organizirati. Organizirani smo bili po ulicama, ljudi su čuvali svoja susjedstva koja su dobro poznavali, a ja sam čak bio i taj neki prvi koji je organizirao stvari. Od naoružanja smo imali samo nekoliko pušaka koje smo si sami nabavili. Tek se kasnije to bolje ustrojilo preko rezervnog sastava policije, a potom zbora narodne garde. Sve se zapravo jako promijenilo nakon pogibije hrvatskih policajaca 2. svibnja u Borovu selu, kada se sve podignulo na jednu puno ozbiljniju razinu. Sjećam se kako mi je Vinko Budimir Slon rekao: ‘Ti vozaš Vespu i ganjaš djevojke, a ako se ovo što je pokrenuto izjalovi, svi ćemo visjeti na kandelaberima!’ Nakon njegovih riječi sam shvatio da je situacija vrlo, vrlo ozbiljna i da će postati još ozbiljnija, i odmah sutradan sam i sam kupio pušku.
Vjerojatno ste imali priliku i mogućnost otići iz Vukovara prije nego što je sukob eskalirao i grad se našao u potpunom okruženju. Što vas je zadržalo?
Prijatelji, okolnosti, stvaranje države. Ma, nije to bilo pitanje izbora. Naravno, u teoriji sam na početku mogao otići. Imali smo kuću u Splitu, obiteljski restoran u Munchenu… Mogao sam otići kamo sam htio. Ali to bi mi bio kao čin predaje, što nije dolazilo u obzir. Srce mi je diktiralo da ostanem u Vukovaru. Na Trpinjskoj se cesti u to vrijeme jako osjetilo domoljublje, i to me je zadržalo.
Postoji li neka situacija iz tog vremena koju posebno pamtite?
Da, i upravo je vezana uz tu dvojbu otići ili ostati. Blagi Zadri se u nekako u kolovozu dogodila situacija u kojoj su mu najbliži suradnici pobjegli. Sjećam se kako se iz zapovjedništva u Mjesnoj zajednici nekome žalio: ‘Zar sam ja ovdje jedina budala? Ostao sam ovdje sa svoja dva sina, a drugi su se pokupili.’ Ostalo je nas šaka jada, zapravo. Pri tome mislim na naše brojčano stanje, ne na kvalitetu. Bili smo malobrojni, ali odlučni, a najodlučniji od svih upravo naši zapovjednici Blago i Marko Babić. Kasnije su dolazili i pridružili nam se borci iz cijele Hrvatske – Zbor narodne garde, specijalna policija, varaždinski policajci, razni dragovoljci… Stizalo nam je i naoružanje. Nismo u toj borbi ostali sami. A ‘Mustang’ se transformirao iz kafića u bazu. Ispočetka su gardisti kod nas u kući i kafiću samo boravili – hranili se i spavali. No kasnije, početkom rujna, na moj prijedlog Blagi, u ‘Mustang’ je prebačeno cijelo zapovjedništvo. U pravilu potiskujem sjećanja na teške situacije, a ako i pričam o nečemu vezano uz rat, to su priče o toj mladosti i zafrkanciji u ratu, nekim smiješnim dogodovštinama…
(nastavlja se kroz sutrašnju objavu)
Gordana Ilić Ostojić
