Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života priznato je Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pravo svakog čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece zaštićeno je u okviru prava svakoga na privatni i obiteljski život. Prema čl. 8 st. 2 Konvencije, javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Javna vlast države u kojoj živim, godine 2016., donosi rješenje o zdravlju stanovite D.L. i navedenim rješenjem odobrava sterilizaciju iste podvezivanjem jajovoda. Pročitavši članak o tome, bila sam užasnuta. Prisilne sterilizacije su nešto što se događalo u nacističkoj Njemačkoj, nešto što se navodno događa u zemljama trećega svijeta… ali u Hrvatskoj? Nema šanse! No, ipak…
Da se razumijemo, sve je tu po zakonu. Po Zakonu o zdravstvenim mjerama iz 1978. – u posljednje vrijeme poznatijim pod kolokvijalnim nazivom Zakon o pobačaju. Zanemarimo činjenicu koliko je različit život i svijet bio tada – zakon je tu i primjenjuje se.
Navedena D.L. osoba je potpuno lišena poslovne sposobnosti zbog lakše mentalne retardacije uz znakove poremećaja u ponašanju. Majka je dvoje djece, a u trenutku donošenja sudskog rješenja bila je u visokom stupnju trudnoće s trećim djetetom. Skrbnica D.L. je njezina majka, koja je ujedno i skrbnica njezinoj malodobnoj djeci, obzirom je D.L. lišena prava na roditeljsku skrb. Skrbnica, odnosno majka, podnositeljica je zahtjeva za sterilizacijom svoje kćeri.
Pokušavam razumjeti tu majku/baku – ženu koja je vjerojatno u svojim pedesetim godinama, životnim okolnostima prisiljena voditi brigu o dvoje (uskoro i troje) male djece i hendikepiranoj kćeri. Nije to niti lako ni jednostavno. No, je li (prisilna) sterilizacija jedino rješenje?
Čitajući to Rješenje o zdravlju, nailazim na niz nelogičnosti i nedosljednosti. I što ga više čitam, iskrsava sve više pitanja.
Baka-predlagateljica ne obrazlaže potrebu sterilizacije zdravstvenim stanjem svoje kćeri. Tek usputno navodi kako je ‘i po mišljenju liječnika indicirana sterilizacija’, te da je njezina kći suglasna tomu. Može li osoba lišena poslovne sposobnosti donijeti takvu odluku? S druge strane – muškarac koji se u Hrvatskoj svojevoljno odluči na sterilizaciju (vazektomiju) mora pribaviti suglasnost etičkog povjerenstva bolnice i mišljenje psihologa kako bi zahvat bio odobren i proveden. Govorimo o zdravim muškarcima, pune poslovne sposobnosti, koji sami donose odluku. Paradoksalno?
Sud svoju odluku temelji isključivo na zaštiti zdravlja D.L. Iz obrazloženja proizlazi kako su oba ranija poroda D.L. izvedena carskim rezom, te da je isti zahvat indiciran i u trećoj trudnoći. Složit ću se s medicinskim vještakom ginekologom koji izjavljuje da svaka sljedeća trudnoća predstavlja povećani rizik za majku. Složit ću se s njim i da hormonska kontracepcija nije metoda koja bi bila učinkovito primjenjiva u ovome slučaju. Pa i zdrave žene zaborave redovito popiti anti-bebi pilulu. No sumnjiv mi je njegov stav da bi mjera blaža od sterilizacije – sprječavanje začeća kontracepcijskom metodom unutarmaterničkog uloška (spirale) – bila kontraindicirana u slučaju D.L. Naime, prema medicinskoj dokumentaciji, D.L. je to sredstvo zaštite uspješno koristila prije ove trudnoće. Nije li jedan od osnovnih postulata medicinske znanosti rabiti najmanje invazivnu metodu? Posebice imajući u vidu kako je sterilizacija nereverzibilni postupak.
Ne mogu se oteti dojmu kako je sustav u ovome slučaju pao na ispitu maksimalne zaštite prava osobe s invaliditetom. Ženske osobe s invaliditetom.
Iz sudskoga Rješenja ne saznajem puno o ocu nerođenog djeteta D.L. Jedino što je nedvojbeno jeste da je čovjek obiteljski nasilnik – D.L. je u trenutku sudskog postupka bila smještena u sigurnoj kući. Je li i on lišen poslovne sposobnosti? Ako jeste, je li i za njega podnesen zahtjev za sterilizacijom? Kakva bi bila odluka suda u tom slučaju? Nagađam, naravno – tako nešto ne bi došlo u obzir, jer porod i briga o djetetu su ipak ‘ženska stvar’. Stoga, sasijecimo nevolje u korijenu. Nek’ se prelomi na ženi.
Sjećam se kako je predsjednica Grabar –Kitarović u predizbornoj kampanji otvorila temu kemijske kastracije/medicinske sterilizacije pedofila. U jednom članku o tome nailazim na rečenicu: ‘Pobornici ljudskih prava protive se toj metodi, tvrdeći da je nehumana i da se njome krše ljudska prava.’ Čak se i medicinska struka protivi, jer ‘…takve se osobe debljaju, u riziku su od osteoporoze, slabije su im sposobnosti pamćenja i razmišljanja.’ Oni koji nisu ni za ni protiv, vole navesti kako prvo treba sve detaljno ispitati s etičkog, kliničkog i stručnog stajališta.
Hm. Kad su u pitanju zločinci (mahom muškarci, prema registru osuđenih pedofila), koji svojim postupcima trajno oštete i unesreće najranjivije članove našeg društva, potrebno je promišljanje. Kad je u pitanju mentalno retardirana žena, pretjeranog promišljanja baš i nema – ta tu je zakon. I slaba mi je utjeha to što su stvari nekada bile puno gore; nekada je bilo dovoljno da skrbnik podnese zahtjev i isti je odobravan i provođen bez sudjelovanja suda u postupku. Ako težimo boljem, ništa nas ne priječi da težimo najboljem.
P.S. Držim potrebnim naglasiti kako je pravni zastupnik/posebni skrbnik D.L. demonstrirao visoke standarde svoje struke. Uložio je žalbu na sudsko Rješenje Vrhovnom sudu, jer sam nije mogao procijeniti u kojoj je mjeri žena doista razumjela što znači sterilizacija i koje su njezine posljedice. Vrhovni sud je Rješenje potvrdio 27.12.2016.
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
