Potres na Banovini pokazao svu našu neoganiziranost, loše upravljanje, uhljebe i kaos

Foto: Danijel Prerad

 Mislili smo da kao ljudi možemo sve i da nas ništa ne može zaustaviti, a da pri tome vrlo često nismo razmišljali o posljedicama. Onda se dogodila 2020. godina koja nas je razgolitila u svakom smislu i pokazala koliko smo zapravo mali, slabi, nebitni i neorganizirani. Bio je dovoljan jedan mali, nevidljivi virus pa da zaustavi cijeli svijet. I što je još zanimljivije taj virus nije pravio nikakve razlike među Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, vjernicima ili nevjernicima… Još brutalniju lekciju smo dobili 29. prosinca kada je došlo do razornog potresa na području Petrinje, Gline, Siska… Sve ono što su ljudi gradili i stjecali godinama i desetljećima uništeno je u 20-ak sekundi toga potresa. I tu opet se nije pravila razlika je li tko Hrvat, Srbin, Bošnjak, Rom… Puno toga smo već naučili tijekom epidemije korona virusa ali smo kao država potpuno razgolićeni toga 29. prosinca 2020. godine. Toga dana, i u danima koji su slijedili, na najbolji način smo mogli vidjeti koliko je država zapravo neorganizirana i kasni s pomoći i donošenjem ključnih odluka. Vidi se po najbolje u izvješćima novinara koji uporno prenose riječi unesrećenih ljudi do kojih pomoć nije stigla niti nekoliko dana poslije potresa. U isto vrijeme možemo slušati izjave raznih dužnosnika koji uporno govore kako je zapravo sve u najboljem redu!!! Nevjerojatno zvuči i činjenica da je pomoć prije stigla iz Slovenije, BiH, Srbije, Austrije, Njemačke i drugih država nego od strane države i robnih rezervi. Nikome nije jasno gdje su kontejneri, šatori, generatori i sve ono što je potrebno ljudima koji su ostali bez svega. A kako pojedinci razmišljaju i rade govori i to da se od unesrećenih ljudi traži da ako žele kontejner za dalji život kako prethodno moraju zamolbu za istim poslati e-mailom. Pri tome ekipa zavaljena u udobne fotelje i u klimatiziranim uredima ne razmišlja koliko od tih ljudi uopće koristi e-mail, Internet i sl. Da su kojim slučajem ponekad izašli na teren naučili bi puno toga i takve gluposti im ne bi padale na pamet jer bi mogli vidjeti koliko je na tome prostoru starih ljudi i onih koji ne koriste gotovo nikakvu modernu tehnologiju. Onda bi vidjeli i koliko ljudi na svega 50-ak kilometara od Zagreba živi od 800 kuna mirovine pa čak i bez ikakvih primanja. Jednom riječju sustav se još jednom pokazao kao iznimno surov. Na svega 50-ak kilometara od njih imali su ljude koji žive u drvenim kućama, bez struje, vode, u čije kuće laze zmije, a u dvorišta vukovi. Kada se tražila pomoć od nadležnih da se riješi problem s vukovima dobili su odgovor da kada primijeti vukove u dvorištu da pošalje e-mail!!! I to je, također, Hrvatska danas. Ove krize su nam pokazale i tko je kakav čovjek ali i tko je od izabranih i imenovanih dužnosnik sposoban, a tko je običan uhljeb. To se ponajbolje vidi u Glini. Možda bi iz toga nešto mogli naučiti i oni stranački čelnici koji odlučuju o nominaciji ili imenovanju kandidata za načelnike, gradonačelnike, župane i druge dužnosti te konačno početi na ključna mjesta postavljati kvalitetne i sposobne ljude, a ne one podobne, kumove, braću, sestre i druge. Sve u svemu htjeli to priznati ili ne potres u Sisačko – moslavačkoj županiji na vidjelo dana iznio je sve one naše nedostatke i probleme o kojima nismo željeli pričati, gurali smo ih pod tepih ili pak nismo htjeli priznati da postoje. Poslije ovoga potresa svima je jasno kako ti problemi postoje, a hoće li se riješiti i na koji način tek ostaje da se vidi. Ako ih budu rješavali „provjereni“ kadrovi i kadrovi od „povjerenja“ već sada možemo reći kako od toga neće biti ništa i da ćemo za godinu dvije svjedočiti kako će neki od tih uhljeba dobivati plakete i nagrade za sve učinjeno u vrijeme potresa. Stoga se ne treba iznenaditi ukoliko za vrijeme neke nove buduće krize budemo svjedočili sličnom kaosu koji vlada danas. U isto vrijeme zato svjedočimo svoj dobroti običnih malih ljudi, iz cijele Hrvatske, koji su još jednom pokazali koliko veliko srce imaju i koliko su spremni pomoći ljudima u nevolji. Da nije bilo svih njih vrlo vjerojatno je da bi uz sve uhljebe i neorganiziranost mnogi na potresom pogođenim područjima i danas bili gladni i žedni