U organizaciji Agencije za elektroničke medije (AEM) i Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, u suradnji s brojnim partnerima i uz podršku Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti i obrazovanja, od 2. do 8. svibnja 2022. održani su 5. Dani medijske pismenosti, s aktivnostima i u tjednima prije i poslije.
Glavni ciljevi projekta su podizanje svijesti javnosti o važnosti medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja o medijskim sadržajima, stvaranje prilika za medijsko obrazovanje što većeg broja građana, posebice djece i mladih, te podrška nastavnicima i odgojiteljima osiguravanjem obrazovnih materijala za razvoj medijske pismenosti.
Ove godine u fokusu Dana medijske pismenosti bili su kritičko razmišljanje, prepoznavanje dezinformacija, razumijevanje utjecaja influencera te prikrivenog oglašavanja. Većina događanja i aktivnosti održana je uz pomoć obrazovnih materijala pripremljenih u suradnji sa stručnjacima u sklopu dosadašnjih Dana medijske pismenosti. Ukupno su na portalu medijskapismenost.hr dostupna 32 obrazovna materijala i 20 videopredavanja, a dosad su preuzeti više od 650.000 puta. Obrazovni materijali koriste se za organizaciju predavanja i radionica iz područja medijske pismenosti u vrtićima, školama, na fakultetima, u knjižnicama i drugim ustanovama.
Koliko je važno stvarati što više prilika za medijsko opismenjavanje i učenje o medijima pokazuje i anketa koju su među djecom i mladima u dobi od 16 do 25 godina proveli UNICEF i Mreža mladih Hrvatske, napominju iz AEM-a. Prema rezultatima te ankete, svaka druga mlada osoba na društvenim mrežama provodi više od tri sata dnevno, a upravo su društvene mreže glavni izvor informacija za mlade. Istovremeno, svaka treća anketirana mlada osoba osjećala je manjak samopouzdanja, stres ili zavist zbog sadržaja na društvenim mrežama, a čak 43 posto mladih o tim osjećajima ni s kim ne razgovara.
S druge strane, 89 posto mladih kaže da želi više sadržaja vezanih za medijsku pismenost u školi te, zaključno, mladi žele učiti o prepoznavanju lažnih vijesti i dezinformacija, utjecaju društvenih mreža na mentalno zdravlje, zaštiti osobnih podataka, sextingu i sextortionu te analizi medijskih sadržaja.
Rezultati ove ankete među mladima slični su rezultatima istraživanja koje je za UNICEF i AEM proveo Ipsos, a pokazuju da su i odrasli i djeca i mladi svjesni izazova koje donosi nevjerojatna količina informacija i sadržaja kojima smo svakodnevno izloženi, izvijestili su iz AEM-a.
Razloga zašto nastaju lažne vijesti je mnogo, od ekonomskih, kao što su broj klikova i oglasi, do političkih ili osobno motiviranih s ciljem da se nekome našteti. Jednim dijelom za lažne vijesti kriva je i brzina, nas novinara. Naime u današnjem digitalnom dobu rad s novim tehnologijama u medijskim redakcijama smanjuje vrijeme proizvodnje, stavljajući naglasak na brzinu i kratke forme, pri čemu se novinari nerijetko oslanjaju na druge izvore. A brzina često vodi do pogreške, što rezultira lažnim vijestima. Sve skupa dovodi do pada povjerenja javnosti u medije i novinarstvo, općenito. Stoga je ulaganje u obrazovanje i kvalifikacije novinara dobar način borbe protiv lažnih vijesti jer se zadržavanjem kredibiliteta mogu jedino zadržati svi oni korisnici, i privući novi, koji cijene istinitu ili bolje rečeno pouzdanu informaciju. Najbolja obrana od tzv. lažnih vijesti je razvijanje kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti svih slojeva društva.
Podsjetimo, oksimoron fake news, iako vijest po definiciji ne može biti lažna, postao je riječ 2017. po izboru online enciklopedije Collins Dictionary, a stručnjaci, zbog sve većeg pada povjerenja u medije i institucije, učestalo apeliraju da se u svakodnevnoj komunikaciji sintagma zamijeni pojmom dezinformacija.
Pojava lažnih vijesti u sve većim količinama uzrok je činjenici da sve više stanovnika EU-a gubi povjerenje u tradicionalne medije poput tiska i televizije te, ironično, kao primarni izvor informacija bira baš internet, odnosno razne portale i društvene mreže. Termin fake news uvriježio se u svakodnevnom govoru tek tijekom i nakon američkih predsjedničkih izbora 2016., ponajprije zahvaljujući bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trampu poznatom po iznošenju lažnih tvrdnji na svom profilu na Twitteru i difamaciji uglednih medijskih kuća poput New York Timesa i Washington Posta.
Lažne vijesti možda najbolje opisuje jedna od preciznijih definicija iz izvještaja o dezinformacijama britanskog parlamenta koja navodi da se radi o “namjernom stvaranju i dijeljenju lažnih i/ili manipuliranih informacija s namjerom da one zavedu i upute javnost na krivi trag i ciljem da se nanese šteta iz političkih ili osobnih razloga te radi ostvarivanja materijalne koristi”.
Claire Wardle, svjetski autoritet u području provjere činjenica, gorljiva borkinja protiv dezinformacija i osnivačica non-profita First Draft, klasificirala je ‘lažne vijesti’ u tri skupine. Prva skupina, MISinformation, odnosi se na nenamjerne pogreške u tekstu, pogrešan datum ili potpis pod fotografiju, greške u interpretaciji statističkih podataka i slično, odnosno kada se satira shvati ozbiljno. Slijedi DISinformation, što podrazumijeva u potpunosti izmišljen ili manipuliran sadržaj u pisanom, audio ili video obliku, kao i namjerno stvaranje teorija zavjere ili neutemeljenih glasina. Na kraju imamo MALinformation, što je objava sadržaja namijenjenog ponajprije na štetu pojedinca ili određenog poduzeća, a ne u interesu šire javnosti, poput tzv. revenge porna (montiranje tuđeg lica u scenama ‘filmova za odrasle’). Glavna obilježja su namjerna promjena konteksta, datuma ili vremena originalnog sadržaja.
Prva dva tipa lažnih vijesti najčešće se šire na društvenim mrežama, a najveću pozornost trebalo bi obratiti na zadnju podvrstu jer upravo ta vrsta dezinformacija može nanijeti najveću štetu.
Dakle, iza lažnih vijesti stoje pojedinci ili skupine ljudi koji žele svojim pričama doprijeti do što šire publike i utjecati na njihove političke, ideološke ili ekonomske stavove. Internet je plodno tlo na kojem se šire jer ne postoje gatekeeperi ili “vratari”, koji te vijesti mogu pregledati i kritički ocijeniti kao istinite, objektivne i točne te ih kao takve pustiti u javnost ili ih jednostavno, ukoliko se pokažu lažnima i nevjerodostojnima, baciti u koš. Kada je riječ o mladima i djeci, uvođenje medijske pismenosti u vrtiće, osnovne i srednje škole više je nego preporučljivo. Obrazovni sustav treba biti uporište koje će pružati sustavno medijsko i digitalno opismenjavanje kako bismo djecu, mlade, ali i sebe zaštitili od sve negativnijih medijskih trendova.
Ž.D.
