“Ovaj smo put sve zatvorili zbog panike, ali sljedeći put neće biti tako…” – priznala je prije nekog vremena heroina Alemka. Nije točnije pojasnila kako će biti sljedeći put spopadne li nas ponovo Covid -19, Covid-20 ili neka treća pizdarija. Osobno ne vjerujem da ćemo u tom slučaju primijeniti švedski model, jer nije to za nas. Ono što meni izgleda najizglednije je strogo praćenje sumnjivaca.
Tijekom najveće frke oko Covida-19, pokušalo se u postojeći Zakon o elektroničkim komunikacijama progurati novele o nadzoru i praćenju zaraženih i onih u izolaciji putem mobitela, no prijedlog nije prošao po hitnome postupku kako je planirano.. Možda je problem bio u tome što se zaraženi i oni u izolaciji u tome prijedlogu nisu izrijekom spominjali – da su izmjene prošle kako su predložene, ne bi se pravila razlika između zdravih i bolesnih, nego bi nas sve pratili. Nadalje, prijedlog nije predviđao obavezu obavještavanja praćene osobe o tome da je se prati, nije određivao vremenski rok koliko praćenje može trajati, niti obavezu uništavanja prikupljenih podataka.
Kako je panika počela popuštati, rasprava na temu praćenja se nastavila, no postavke su se malo modificirale. Počelo se razgovarati o mobilnoj aplikaciji koja bi funkcionirala na Bluetooth tehnologiji i bila bi instalirana dobrovoljno, a razvila bi ju tvrtka koja se zove APIS. E, to ime je nešto što definitivno ne ulijeva povjerenje. (Meni je prva asocijacija Dragutin Dimitrijević. Ako ne znate tko je u pitanju, proguglajte.) Osim sumnjivog imena, nepovjerenje mi ulijeva i stručnosti i sposobnost navedene firme. Ljudi koji pozornije od mene prate poslovanje IT tvrtki u Hrvatskoj tvrde da APIS nema ni znanja, ni sposobnosti, ni kapaciteta razviti takvu aplikaciju, a ja nemam razloga sumnjati u njihovu procjenu. Inače, APIS je radio na razvoju nekih aplikacija koja koristi Ministarstvo financija. Teoretski gledano, to je odličan kanal za uvaliti vam paket s aplikacijom za praćenje koji bi bio prikriven u nekom šubi-dubi programu koji morate instalirati za e-komunikaciju s poreznom, recimo. Većina nas ne zna razlikovati ekstenzije datoteka, pa stvarno nije problem podvaliti nam što god. U svakom slučaju, ako APIS ne uspije s razvojem, aplikaciju uvijek možemo kupiti od NSO Groupa, izraelske tvrtke koja razvija svoju verziju. Inače, ta je tvrtka u nekoliko ranijih navrata bila optužena za razvoj zloćudnog softvera, pa je za pretpostaviti da znaju sve tehnike uvaljivanja. NSO tvrdi kako neke svjetske vlade već iskušavaju navedenu aplikaciju, a preduvjet njezinog uspješnog funkcioniranja jeste da mobilni operateri dostave podatke svih pretplatnika. Kako neki od naših političkih prvaka izrazito vole poslovati s Izraelom, čovjek se počne pitati jesmo li i mi već u tom NSO điru.
Dok sam na ovu temu razgovarala s urednikom portala, rekao mi je: „Pa tako ti je svejedno, ionako te prate.”
Istina. Sve nas prate, ali za sada nas prati neki Joe iz Milwaukeeja. Joe skuplja metapodatke – sve što nakeljite na Instagram i Face, s kim ste, kada i odakle komunicirali mailom i putem chata, što ste tražili u Googleu, eventualno promet na vašem bankovnom računu i još ponešto. Joe ih prikuplja, ali u pravilu ne ulazi u analizu tih podataka – američko federalno zakonodavstvo ta postupanja drži zakonitima. Većina nas neće privući Joeovu pozornost, čak ni da napišemo da je Trump šupak. Mislim da riječ “šupak” nemaju među ključnim pojmovima koji bi upalili nekakav alarm. No, čak i da se alarm upali, jedino što mi Joe može napraviti jeste eventualno uskratiti vizu za ulazak u SAD, i ništa više.
Ali, kada iste te podatke počne prikupljati neki naš Jozo, meni to prikupljanje i praćenje postaje problem. Zašto? Zato što je Jozo na posao u agenciju primljen preko veze i nije baš stručan. To smo saznali nedavno, kada je postalo bjelodano da svaka baba i žaba zna pronaći prislušni uređaj u autu. Drugo, Jozo je potkupljiv. Jako.
Neki će reći: nemam što kriti, pa nek me prate. Ne zanima me pravo na privatnost. Ok, to je kao reći da vas ne zanima pravo na slobodu govora, jer nemate što reći. Možda vi i nemate – no vaše će dijete jednom možda imati. Nemam ni ja što kriti, no pomisao da Jozo zna s kim općim (verbalno, jel’), gdje se skitam i da guglam pojam „buttplug” mi diže tlak. (Ako ni vi ne znate što je buttplug, proguglajte.) Ne otkrivam toplu vodu kada kažem da će uvijek postojati ljudi s ovlastima koji će (neovlašteno) malo dublje zabiti nos u vaše poslove. Nekada je svaki policajac mogao provjeriti je li auto koji prodajete ukraden i koliko je vlasnika imao, te kako ste i koliko kažnjavani. Danas to može samo poneki, a da ne ostavi neugodan trag u sustavu. I to rade – neki iz usluge, neki za „uslugu”. (Baš ovih dana traje jedno suđenje na tu temu.) Po tuđim podacima čačkaju i drugi: manje-više svaka medicinska sestra bez problema će provjeriti ima li ljubavnica njezina muža neku spolnu bolest, recimo. Do sada su ta njuškanja po osobnim podatcima bila prije iznimka, nego pravilo – no sustavnog praćenja sviju, bez pravne osnove i naloga nije bilo. Bar se trudim vjerovati u to.
Ustav kaže da su sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena i nepovrediva. Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka. Nadalje, svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka.
Svaki elektronički uređaj kojim se služite ima svoj “osobni” broj koji se registrira u svakoj aktivnosti. Prođete kroz wi-fi mrežu, ostajete zabilježeni. Objavite fotku na Faceu, a fotka u sebi krije podatke o točnoj lokaciji, vremenu snimanja, uređaju kojim je snimljena, osobama i objektima na njoj. T-com navodno više ne prosljeđuje naše podatke o prometu američkim agencijama, no pitanje je jesu li tako suzdržani i kad su u pitanju neke “domaćije” službe. Appleov iPhone po defaultu prikuplja i dugoročno pohranjuje podatke o vašem kretanju. Svi mobilni operateri rade to isto, a ako požele mogu složiti detaljnu mapu vašeg kretanja i satnicu aktivnosti za zadnjih šest mjeseci. Japanska aplikacija za praćenje zaraženih i sumnjivih će – na primjer – automatski povući sve podatke o kretanju “sumnjivaca” u zadnjih 15 dana. Američke snage reda trenutno koriste cijeli dijapazon alata za praćenje i identificiranje sudionika prosvjeda – od virtualnih perimetara kretanja uhvaćenih s mobilnih telefona, preko aplikacija za prepoznavanje lica, do alata za video analizu. Osnovom prikupljenih podataka doslovno u nekoliko sati mogu identificirati, privesti i na duže vrijeme zatvoriti svakog tko je sudjelovao u prosvjedima. Da, ne pričam o onima koji kradu po dućanima, nego o onima koji mirno sudjeluju u legalnim prosvjedima. Pa ti vidi.
Ne možemo pobjeći od činjenice da svaki dan svatko od nas ostavlja elektronički trag – najčešće su u pitanju sasvim bezazleni podatci koji pojedinačno ne znače ništa, no prikupljeni na gomilu pružaju dobar uvid u neke stvari koje ne biste nužno podijelili ni s najbližim osobama. Oni među nama kojima je to problem, mogu se vratiti na Nokiju 3310 i pretraživati net putem Thora, recimo. Ili možemo upozoravati i inzistirati da se poštuju naša ustavna prava. Kod nas se nekako uvriježilo vjerovanje da prava traže samo Srbi i pederi, a nama ostalima to je ispod časti i fuj. (Ne daj Bože da netko pomisli da smo jedno ili drugo, jel’.) Možda je vrijeme da promijenimo tu percepciju.
P.S. Ispričavam se svekolikom čitateljstvu na dužini teksta.
P.P.S. Ispričavam se i Srbima i pederima – nemam ništa protiv ni jednih niti drugih, no trebala mi je ironična fraza.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
