Protekli tjedan pokazao je dvije stvari : prvo premijer Plenković je majstor u preživljavanju, a drugo ima dobar želudac. Nakon sto su ga HNS-ovci, po tko zna koji put, stavili pred zid i ispljuskali prijetnjama da će srušiti Vladu on je opet sve progutao i u ime svoje fotelje dao neko sumnjivo obećanje da će do lipnja slijedeće godine povisiti koeficijent plaće profesorima za dva posto. Usto je prosuo priču kako će napraviti reviziju svih koeficijenata plaća u javnim i državnim službama, za što inače stručnjaci tvrde da je riječ o poslu koji zahtijeva godine rada, pa se stekao dojam kako premijer ili ne zna što priča, ili se s koalicijskim partnerima dogovorio da praznim obećanjima začepi usta profesorima i svima onima koji u niskom startu čekaju da izađu na ulice. Ni njemu, a ni HNS –u očito se ne odlazi s vlasti, a sadašnji brak puno mu je prihvatljiviji nego da mora koalirati s Milanom Bandićem protiv kojeg se vode postupci za korupciju i čija je reputacija već godinama upitna. Zapravo cijela ova situacija u kojoj se svaki tjedan čeka hoće li Vlada pasti ili ne, Plenkovićevi mlaki potezi, njegova tolerancija Pupovčevih ispada i gutanje ucjena od HNS-a, nameću pitanje gdje je nestao onaj odlučni premijer koji je u sred sjednice Vlade, pred očima javnosti, potjerao Mostove ministre, bez da je trepnuo? Je li tada samo glumio frajera ili je bio frajer bez pokrića?
Naime, Plenković je pogriješio u startu kada je došao na čelo stranke i kada ju je na silu pokušao centrirati u europskom stilu zaboravivši pri tome da barem 70 posto članstva ne dijeli i ne shvaća njegove europske svjetonazore. Okružio se dosadnim i bezličnim ministrima koji mu se nisu imali petlje suprotstaviti nego su mu bespogovorno povlađivali dok su, barem neki od njih, svoj položaj koristili u koruptivne svrhe. Napravio je Plenković tada i čistku u stranci. Na vrlo grub način riješio se desničara Stiera, Brkića, Kovača i nastavio furati gard europskog diplomata, a ne šefa stranke čije je članstvo zgroženo guranjem Istambulske konvencije i sličnih proeuropskih fora. Mic po mic, Plenković si je stvorio oporbu u stranci, a one rijetke, iskusne, koji su mu pokušali objasniti kako zapravo diše HDZ i koji je omjer onih članova koji kuže priče o istospolnim brakovima, trans osobama i sličnim stvarima i onih kojima je sve to strano i nastrano, nije poslušao. Odlučio je i europske izbore provesti na krilima svojih ideja o mladim, novim, proeuropskim političarima, pa sastavio liste na kojima su bila neka imena za koja nitko od članstva diljem Hrvatske nije čuo i koji su djelovali blijedo i bezvezno kao da samo čekaju da zapraše u Bruxelles i brke zamaste visokim plaćama. I onda je popušio. Ali sve mu je još nekako i prolazilo dok se nije otkrilo da mu je pola Vlade korumpirano, a on se pravio blesav braneći ministarski lopovluk pod svaku cijenu, pa onda, suočen s dokazima, te iste zamijenio nekim novim likovima koji su jednako bezlični i neinventivni kao i oni prije njih. Takav premijer ne može više nikoga impresionirati, pa su mu rukavice u lice javno bacili hadezeovci desničari, njegovi ministri i koalicijski partneri. I ako se stvari sagledaju iz tog ugla Plenkovićeva današnja situacija ne čudi, sve što je radio je vodilo u tom smjeru. U smjeru pat pozicije.
Kako se bliže parlamentarni izbori tako se HNS, čija je koalicija s HDZ-om sve samo ne prirodna, pozicionira da može, zatreba li, koalirati i sa strankama lijevog spektra, a Pupovac koristi svaku priliku da Plenkoviću poruči – mogu govoriti što hoću jer ti nemaš izbora. I to je, na žalost, točno jer kada bi premijer u ovom trenutku odlučio otkantati HNS i Pupovca i izaći na izbore, sve i da bude relativni pobjednik, on nema koalicijski potencijal. Stranke desnice ne žeIe njegove liberalne ideje ni blizu, a velika koalicija s ljevicom bi značila raspad svega onoga što HDZ jest. I zato premijer kupuje vrijeme. Nada se da će se nešto promijeniti, da će, u godinu dana tehničke Vlade, smisliti neke nove opcije. Frajer bez pokrića se zapleo u svoj vlastiti čvor iz kojeg nema van, pa trabunja o stabilnoj Vladi i kupuje vrijeme povišicama, a sve ne bi li stranku na čijem je čelu spasio od svojih osobnih grešaka i činjenice da bi se uskoro mogla naći u opoziciji.
Autor: Sonja Marinković Hoffmann
