Jedan od najprepoznatljivijih glasova Hrvatskog radija Vukovar već niz godina onaj je novinarke Jasenke Vrdoljak. Osim tog radijskog glasa, ima Jasenka i prekrasan pjevački glas (to je, zapravo, obiteljska crta) i izvrsna je poznavateljica glazbe, pa je dugo vremena umješno brodila kroz zabavni program HRV-a. Danas pak uređuje i vodi dnevnik i ostale informativne emisije, te piše članke za gradski dvotjednik Vukovarske novine. U informativni program ušla je s iskustvom dugogodišnje suradnice Hine i Glasa Slavonije, te Hrvatskoga radija gdje je radila na emisijama za manjine. I da napomenem ono što je meni posebno simpatično: Jasenka je „dala” glas elektroničkim pikado aparatima za slijepe i slabovidne osobe.
Na pitanje kako se ova situacija odrazila na njezin svakodnevni posao, odgovara mi da jedan tjedan radi, a zatim je tjedan dana doma na godišnjem. Dodaje da radijski program ide uobičajeno kako je išao i prije epidemije, a Vukovarske novine redovito izlaze.
Kad je pitam o promjenama u privatnom životu kroz smijeh odgovara kako je jedina vidljiva promjena to da troši puno manje goriva jer gotovo nikamo ne ide. Odmah dodaje da joj se ni u privatnome životu ništa nije drastično promijenilo. Radi i nastoji održati normalan ritam, dok se pridržava svih propisa i ograničenja. Nije tip koji je paničar, pa nije kupovala zalihe hrane i svega ostalog. Redovito izvede pasicu Munju u dugačke šetnje i kaže da je dobro za obje da budu na zraku. Promijenilo se to što nema grupnih druženja, no ponekad prošeta s nekom od prijateljica tako da nije u potpunosti lišena društvene interakcije. U slobodno vrijeme pogleda nešto opuštajuće na TV-u ili čita. Problema s materijalom za čitanje nema – veli da joj je kućna biblioteka dobro opskrbljena naslovima, a razmjenjuje knjige i s prijateljima. Za lijepa vremena najčešće je u u dvorištu i vrtu: sadi, presađuje i uređuje, kao i svakog proljeća. Smatra da je važno – ako čovjek ima mogućnosti – imati bar komadić svoga vrta i mogućnost ubrati nešto što si sam uzgojio. Danas je to možda čak i važnije nego prije. U njezinu se vrtu za sada može naći zelene salate i mladoga luka, a za sadnju priprema i presadnice rajčice. Nađe se tu i pokoja voćka, nešto cvijeća… uglavnom, dovoljno da je drži uposlenom.
Pomalo je ljuti što je dosta trgovina još uvijek zatvoreno. Smatra da bi ta ograničenja trebalo postepeno ukidati, jer ako rade trgovački centri, mogli bi raditi i drugi dućani uz propisane mjere opreza i zaštite.
Priča mi kako joj najviše nedostaju kćeri – jedna je u Zagrebu, druga u Puli. Vrlo su vezane i naučile su za blagdane biti na okupu, pa joj je ovaj Uskrs bio posebno težak. Fale joj i prijateljice i prijatelji, mogućnost da ode kavu na terasu kafića, da u pješačkoj zoni sretne nekog poznatog, da bude dio nekakvog šušura u gradu.
Gledajući prema budućnosti, veseli se upravo tome – da mjere popuste i da konačno vidi djecu, da se svijet vrati u normalu.
