Ne smatram se novinarkom. Činjenica da povremeno pišem za neke portale o onome što me zanima, čini me tek „osobom-koja-nešto-piše“. Da bih bila punokrvna novinarka, trebala bih proizvoditi nekoliko tekstova dnevno, pod pritiskom nadobudnih urednika (da ne bi bilo zabune: moji urednici su sasvim fini ljudi), pomiriti se sa stupidnim naslovima koje biraju isti ti urednici (a često veze s pameću nemaju) i sve to za mizernu plaću i zadovoljstvo da me može popljuvati svatko kome to padne na pamet. Dakle – nisam novinarka. Tek volim postavljati neugodna pitanja – sebi i drugima – i tražiti odgovore na njih.
I iako nisam novinarka, imala sam čast i zadovoljstvo biti pozvana na okrugli stol u sklopu 1. Novinarskih dana organiziranih od strane ogranka HND-a Vukovarsko-srijemske županije. Bila je to prilika vidjeti i poslušati neke od novinara s kojima sam ranije surađivala, upoznati neke nove ljude i čuti što znači biti novinar danas u Hrvatskoj, posebice u ovome dijelu Hrvatske.
Slika nije nimalo glamurozna – mali broj novinara koji pokriva veliko geografsko područje i radi vijesti za veliki broj formata. Za razliku od Zagreba, ovdje si novinar ne može priuštiti usku specijalizaciju, nego mora biti majstor za sve. Kako je to lijepo rekao Davor Lončarić s HTV-a: iz kazališta, ravno u štalu. Takva podjela rada često ugrozi ponečiju kompetenciju, a – posljedično – i kredibilitet.
Poseban pritisak osjećaju oni novinari koji rade za male kuće ili lokalne medije kojima su osnivači jedinice lokalne samouprave. Tu moraš biti dobar sa svima (što je ponekad vrlo teško), a posebno s onima na vlasti (što ponekad iziskuje jak želudac). I što je utjecaj politike na vijest veći, to je razina digniteta novinara niža. Onaj među novinarima koji nema želudac za to, traži spas u drugom poslu ili dugotrajnom bolovanju. Oni koji ostaju, mahom lažu sami sebe i sve nas kako situacija i nije baš tako loša. Bogami, ima vrsnih lažaca među njima.
A takvo stanje stvari dovodi nas u situaciju da novinar može biti baš svatko. Često ne znaš jesu li lošiji oni koji su školovani novinari, friški ispod sveučilišnog čekića, ili oni neškolovani, ali puni entuzijazma. Mnogima fali širine, kulture i obrazovanja. Mnogi pak nisu svladali ni osnove objektivnog izvještavanja, a velika većina nam svojim radom nameće standarde koji su – u najmanju ruku – dvojbeni.
Slučajno sam se našla uvučena u razgovor o novinarima u lokalnom kafiću. Troje mladih ljudi koji se bore ostati i opstati u ovoj našoj Slavoniji, suglasni su: kod nas nema više pravih novinara, novinara koji će priču istražiti. Zanima me: koje medije prate? Kažu: 24 sata. Zavrnem nosom, pomalo prijezirno puhnem i pitam: zašto? Vele da njihov portal ima najbolji prikaz na zaslonu mobitela. Eto o čemu danas ovisi čitanost – o kvaliteti prikaza, ne o kvaliteti ispričanog.
Ali složit ću se s tom mladeži u jednome: nema među novinarima više gladi za pričom, samo gladi za senzacijom. Novinari se brane kako to uvjetuje tržište; tržište (čitaj: čitatelji) tvrde da im tu razinu nameću novinari. I ‘ajd ti sad budi pametan.
Dakle, novinar može biti svatko. Ali ne može baš svatko biti dobar novinar. Koliko su zapravo dobri naši dobri novinari? Stjecajem okolnosti pozorno pratim jedan novinarsko-pravosudni slučaj zadnjih godinu i pol dana. Velika, eminentna imena hrvatskog novinarstva su uključena u njega. Ljudi koji su nekada otkrivali velike i važne priče. I znate što? Ta velika, eminentna imena ponekad se ne potrude provjeriti čak ni neke lako provjerljive činjenice. Ne potrude se dobiti izjavu ‘suprotne strane’. Ta zašto bi? Dovoljno su veliki da nam serviraju svoje mišljenje kao činjenice, te da se podrazumijeva da ćemo ga mi takvim prihvatiti. Bez provjere. Nakon ovih iskustava, u pitanje dovodim i one njihove velike i važne priče od nekada.
Imam prijatelja kojeg smatram jednim od najboljih novinara u Hrvatskoj. Ne zato što je moj prijatelj, nego zato što znam koliko je truda i znanja ulagao u priče koje je radio. No, i njemu se nedavno u kolumni omakla polu-istina, koju je argumentirao s „što se sve može lijepo pročitati na internetu“.
Hm. Stvari koje možemo pročitati na internetu. Evo jednog primjera:
„Dihidrogen monoksid (DHMO) je bezbojna tvar, bez mirisa. Osnova mu je izuzetno reaktivni hidroksilni radikal, vrsta odgovorna za mutacije DNK, denaturaciju proteina, razaranje staničnih membrana i kemijsku izmjenu bitnih neurotransmitera. Atomske komponente DHMO-a nalazimo u mnogim kaustičnim, eksplozivnim i otrovnim tvarima, poput sumporne kiseline, nitroglicerina i etilnog alkohola. Dihidrogen monoksid je komponenta mnogih poznatih toksičnih tvari, te agensa koji uzrokuju bolesti; DHMO predstavlja rizik za okoliš i može biti smrtonosan za ljudska bića i u vrlo malim količinama. Odgovoran je za tisuće smrti na globalnoj razini, te uzrokuje znatnu materijalnu štetu. Neke od poznatih ugroza dihidrogen monoksida su: smrt uslijed udisanja čak i male količine tvari, ozbiljne ozljede tkiva uzrokovane supstancom u čvrstom stanju, teške opekotine uzrokovane dihidrogen monoksidom u plinovitom stanju. Također, DHMO je ključni sastojak kiselih kiša i doprinosi eroziji tla. Koristi se kao industrijsko otapalo i sredstvo za hlađenje, u nuklearnim postrojenjima, u proizvodnji stiropora, kao supresant i retardant plamena, u proizvodnji biološkog i kemijskog oružja. Posebice zabrinjava što DHMO koriste i terorističke organizacije poput al-Kaide i ISIS-a, a postoje sumnje da je korišten za nehumano mučenje u zatvorima i logorima diljem svijeta. U svakodnevnom životu, DHMO nalazimo kao sastojak u hrani i pićima, sredstvima za čišćenje, pesticidima i herbicidima, sredstvima za osobnu higijenu, te kao konzervans u svježim proizvodima.“
Kad pročitaš ovako nešto, malo te uhvati strah. A znate li o čemu se tu radi? O vodi. H2O. Di-hi-dro-gen mo-no-ksid. Dva atoma vodika, jedan kisika.
U pitanju je novinarska „patka“ koja datira još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvoaprilska šala. I još uvijek je u opticaju, i još uvijek plaši ljude. Neke toliko plaši da ozbiljno traže zabranu DHMO-a.
Ne vjerujte uvijek onome kako su stvari predstavljene u novinama i na internetu. Čitajte s razumijevanjem. Razmislite o pročitanom. I postavljajte pitanja, čak i ona neugodna. Lijepo je to na okruglom stolu rekla Marija Molnar s HRV-a: Ja sam još uvijek radoznala. Budite i vi.
