Pojednostavnjivanje kompleksnih aspekata stvarnosti kako bi se lakše informacija prenosila masom, a što sam nazvao “paroliziranje istine” (tendencija politike da istinu svede na parolu), s vremenom je podigla samouvjerenost prosječne individue kod prijenosa te iste informacije s najvećom adamancijom.
Čovjek je postao uvjeren da ima istinu, zaključio je da je istraživanje završeno, da je istina njegova i dio njegove grupe, a svatko izvan grupe da je ne samo lažov već i utjelovljenje laži. Opna oko grupe se zatvorila; postalo je prelako u nju ući, a izaći svakoga dana sve teže. Stvorio se eco chamber.
Tendencija grupe da lako asimilira a teško gubi ljude (čemu je uzrok u zadnje vrijeme i anti kao i pseudo-intelektualizam), dovela je do njezina rasta na razinu glavnostrujaštva. Glavnostrujaštvo je dovelo do normalizacije donedavno peripetskih i često destruktivnih ideja i tako se stvorila jedna apartna politička atmosfera.
Politička atmosfera koju smo mogli godinama gledati kako se normalizira je ona ekstremno desnog spektra. Ideje koje su se normalizirale su šovinizam, iredentizam, povijesni revizionizam, ksenofobija itd.
Postalo je normalno svoje probleme pojednostavljeno svaljivati na strance, svoju naciju smatrati bogomdanom i negirati povijesna zlodjela, upuštati se u tu quoque i whataboutism, sofizmom se natezati oko osnovnih istina – čiji argumenti kad bi se slučajno izlili na znanost, dobili bi normalizaciju ravnozemljaštva, negiranje bakterija i razna druga rođenja davno sahranjenih pseudoznanosti (pseudoznanost sama po sebi je također postala glavnostrujaštvo).
I jednom kad se stvorila ta atmosfera u našem mini-svijetu, kad se politička arena misli dovoljno marinirala, došla je na red praksa. Rusija je izvršila invaziju na susjednu državu. Prekršila je međunarodno pravo. Onaj garant koji osigurava da se države međusobno ne brišu s lica Zemlje, on je doveden u pitanje.
Desnica – na valovima pojednostavljenih argumenata – podržala je invaziju, a međunarodni red proglasila arbitrarnim. Počela je prigovarati zbog podrške napadnute države. “Što se nas to tiče?” je postala mantra. I ta mantra je ignorirala što se upravo dogodilo, a dogodio se presedan.
Naime – de facto se ukinuo međunarodni red i garant mira u obliku međunarodnog prava. Postalo je normalno i uobičajeno htjeti i planirati otimanje komada druge države. U onoj ranije spomenutoj desnoj političkoj atmosferi, na vlast je u SAD-u došao Donald Trump. Čim je dobio izbore, počeo je prijetiti Greenlandu, Kanadi i Panami. Iredentizam je postao normalan, a normalizirali su ga desničari.
Igrali smo se zapaljenom šakom sijena, a nismo znali da će vatra s naše šake prijeći na cijeli štagalj. Sad nas čeka požar u štaglju – a možda i na cijeloj njivi – i sva ta vatra će doći progutati nas. Normalizirali smo iredentizam. Što to znači?
Ono što onemogućava SAD-u osvojiti Greenland je međunarodno pravo. Tog prava više de facto nema. Onog momenta kad SAD osvoji Greenland – kako god to bilo, milom ili silom – isti recept će se sliti na srednje sile. Poljska možda uzme dio Češke, Mađarska i Italija možda dogovore komadanje Hrvatske itd. Nema NATO-a više, nema međunarodnog prava, nema štita malim državama od noža i vilice velikih.
Dakle, sumirano: male države poput Hrvatske su sudjelovale u normalizaciji desničarske i iredentističke političke atmosfere; ta najednom normalizirana politička atmosfera se proširila na superdržave – Rusiju i Ameriku – od kojih je jedna, Rusija, primijenila to u praksi napadom na drugu državu. Amerika, koja je imala izbor to odbaciti ili prihvatiti, odlučila je prihvatiti. I sad će se to normalizirano komadanje drugih država sliti na srednje sile, a koje će nas, malu državu, htjeti komadati na isti način.
Srećom ili nesrećom, točno to se dogodilo već u prošlosti. Srednje sile bi napale Hrvatsku i Hrvatska bi utočište našla u zagrljaju sa Srbijom, Slovenijom i Bosnom. Čim bi opasnost prošla, od tog zagrljaja bi se pokušala odvojiti. To je povijest Hrvatske.
Onog trenutka kad Mađarska i Italija (na čelu obje države je ekstremni desničar i iredentist koji svojata komad Hrvatske) dobiju zeleno svjetlo napasti Hrvatsku, one će to učiniti, a jedini prospekt hrvatske opstojnosti bit će u osnivanju Treće Jugoslavije.
Desničari, na taj način, ni ne znajući da to čine, inicirali su neo-neokolonijalizam. Dječak je rekao odraslom čovjeku da je dobro šamarati druge; odrasli čovjek je počeo šamarati tinejdžera, a tinejdžer će na kraju dječaka.
To će nas gurnuti u Treću Jugoslaviju. To će biti onda kad Amerika izvrši prvu od obećane tri aneksije uslijed čega će NATO de facto prestati biti relevantan, a male zemlje postati plijen srednjih sila.
Ako tako bude – a nemojte se čuditi ako bude – vidjet ćete nešto zanimljivo: većina desničara i ljudi kojima je hrvatstvo svaki dan na ustima, promijenit će kapute i postati veliki Jugoslaveni. Negirat će da su ikada imali veze s Hrvatskom; ako su i isticali hrvatstvo, reći će da su to činili kako bi rušili Hrvatsku iznutra. Cinkat će susjede jer su nekoć bili Hrvati. Oportunistički će se kao pijavice dobro prilagoditi novoj državi. A tako će biti – jer već se prije dogodilo.
AUTOR: Ivan Baran
