Službeni podaci govore da je tijekom tri mjeseca koliko je JNA u opsadi držala Vukovar ubijeno i ranjeno 2.299 branitelja grada, ubijeno je i nestalo 2.580 civila, a u masovnim grobnicama pronađeni su posmrtni ostaci 1.333 žrtve. Najmanje 7.000 Vukovaraca odvedeno je u logore, a njih 22.156 prognano je iz Vukovara. Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz 2021., Republika Hrvatska tada je još uvijek tragala za 1869 nestalih i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa, od kojih 1128 čine osobe nestale i smrtno stradale 1991./1992. u velikosrpskoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, od čega je 525 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, uključujući 386 osoba iz grada Vukovara.
Ciljano ubijanje civila, ometanje dopreme humanitarne pomoći, masivno bombardiranje grada, ubijanje zarobljenika, sustavne pljačke imovine i kulturnih dobara, masovna ubojstva… sve je to Vukovar doživio tijekom opsade i nakon osvajanja grada 1991., i sva su ta djela gruba kršenja međunarodnog prava tijekom ratovanja, odnosno – ratni zločini.
Ratne zločine su masovno činile srpske snage, kao i JNA koja je službeno sudjelovala u prvoj etapi oružanog sukoba. Ova kršenja obuhvaćala su nezakonita ubojstva, mučenja i druga zlostavljanja, uključujući silovanje, prisilne nestanke, proizvoljna zatočeništva i prisilna protjerivanja.
Nekim pojedincima koji su odgovorni za zločine na temelju međunarodnog prava, a koji su počinjeni tijekom rata u Hrvatskoj, sudilo se na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a 1993. godine, no nikada nije postojala namjera da MKSJ bude jedina institucija odgovorna za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba 1991.-1995. Usporedo s radom MKSJ-a, od država bivše Jugoslavije – uključujući Hrvatsku – zahtijevano je da pred domaćim sudovima procesuiraju sve preostale slučajeve proistekle iz sukoba.
Procesuiranja ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj vođena su i nastavljaju se provoditi i danas, a kazneni postupci zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem području Vukovara vođeni su ili se još uvijek vode pred Županijskim sudom u Osijeku, Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu te pred Međunarodnim rezidualnim kaznenim mehanizmom u Hagu, sljednikom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
S obzirom na to da se navedeni postupci vode još od devedesetih, za očekivati bi bilo da je u posljednjih 30 godina zadovoljen temeljni minimum pravde – da se presudama jasno definiralo sudjelovanje Srbije u osvajačkom ratu u Hrvatskoj, a posebno uloga JNA u tom ratu, te da se kaznena odgovornost usmjerila prema najodgovornijima. No, to nije ostvareno ni pred Haaškim sudom, niti pred hrvatskim sudovima.
Politički i vojni vrh tadašnjeg beogradskog režima i JNA ostao je u kontekstu zločina u Vukovaru 1991. godine gotovo neokrznut u pravnom smislu, a oni rijetki koji su procesuirani i osuđeni pripadali su u pravilu donjem dijelu lanca odgovornih.
Primjerice, bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević je – među ostalim – bio optužen i za zločine u Vukovaru. Tijekom njegovog suđenja na MKSJ-u mnogo je svjedoka – i Srba i bivših mu suradnika – izjavilo da je pobuna Srba u Hrvatskoj bila orkestrirana, organizirana i financirana iz Beograda. Mnogi su posvjedočili da je upravo vlast organizirala i paravojne formacije, te da su pod zapovjedništvom JNA bili i teritorijalna obrana i paravojska. Milošević je umro prije dovršetka postupka, a u tom predmetu nije došlo do presude koja bi možebitno definirala neke činjenice.
U presudi izrečenoj još 2007. godine vukovarskoj trojci – oficirima JNA Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću – isti taj Haaški sud gotovo je amnestirao JNA, te ju je u presudi čak i hvalio jer, navodno – tamo gdje je bila JNA nije bilo zločina. Ta su trojica oficira JNA bili prvi optuženici protiv kojih je Haaški sud još 1995., podigao optužnicu za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, među ostalim i za Ovčaru gdje su srpske postrojbe likvidirale najmanje 194 hrvatskih branitelja i civila, većinom pacijenata vukovarske bolnice. Mrkšić je osuđen na 20-godišnju kaznu zatvora i 2015. godine je umro u Portugalu na odsluženju. Šljivančaninu je dosuđeno 17 godina zatvora, a Haški sud je Radića optuženog – između ostalog – za zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnih običaja, napose za odgovornost za masakr na Ovčari – 2007. oslobodio po svih osam točaka optužnice.
Nadalje, u najdužem postupku pred Haškim tribunalom koji je započeo još 2003. godine protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića – obojice pripadnika Službe državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije – čula su se svjedočenja koja su ozbiljno teretila JNA. Obrana Jovice Stanišića, kojem se zajedno s njegovim pomoćnikom Simatovićem ponovo sudilo za zločine u BiH i Hrvatskoj, pred Međunarodnim rezidualnim kaznenim mehanizmom u Hagu je 2017. godine dokazivala da je za zločine u SAO Krajini počinjene 1991. odgovorna JNA.
Svjedok Haškog tužilaštva Radoslav Maksić, bivši pukovnik JNA, rekao je u postupku da se slaže s navodima kako je JNA odgovorna za zločine, ali samo ako se uzme u obzir da su dobrovoljci i milicija SAO Krajine bili podčinjeni komandi JNA tijekom borbi. Maksić je ustvrdio kako su odgovorne bile komande JNA, u skladu s principom jedinstvene komande, a potvrdio je i da su dobrovoljci iz Srbije bili pripojeni jedinicama JNA, uključujući i “stranačke” dobrovoljce Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića. JNA je također bila odgovorna za sprječavanje zločina i kažnjavanje počinitelja.
Uvriježeni je stav struke kako su i u Vukovaru i u nastavku rata u Hrvatskoj upravo oficiri i agenti raznih srbijanskih vojnih obavještajnih službi bili planeri, organizatori i glavna provedbena struktura za zločine nad ratnim zarobljenicima. Stanišić i Simatović prvostupanjskom presudom izrečenom polovinom 2021. proglašeni su krivima i osuđen na zatvorske kazne, ali samo za zločine etničkog čišćenja koje su srpske paravojne snage počinile tijekom rata u BiH. Sve ostalo za što ih je teretilo Tužilaštvo – odgovornost za planiranje, naređivanje i/ili pomaganje i podržavanje izvršenja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, uključujući ubojstva, deportacije, prisilno premještanje i progone koje su počinile srpske snage u Hrvatskoj – Tužilaštvo nije uspjelo dokazati van razumne sumnje. Dakle, ni ta presuda ne pojašnjava odgovornost struktura za zločine počinjene u Hrvatskoj. Postupak protiv Stanišića i Simatovića trenutno je u pred-žalbenoj fazi i nastavlja se.
Još jedan oficir JNA – Ratko Mladić – u Haagu je bio optužen i 2017. godine osuđen kao načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, no za zločine koje je počinio ranije, u Hrvatskoj, kao pripadnik JNA nije osuđen.
Ni hrvatsko pravosuđe nije postiglo više uspjeha u procesuiranju visokopozicioniranih nalogodavaca iz redova JNA
Županijski sud u Osijeku još 1991. raspisao tjeralicu za načelnikom Generalštaba JNA Blagojem Adžićem zbog sumnje da je počinio genocid i ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika tijekom agresije na Hrvatsku 1991. godine, a optužnica protiv Adžića podignuta je na vukovarskom Županijskom sudu, da bi predmet potom bio ustupljen Županijskom sudu u Osijeku. I tu je sve stalo, jer je Adžić bio nedostupan, i na kraju je umro 2012. godine u Beogradu.
Veljko Kadijević bio je Savezni ministar obrane SFRJ i de facto glavni zapovjednik JNA u godinama agresije na Hrvatsku. Haag Kadijevića nije dirao, a u Hrvatskoj je i za njime bila raspisana tjeralica zbog sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Protiv Kadijevića su u Hrvatskoj podignute tri optužnice – Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru 1992. podiglo je optužnicu protiv Kadijevića i Zvonka Jurjevića, komandanta Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, zatim je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 2002. podiglo optužnicu protiv Kadijevića, Adžića, Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja, Gorana Hadžića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnosno zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, te je naposljetku Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 2006. podiglo optužnicu protiv Kadijevića i Jurjevića jer su protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izdavali zapovijedi pilotima vojnih zrakoplova JNA da bombardiraju, raketiraju i mitraljiraju ciljeve na području Istočne Slavonije za koje su znali da imaju isključivo civilnu, gospodarsku, stambenu ili drugu namjenu i da nisu služili u vojne svrhe. Ni u tim predmetima pomaka nije bilo, jer ni Kadijević nije bio dostupan hrvatskom pravosuđu, a na kraju je umro u Moskvi 2014. godine, a umrli su i optuženi Panić i Hadžić.
Koliko je poznato, ostali iz ove kriminalne skupine još su živi, a za nekima od njih u Hrvatskoj su još uvijek raspisane tjeralice. Pretpostavlja se ili zna da žive na području Srbije. Tehnički, temeljem Sporazuma o suradnji s Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije, trebala bi postojati mogućnost suradnje s Beogradom po pitanju procesuiranja ovih osoba. No, kako to funkcionira u praksi pokazuje primjer zapovjednika motorizirane brigade JNA E.T., protiv kojeg je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 2010. podiglo optužnicu zbog kršenja pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba – iako je to kao zapovjednik bio dužan – i propusta da spriječi mučenje, ubijanje, protuzakonito zatvaranje i nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu u zatvoru u Dalju. Putem Sporazuma zaključenog između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, dokazni materijal iz ovog predmeta dostavljen je na razmatranje srpskom Tužilaštvu, budući da je utvrđeno kako optuženik prebiva na teritoriju Republike Srbije. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije odbilo je pokrenuti kazneni progon protiv E.T. zbog ovog zločina. U ožujku 2019. kazneni postupak u Republici Hrvatskoj je obustavljen slijedom smrti okrivljenika.
Gordana Ilić Ostojić
